Ako način na koji su se SAD, bez konsultacija sa svojim (najbližim) saveznicima, povukle iz Afganistana nije bio dovoljno objašnjenje šta Bidenov slogan “America is back!” zaista znači, mogli su se u to uvjeriti neposredno prije 76. sjednice Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Događaj koji je zasjenio pomenutu plenarnu sjednicu bio je sporazum AUKUS postignut između Australije, Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva neposredno prije nje.
Glavna neposredna konsekvenca, po definiciji zavjereničkog dogovora (dogovor skovan u tajnosti između više partnera), jeste australijsko unilateralno otkazivanje “ugovora stoljeća” kojim je Francuska trebala da izgradi 12 konvencionalnih (dizelskih) podmornica za 31 milijardu eura. Australija se naprasno odlučila za 8 nuklearnih, koje će graditi s Ujedinjenim Kraljevstvom i SAD-om.
Nije mala ironija u činjenici da je francuski predsjednik Macron, baš kao i svi EU lideri, priželjkivao “povratak Amerike” u vidu Bidena. Kada je Biden izabran za predsjednika SAD, Francuska je vidjela šansu da se etablira kao omiljeni američki evropski sagovornik. Ujedinjeno Kraljevstvo se “Brexitom” diskvalificiralo za tu ulogu, povlačenje Angele Merkel, de facto vođe EU i dotadašnjeg američkog sagovornika kada je o Evropi riječ, izbacilo je Njemačku iz (te) igre. Izgledalo je da je Macron – Francuz koji se ne ustručava da govori engleski jezik i koji je 2012. bio izabran za “mladog vođu” od Francusko-američke fondacije – idealan, ako ne i jedini kandidat za poziciju.
Šamar koji je dobio nije samo finansijski. Posredno, to je šamar i Evropskoj uniji, koja “suosjeća” s Francuskom, no ne baš pretjerano (po običaju). Naime, činjenica da su Francuze tri bliska prijatelja mjesecima držala u mraku, te da očigledno nisu vidjeli nikakvo mjesto za Francusku u agresivnom okretanju SAD (i za sada dva satelita) ka indo-pacifičkoj regiji, izbacivši je iz strateškog partnerstva s Australijom, boli mnogo više. “Saveznici to ne rade jedni drugima”, skiči Jean-Yves Le Drian, ministar vanjskih poslova Francuske, nazivajući to “nožem u leđa”, optužujući Bidena, britanskog premijera Johnsona i australskog premijera Morrisona (kome, uzgred, Biden ne može da zapamti ime nego ga zove “momak iz down-under”) za “laganje, dvoličnost, veliko kršenje povjerenja i prezir”. Francuska je opozvala ambasadore iz Amerike i Australije prvi (i jedini) put od 1793.
Lako se može biti zlurad prema Francuskoj i njenom islamofobičnom imperijalno ambicioznom lideru. Mogli bismo podsjetiti Le Driana da u “saveznici to ne rade jedni drugima” spada i podrška terorističkim organizacijama, s obzirom na nesebičnu decenijsku podršku Francuske terorističkoj tzv. Radničkoj partiji Kurdistana (PKK). Međutim, to je neproduktivna rabota. Priča o AUKUS-u je svjetlo (ili sjenka?) kroz koje treba posmatrati/slušati Bidenovo obraćanje Generalnoj skupštini UN-a.
Dobar dio tog govora sažet je u rečenici: “Danas stojim ovdje, prvi put nakon 20 godina, sa Sjedinjenim Državama koje nisu u ratu. Okrenuli smo stranicu.” Međutim, nemali problem jeste da je ta rečenica sirova laž (nema drugog načina da se to kaže). Sjedinjene Države, koje eto sada više “nisu u ratu” (podsjeća na Miloševićevo nebivanje u ratu), na skoro dnevnoj bazi bombardiraju Irak, Siriju i Somaliju, dok suprotno predizbornim Bidenovim obećanjima i dalje podržavaju genocidni rat Saudijske Arabije protiv Jemena.
Kada je riječ o Jemenu, u govoru je Biden kategorizirao sukob u toj zemlji kao “građanski rat”, što je više od licemjerja, stavljajući ga u isti koš s Etiopijom, gdje SAD upravo lože (zaista) građanski rat. Nedavni tekst na Brookings Institution sajtu, organizaciji koja nije sastavljena od hipi mirovnjaka, nego naprotiv imperijalista, proziva ga na temu Jemena: “Sve dok SAD materijalno i retorički podržavaju rat Saudijaca, Bidenova tvrdnja da će SAD prekinuti podršku ofenzivnim operacijama je laž.”
Da je jedina. Dakle, SAD koje eto sada više “nisu u ratu” ilegalno vojno okupiraju trećinu sirijske teritorije – zvaničnici Pentagona hvale se da “posjeduju” sirijska naftna polja – i time na najdirektniji način onemogućavaju bilo kakvo rješenje konflikta u toj zemlji.
