Prve signale da će Turska uskoro pokrenuti novu vojnu operaciju duž svojih južnih granica u borbi protiv prijetnji terorizma predsjednik Recep Tayyip Erdoğan dao je 23. maja ove godine. Ne otkrivajući mnogo detalja, izjavio je: “Uskoro ćemo preduzeti nove korake u vezi s nedovršenim dijelovima projekta koji smo započeli na sigurnoj zoni dubokoj 30 kilometara koju smo uspostavili duž naše južne granice. Glavna meta ovih operacija bit će područja koja su centri napada na našu zemlju i sigurne zone.”
Nije bilo teško ustanoviti šta su “nedovršeni dijelovi” zapadno od Eufrata Tel Rifaat i Mümbiç, a Ayn el-Arab, svijetu poznat i kao Kobani, Ayn Issa i Tell Tamer istočno od rijeke, pa nije bilo iznenađenje kada su prva dva toponima imenovana u narednim izjavama predsjednika Erdoğana, od kojih je posljednja (prije pisanja ovog teksta) data 4. juna.
U prethodne tri prekogranične antiterorističke operacije na sjeveru Sirije – “Eufratski štit 2016.”, “Maslinova grana 2018.” i “Izvor mira 2019.” – Turska je uspjela razbiti koridor duž njene južne granice i time je osujetila stvaranje kontinuirane teritorije pod kontrolom zapadu omiljenih terorista – tzv. Radničke partije Kurdistana, odnosno PKK-a, pod različitim skraćenicama, uključujući i konstrukt američke vojnopolitičke kreativnosti tzv. SDF iliti Sirijske demokratske snage. Teritoriju koju neke tvrde američke (neokonzervativne) glave (i dalje) vide kao osnovu PKK-istana.
Akcijom “Eufratski štit” turske vojne snage očistile su ISIL s dijela granice koji se proteže od Eufrata na istoku do Azaza na zapadu, oslobodivši od te terorističke pošasti Jarablus i Al Bab. Tzv. SDF se srčano borio na strani ISIL-a u tom sukobu, a obećanje američke administracije (Obamin vakat) da će ubijediti svoje terorističke saveznike da se povuku na istočnu obalu Eufrata, odnosno da napuste Mümbiç, ostalo je neispunjeno.
Akcijom “Maslinova grana” turske vojne snage očistile su Afrin (sjeverozapad Sirije) od sirijskih PKK derivata, ali je Tel Rifaat ostao “nedovršen dio” – džep između Afrina, teritorija oslobođenih akcijom “Eufratski štit” i Idliba na jugu. Odatle PKK organizuje terorističke napade na Afrin i Al Bab.
Operacija “Izvor mira”, koja je počela 6. oktobra 2019. s ciljem da obrazuje 30-32 kilometara duboku sigurnu zonu duž granice istočno od Eufrata, od Tel Abyada do Reisa Al-Ayna, jeste, između ostalog, rezultirala potpisivanjem memoranduma o razumijevanju 17. oktobra 2019. sa Sjedinjenim Američkim Državama i 22. oktobra 2019. s Rusijom da će PKK ili YPG, što je skraćenica koju PKK koristi u tom dijelu svijeta, biti očišćeni u području dubine 30 kilometara od turske granice. Međutim, Amerika i Rusija dogovorile su se preko noći – Sjedinjene Države dozvolile su ruskim snagama da uđu na mjesta koja su napustila. Sporazumom postignutim s Turskom u oktobru 2019. Rusija se obavezala da će ukloniti terorističku organizaciju iz Tel Rifaata i Mümbiça. Nepotrebno reći, ni Amerika ni Rusija nisu ispunile ono na šta su se obavezale.
Nedavnu izjavu ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da “Turska ne može ostati ravnodušna na razvoj događaja u Siriji”, mislivši pri tome na američke ambicije za formiranje PKK-istana; “Američki vojnici zauzimaju značajan dio sirijske teritorije na istočnoj obali rijeke Eufrat”, rekao je, dodajući da je njihov cilj stvaranje “takozvane države”, što je primjećivanje očiglednog, te navodno povlačenje ruskih oružanih snaga iz Sirije (zbog rata u Ukrajini) neki analitičari su požurili da tumače kao “zeleno svjetlo” za tursku najavljenu akciju.
Međutim, ta je teza na krhkim nogama, prije svega zato što je povlačenje upitno. Glasnogovornik sirijske vojske Ömer Rahmun rekao je za njemačku novinsku agenciju DPA: “Ruske baze i punktovi nisu evakuisani kada su u pitanju Qamishli, Tel Tamer, Ayn Ise, Alepo i Idlib”, dodavši da su SAD i Zapad iznijeli ove tvrdnje kako bi stvorili zabunu. Dnevnik Yeni Şafak od 4. juna piše da se bilježi porast broja ruskih vojnika u sirijskim regijama Ayn Isa, Tell Tamer, Mümbiç, Ayn al-Arab i Qamishli, dok nad Tal Rifaatom izvode zračne patrole.
