Azerbejdžan i Turska obilježili su u ponedjeljak, 8. novembra 2021, prvu godišnjicu oslobođenja Šuše poslije dvadesetosmogodišnje okupacije. Dan oslobođenja Šuše proglašen je Danom pobjede u Azerbejdžanu i tako je ušao u historiju kao dan kada je završeno oslobođenje Nagorno-Karabaha.

Oslobođenje Nagorno-Karabaha jeste, pak, presijecanje “gordijskog čvora”, koji je vezivan bezmalo trideset godina nemogućnošću da se primijeni rezolucija Savjeta sigurnosti UN-a 822 iz 1993, kojom se zahtijeva bezuvjetno povlačenje svih okupacionih snaga s teritorije Azerbejdžana, zahtjev ponovljen u rezolucijama 853, 874 i 884. Vezivanju su doprinijeli i neprincipijelnosti i suprotstavljeni interesi većine zemalja članica tzv. Minsk grupe Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OESS), koja je 1995. dobila mandat za rješavanje konflikta, odnosno uspostavljanja uvjeta za pregovore – nikad ispunjeno.

Nakon armenskih provokacija 27. septembra 2020. godine, Azerbejdžan je krenuo u  kontranapad koji je trajao 44 dana, a tokom kojeg je više od 300 naselja oslobođeno od okupacije. Ulazak azerbejdžanske vojske u Šušu doveo je do dezintegriranja armenske vojske. Armenija je 10. novembra 2020. potpisala deklaraciju kojom je priznala svoj poraz.

Otklanjanje osnovnih prepreka za trajno rješenje – okupacije i posljedica etničkog čišćenja koje je Armenija sprovela na 20 posto azerbejdžanske teritorije – otvaraju mogućnost da se teritorija prethodnog žarišta i tzv. “zamrznutog konflikta” ne samo stabilizira nego da se pretvori u mjesto saradnje. Inicijativa predsjednika Republike Turske Erdoğana o platformi šest zemalja (Rusije, Irana, Azerbejdžana, Armenije, Gruzije i Turske) kao okvira za trajni mir, stabilnost i saradnju u regiji, koju je predstavio ubrzo nakon oslobođenja Karabaha, upravo je zamišljena kao dobitak za regiju južnog Kavkaza.

Međutim, kao i za rat, i za mir je potrebno (najmanje) dvoje, a kad ih je više, stvari se eksponencijalno kompliciraju. Azerbejdžansku spremnost za mir predsjednik Ilham Aliyev ponovio je početkom mjeseca na osmom Baku globalnom forumu: “Obnavljamo oslobođene zemlje. Više od milion naših sunarodnika vratit će se u naše krajeve. Sada smo u postkonfliktnom periodu. Predložili smo sporazum o miru i demarkaciji Armeniji. Ali još nismo dobili odgovor. Azerbejdžan pokazuje maksimalno konstruktivan pristup. Sve zavisi od stava Armenije. Spremni smo da radimo na mirovnom sporazumu, da okrenemo novu stranicu.”

Govoreći na proslavi prve godišnjice oslobađanja Karabaha u Bakuu, turski ministar odbrane Hulusi Akar također je apelirao na armenske vlasti da ostave po strani svoju sadašnju politiku i uzmu u obzir prijedlog platforme šest zemalja. “Svi treba da znaju da ne možete graditi budućnost na mržnji i neprijateljstvu. Armenija bi trebala ostaviti neprijateljstvo iza sebe i gledati u budućnost”, rekao je Akar, ističući da će Turska nastaviti ispunjavati svoje odgovornosti kako bi osigurala mir i stabilnost u regiji. “Pobjeda herojske azerbejdžanske vojske nije samo rezultat 44-dnevne kampanje, već i 30-godišnjeg insistiranja, vjere i odlučnosti”, rekao je Akar, dodajući da je Turska stajala uz Azerbejdžan u njegovoj opravdanoj borbi.

Činjenica je da, iako je bilo riječ o oslobodilačkom i odbrambenom ratu, Azerbejdžan nije imao podršku zapadnih zemalja čiji lideri beskrajno blebeću o međunarodnom pravu, pravdi i vrijednostima. Turska je bila jedina koja je otvoreno stala na stranu protiv višedecenijske nepravde, bezakonja i šutnje. Stoga je to u neku ruku bila zajednička pobjeda i sasvim je normalno da se obilježava u objema zemljama.