Koliko god bilo teško odrediti najlicemjerniji dio Bidenovog govora pred Generalnom skupštinom UN-a, moj je favorit: “Zalagat ćemo se za svoje saveznike i naše prijatelje i suprotstavit ćemo se pokušajima jačih zemalja da dominiraju slabijima, bilo kroz nasilnu promjenu teritorija, ekonomsku prisilu, tehnološku eksploataciju ili dezinformacije. Ali ne tražimo – reći ću to ponovo – ne tražimo novi hladni rat ili svijet podijeljen na krute blokove.”
Dio u kojima nabraja čemu će se sve “suprotstaviti” jeste zapravo sažetak američke vanjske politike od Drugog svjetskog rata do danas, ponašanje prema saveznicima i prijateljima pokazano neposredno prije sjednice Generalne skupštine UN-a, a “netraženje” novog hladnog rata u svjetlu davanja nuklearne tehnologije (nenuklearnoj) Australiji i pujdanju iste protiv Kine jeste vrh neuvjerljivosti. Kao uostalom i “zatvaranje ovog razdoblja neumoljivog rata i otvaranje nove ere neumoljive diplomatije”.
Dugogodišnji francuski diplomata, koji je između ostalog bio ambasador u SAD i u UN, Gérard Araud je tvitom “Odsustvo samoispitivanja na Zapadu se drugdje gleda s nevjericom. Ratovi koje je Zapad nedavno vodio su koštali života stotina hiljada civila bez rezultata, a mi i dalje držimo lekcije svijetu o vrijednostima... Imate li ideju o tome kako nas vide u inostranstvu?” dao prilično dobru i iskrenu ocjenu tog vatrometa hipokrizije iz Bidenovih usta. Međutim, suštinu ne samo dešavanja oko sporazuma AUKUS i ne samo glede Francuske jeste, također tvitom, pogodio Justin Vaďsse, osnivač i generalni direktor Paris Peace Forum NVO: “Srž problema – i razlog zašto ga FR shvata tako ozbiljno – ne odnosi se na oteti dogovor, niti samo na loše diplomatsko postupanje. Radi se o fundamentalnom pitanju šta znači biti saveznik.”
S tim fundamentalnim pitanjem Turska se hrve godinama, i to na više frontova – SAD, NATO, EU i s pojedinačnim zemljama poput upravo (Macronove) Francuske. Teško da postoji zemlja koju su saveznici toliko puta ostavljali na cjedilu, bilo to po pitanju sigurnosti i odbrane, bilo po pitanju migranata i izbjeglica itd. O djelovanju direktno protiv sigurnosti i odbrane – podrškom teroristima (i na njihovim sopstvenim listama) da ne govorimo.
Unatoč očiglednoj želji Turske da otvori novu stranu odnosa sa SAD, a unatoč i “slatkom” govoru Bidena o “novoj stranici” “neagresivne” “diplomatske” Amerike, tursko-američki odnosi “ne slute na dobro”, kako ih je ocijenio predsjednik Erdoğan prije napuštanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda prošlog četvrtka u New Yorku. Otvorenost bez presedana ogleda se u Erdoğanovoj izjavi: “Dobro sam sarađivao s Georgeom W. Bushom, Barackom Obamom i Donaldom Trumpom, ali ne mogu reći da smo dobro počeli s Joeom Bidenom.”
Državni odnosi rijetko se svode na lične. Međutim, odnosi između Erdoğana i Bidena kao predsjednika SAD su nakrivo nasađeni onog momenta kada je ovaj drugi, kao predsjednički kandidat, u intervjuu za New York Times februara 2019. uzeo Erdoğana na nišan promjene režima, otvoreno govoreći da će se itekako miješati u unutrašnju politiku Turske, te da to (svrgavanje) neće (ovog puta) biti pučem. Od kada se uselio u Bijelu kuću, Biden nije napravio ni jedan potez da barem “neumoljive diplomatije” radi ili makar taktike radi pokaže da je odustao od tog cilja. Valjda računa da bi to demoraliziralo ovdašnju opoziciju.
Postojećim problemima – kupovina S-400 ruskog protuzračnog sistema, neisporuka plaćenih F-35 aviona, neizručivanje FETÖ terorista i naoružavanje sirijskog ogranka PKK-a – Biden je dodao još jedan – izbjeglice iz Afganistana. “Sjedinjene Države ne mogu reći: 'Otvorite vrata i pustite afganistanski narod da uđe uTursku'.' Ovdje SAD moraju platiti cijenu”, rekao je predsjednik Turske govoreći istom prilikom o odnosima dviju zemalja. Sama arogancija američkog prijedloga ostavlja čovjeka bez daha. I onda treba vjerovati da se SAD suprotstavljaju “pokušajima jačih zemalja da dominiraju slabijima”. I da, ključno pitanje šta znači biti saveznik ostaje visiti u zraku.