Drugo, glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Maria Zakharova prilično se oštro suprotstavila eventualnoj turskoj akciji, što u najmanju ruku čini signale iz Moskve nejasnim. Zakharova je rekla: “Razumijemo zabrinutost Turske o prijetnjama nacionalnoj sigurnosti koje potiču iz pograničnih regija” sa Sirijom, ali je dodala da se problem može riješiti samo ako su sirijske trupe raspoređene u tom području. Problem te propozicije jeste da sirijski režim ne pokazuje ni najmanju želju da obuzda PKK. Sve jače okretanje Damaska ka Iranu, koji je u neprirodnom savezništvu s PKK-om u Iraku, a čini se da pokušava to da preslika i u Siriji, čini je (propoziciju) još manje uvjerljivom.
Treće, pitanje je da li Turskoj treba zeleno svjetlo.
Bidenova administracija jeste (naravno) protiv turske antiterorističke operacije. Logično, toliko su toga uložili u svoje omiljene teroriste. Donedavni glasnogovornik Pentagona John Kirby je rekao da se rizikuje “destabilizacija”. Kao da je terorističko leglo odakle se napadaju Turska i turski interesi stabilno k'o Švicarska. Ministar vanjskih poslova SAD-a Blinken je također naveo zabrinutost zbog “nestabilnosti” i želju za održavanjem linija prekida vatre. To što njihovi puleni malo-malo pa terorišu iza linija prekida vatre i samu Tursku valjda nije destabilizacija po Blinkenu.
Iako neizrečeno, ono što je očigledno kada je u pitanju trougao Turska, SAD i Rusija, da bi obje velike sile bile spremne da zažmure na jedno oko na tursku antiterorističku akciju, samo im je problem gdje će ona biti. SAD, za razliku od Rusije, ne bi imale veliki problem ako će biti zapadno od Eufrata, Rusiji pak ne odgovara da granica između Afrina i Idliba dođe isključivo u turske ruke. Isto samo obrnuto važi za istočno od Eufrata, s tim što bi se Rusi dodatno radovali mogućnošću da se turski i američki vojnici gledaju preko nišana.
Interesantno, ali istinito, nema uobičajenog skičanja iz Evrope, koje je pratilo sve tri pomenute antiterorističke akcije Turske. Zadubljeni i zaglibljeni Ukrajinom i ekonomskim problemima, Evropljani kao da nemaju vremena da osuđuju Tursku, a valjda ni petlje, jer u krajnjoj liniji već sama najava akcije jeste na neki način pokazna vježba koja objašnjava tursko protivljenje ulasku Švedske i Finske u NATO.
Turska opozicija, koja se uglavnom ponaša kao peta kolona, pita se zašto sada. Pa osim povećanog broja napada na od strane Turske stabilizovanim područjima, riječ je o sprečavanju formiranja PKK-istana. Pod sjenkom rata u Ukrajini, ostao je posljednji ministarski sastanak Globalne koalicije za borbu protiv “Islamske države”, održan u Marakešu (Maroko) 11. maja. Ministar vanjskih poslova Çavuşoğlu je na tom skupu pokušao po ko zna koji put uvjeriti koalicione partnere da se borba protiv jedne grupe terorista ne može voditi pomoću druge grupe terorista. To je (kao i uvijek do sada) palo na gluhe uši.
No, između uobičajene tlapnje o “riješenosti”, “odlučnosti” itd. Victoria Nuland, koja je predstavljala SAD, jer je Blinken zapatio Covid, objavila je prilično revolucionarnu promjenu u odnosu na taj dio svijeta. Naime, američke sankcije protiv Sirije neće važiti na teritoriji pod američkom i tzv. SDF kontrolom. Odnosno, SAD će dozvoliti strane investicije na toj teritoriji. Ako to nije znak stvaranja kvazidržave, onda ne znam šta je. Ta inače slabo pokrivena vijest svakako je uključila alarm u Ankari.
Iako sam mnogo puta pisao o PKK-u, nikada nisam upotrijebio klišej koji je standardni dio tekstova o toj terorističkoj organizaciji. Ovoga puta ga stavljam kao podsjetnik monstruoznosti geopolitike. U svojoj više od 40-godišnjoj kampanji protiv Turske, PKK – koju Turska, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija smatraju terorističkom organizacijom – odgovoran je za smrt više od 40.000 ljudi, uključujući žene, djecu i novorođenčad. E njima bi da prave “državu”.
