Projekcija je opasan psihološki mehanizam. Pripisivanje vlastitih osobina, ponašanja i namjera drugima, dok se poriče njihovo postojanje, u sebi stvara nerazumijevanje i nanosi neopisivu međuljudsku štetu. To se, naravno, odnosi na individue i njihove odnose s drugima. Međutim, posljedice projekcije kada se taj mehanizam primjenjuje kao državna politika mogu biti potencijalno katastrofalne, kako za one koji projektuju, tako za one na koje se projektuje. Projekcija je, između ostalih propagandnih tehnika, bitan mehanizam današnje propagande. Svojevremeno je taj mehanizam Joseph Goebbels reducirao na jednu jedinu rečenicu: “Optužite drugu stranu za ono što ste krivi.” Klasičan primjer projekcije jesu optužbe iz SAD i/ili Izraela da je Iran “agresivan”, a trenutno ovdje najaktuelnije jesu grčke optužbe o turskoj “agresivnosti”.

Neprijateljska politika Grčke, koja je nedavno ubrzala svoje aktivnosti na naoružavanju ostrva u Egejskom moru uz podršku SAD, povećava napetost u regiji. Nema kraja kršenjima prava od Grčke, koja je ostrva što su joj prepuštena pod uvjetom razoružanja, posebno Lozanskim (1923) i Pariškim ugovorom (1947), pretvorila u bazu napada na Tursku.

Dinamika ove posljednje eskalacije napetosti i verbalnih salvi između Turske i Grčke mogla bi se postaviti na vremensku skalu na sljedeći način: Samo tokom tri dana aprila, između 26. i 28, grčka vojna avijacija povrijedila je zračni prostor Turske 30 puta: Dvanaestog maja Grčki parlament odobrio je 3 nove američke vojne baze – govoreći na pres-konferenciji prilikom posjete predsjednika Venezuele, turski predsjednik Erdoğan sarkastično je prımijetio da niko neće progutati (grčko-američku) priču da se američke baze u Grčkoj množe kao pečurke poslije kiše (sada ih je ukupno devet) “zbog Rusije” (to podsjeća na bedastoću izgovora za protivraketni štit u Istočnoj Evropi “zbog Irana”);

Sedamnaestog maja grčki premijer Mitsotakis održao je govor u američkom kongresu, tokom kojeg je lobirao da se Turskoj ne prodaju avioni F-16, taj u osnovi antiturski govor nagrađen je s 37 ovacija – poslije te Mitsotakisove monodrame predsjednik Erdoğan izjavljuje da on (Mitsotakis) za njega više ne postoji; Drugog juna Mitsotakis pravi omanju turneju po ostrvima koja bi po međunarodnim ugovorima trebala biti demilitarizovana; Počev od sljedećeg dana (3. juna) grčki ministar odbrane Nikos Panagiotopoulos ne prestaje s prijetnjama i blebetanjem o “dostizanju granica grčkog strpljenja”.

Šta to tanji “grčko strpljenje”? Zahtjevi za poštovanje međunarodnih ugovora. Prije bezmalo dvije godine u broju 287. Stava pisao sam o ostrvima u Egejskom moru, koja pomenutim (Lozanskim i Pariškim) ugovorima imaju ostati demilitarizovana, što Grčka ne poštuje još od šezdesetih godina prošlog vijeka. Da ponovim: Arhipelag Dodekanez prešao je te 1947. formalno iz italijanskih ruku (mada su Britanci bili tranziciona okupaciona vlast na njima) u grčke, a da Turska, kao formalno-pravni nasljednik Osmanskog Carstva, čija su to ostrva bila prije italijanske okupacije, nije bila za stolom. Inače fun fact glede tih ostrva jeste da se 1821. nisu priključila grčkom ratu za neovisnost, nego su radije ostala pod krilom Osmanskog Carstva. No, bilo kako bilo, Pariški mirovni ugovor u prvom dijelu, odjeljku 5. o Grčkoj (posebna klauzula), član 14. kaže:

  1. Italija ovim ustupa Grčkoj u potpunom suverenitetu Dodekanez. Otoci su u nastavku označeni, to su Stampalia (Astropalia), Rodos (Rhodos), Calki (Kharki), Scarpanto, Casos (Casso), Piscopis (Tilos), Misiros (Nisyros), Calimnos (Kalymnos), Leros, Patmos, Lipsos (Lipso), Simi (Sym), Cos (Kos) i Kastellorizo, kao i susjedni otočići.
  2. Ova ostrva bit će i ostaju demilitarizovana.