Uloga turske vojne tehnologije, konkretnije bespilotnih letjelica, koje je Azerbejdžan kupio od Turske, u oslobađanju Nagorno-Karabaha ne može se precijeniti. Taj uspjeh turskih bespilotnih letjelica i taktike njihovih upotreba izazvala je ne samo pozornost nego i zabrinutost u Evropi (i šire). Analitičar u Evropskom vijeću za vanjske odnose (ECFR) Gustav Gressel u svojoj je analizi napomenuo da pobjeda Azerbejdžana nad Armenijom  nudi “različite lekcije o tome koliko se dobro Evropa može braniti”.

Tokom tog 44-dnevnog sukoba, u kojem su Jermenija i njene milicije pretrpjele gubitak na hiljade vojnika i vojnih vozila, jedan od ključnih odlučujućih faktora koji je omogućio Azerbejdžanu superiornost bili su turski dronovi koje je koristila azerbejdžanska vojska. Te bespilotne letjelice,  s metodama ratovanja koje su razvijene kroz njihovu upotrebu na drugim frontovima, omogućile su Azerbejdžanu da zauzme strateški grad Šušu i prisili Jermeniju na predaju 10. novembra, što je dovelo do sporazuma o prekidu vatre koji je posredovala Rusija, a koji je teritoriju vratio Bakuu.

Gresse je zaključio da bi većina armija evropskih država “prošla jednako jadno kao i armenska vojska”.

Da, turske bespilotne letjelice učinile su mnoge nervoznima poslije drastične geopolitičke promjene koju predstavlja oslobođenje Nagorno-Karabaha. “Pravdoljubiva” Kanada, koja toliko drži do ljudskih prava da preferira izvoz oružja Saudijskoj Arabiji za masakriranje Jemena, požurila je da obustavi izvoz kamera i nišanskih sistema korištenih u turskim bespilotnim letjelicama “Bayraktar TB2”, korištenih u Azerbejdžanu. Fun fact kompanija “Telemus Systems Inc”, koja je izvozila te komponente, ubrzo je bankrotirala a da “Baykar” (proizvođač “Bayraktara”) nije ni osjetio embargo.

Američki senatori i kongresmeni ubiše se od pisanja pisama Bijeloj kući o potrebi da se turska proizvodnja bespilotnih letjelica osujeti. Potpuno nesvjesni da su sami inicirali ovaj, veoma značajni vid turske nezavisnosti, odbijajući prodaju američkih dronova Turskoj.

Posljednji koji su glasno izrazili nervozu zbog turskih dronova jesu Rusi. Naime, žuljaju ih naoružani dronovi koje je Ukrajina kupila i navodno povremeno ih upotrebljava u Donbasu. Ruski vojni stručnjaci kažu da u zoni operacije mora biti prisutno najmanje 10 sistema PVO “Pancir” kako bi se zaustavio “Bayraktar TB2”. Neki su stručnjaci čak izjavili da ni 10 “Pancira” ne bi bilo dovoljno.

Kada je riječ o Ukrajini, ruskom “uznemirenju” zbog korištenja “Bayraktara TB2” pridružili su se Francuska i Njemačka. Obje zemlje navode da sve strane koriste bespilotne letjelice u Donbasu, ali prema sporazumu iz Minska, jedina sila koja može koristiti dronove u regiji jeste Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS). S druge strane, predsjednik Ukrajine Zelenski je odgovorio na kritike Njemačke i Francuske i rekao: “Mi djelujemo prema sporazumu o prekidu vatre. Ukrajina će nastaviti djelovati u ovom formatu. Bespilotne letjelice Ukrajini služe samo u odbrambene svrhe. Ukrajinska vojska to čini kada smatra da je potrebno braniti svoju teritoriju.”

Interesantna je ta zapadna “principijelnost” kada se treba postaviti, makar i posredno, protiv Turske i turske tehnologije.

Dan pobjede Azerbejdžana jeste podsjetnik na to koliko se Turska promijenila od 1992. godine. Od zemlje koja istinski nije mogla da pomogne ni samoj sebi do zemlje koja je definitivno ozbiljni regionalni igrač. Koincidentalno, trećeg novembra, ispunilo se 19 godina od kada je Partija pravde i razvoja (AKP) na čelu s Recepom Tayyipom Erdoğanom došla na vlast u Turskoj. Nepotrebno naglasiti da su promjene rezultat tih 19 godina.