“Sporazumi postoje, ali Grčka ih krši. Ona ih naoružava. Ako Grčka ne zaustavi to kršenje, raspravljat će se o suverenitetu ostrva”, rekao je turski ministar inostranih poslova Mevlüt Çavuşoğlu prošlog utorka prilikom zajedničke konferencije za novinare sa svojim sjevernomakedonskim kolegom Bujarom Osmanijem u Ankari. Obratite pažnju, Çavuşoğlu je rekao “raspravljat će se o suverenitetu ostrva”. Raspravljati, ne ratovati. Za tu raspravu postoji međunarodno-pravni okvir – Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora. Grčka i Turska potpisnice su ove konvencije. Član 60. konvencije kaže: ako jedna od strana suštinski prekrši multilateralni ili bilateralni sporazum, oštećena strana može izjaviti da ne priznaje relevantne odredbe, odnosno da ga ne priznaje, što nužno mora dovesti do pregovora i revizije sporazuma.

No, loženi od Francuske i SAD, koji utjeruju Grčku u dublje dužničko ropstvo prodajući im vojni hardver, zvaničnici u Atini projektuju. Projektuju jer, fakat, Ankara nema nikakvih teritorijalnih pretenzija glede Grčke, što je za obrnuto teško reći. Grčko snatrenje o osvajanju Istanbula, pa megalomanska Megali idea (svi Grci u jednoj državi – podsjeća na nešto,  zar ne?), imbecilna tumačenja kako se mjeri Ekskluzivna ekonomska zona (EEZ) i želja da se teritorijalne vode u Egejskom moru prošire jesu ekspanzionističke ideje, od kojih su neke itekako casus belli kada je o Turskoj riječ.

Kada sam prije dvije godine pisao o grčkoj želji za otimačinom, nije bilo diplomatskih napora da se tenzije smanje. Konsultativni razgovori nastavljeni su u januaru 2021. godine. Međutim, tu opet dolazimo do opasnosti projekcije. Grčke vlasti toliko su usadile u svijest Grka percepciju o turskoj prijetnji da su se praktično zafarbale u ćošak i nisu u stanju da pošteno pregovaraju iz straha da grčka javnost ne shvati pregovore kao ustupke Ankari. Stoga Grčka vlada nije vodila pregovore ozbiljno i iskreno, što je bilo očigledno svakom ko hoće da vidi.

Kap koja je očigledno prelila čašu turskog strpljenja jeste taj ljigavi Mitsotakisov govor u američkom kongresu, svega dva i po mjeseca nakon susreta s predsjednikom Erdoğanom u Istanbulu. Turska pozicija uvijek je bila jasna po pitanju uvlačenja drugih u dijalog između dviju zemalja – možemo to riješiti bilateralno. Tekst iz aprila prošle godine povodom posjete grčkog inoministra Ankari završio sam rečenicom: “Çavuşoğluov apel Dandiasu (Grčkoj) da se problemi riješe na bilateralnom nivou bez padanja pod utjecaj onih koji bi da im prodaju oružje i municiju očigledno je pao na gluhe uši.”

Dok penzionisani grčki generali već ratuju na grčkim TV kanalima, rušeći mostove preko Bosfora, a Dandias sav umotan u EU zastavu izjavljuje kako je jedina evropska nuklearna sila uz Grčku (Francuska), što sve neodoljivo podsjeća na onaj vic kada prelazeći most miš kaže slonu “ala tutnjimo”, Turska šalje pisma generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, a njeni međunarodni advokati razmatraju sljedeće korake. 

U dnevniku Diriliş Postası specijalista za međunarodno pravo prof. dr. Yüksel Acer naveo je korake koje Turska može preduzeti suočena s grčkim prijetnjama i zanemarivanjem međunarodnog prava: “Ako Turska želi da podigne ovo na viši nivo, može intenzivirati svoje službene korake. Naprimjer, mislim da se Turska može obratiti u Vijeću sigurnosti UN-a jer joj Grčka upućuje prijetnje. Naoružavanje ostrva je prijetnja miru. To je prijetnja Turskoj. To je prijetnja silom. U slučaju ove prijetnje silom, prema članu 39 Povelje UN-a, Vijeće sigurnosti se uključuje u to pitanje i donosi savjetodavnu ili obavezujuću odluku. Stoga bi to mogao biti korak koji će Turska preduzeti. Izvještavanje o situaciji Vijeću sigurnosti. Neko drugi može dati zvaničnu izjavu zemljama koje su potpisnice Ugovora iz Lozane. Turska bi mogla dati službenu izjavu tražeći da se o ovom ugovoru ponovo raspravlja.”

Gledajući šta se sve dešava na Bliskom istoku i oko Turske, odavno sam na ovim stranicama postavio pitanje da bi neke uspaljene zapadne glave da se vrate na Sporazum iz Sevra. Grčko potkopavanje Lozanskog mira i histerično naoružavanje kao da služe tome. Sasvim je jasno da iza ove eskalacije ne stoji samo i isključivo Grčka.

Da li će pozivanje na međunarodno pravo imati efekta u svjetskom poretku baziranom na pravilima, koji se tako grčevito bori za opstanak? Jer pravila nisu zakoni i zavise od onih koji ih uspostavljaju – posljednjih tridesetak godina prilično unilateralno. U svakom slučaju, Erdoğanov poziv Grčkoj da se sabere jeste najsmisleniji poziv. Nažalost, sva je prilika da će i on pasti na gluhe uši.