Nije bilo teško zaključiti da su požari u Turskoj, barem velika većina od više od 120 koji su kao po komandi simultano počeli 28. jula, rezultat sabotaže ili bolje reći terorizma. Drugim riječima, potvrda koju je 1. augusta “medijska kuća” Rojava Network objavila na Twitteru u vidu saopštenja “Djece vatrene inicijative”, (još) jednog ogranka terorističke tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK), nije mogla iznenaditi nikoga s više od jedne moždane ćelije. Naime, dovoljna indicija da je požar podmetnut jeste činjenica da je počeo istovremeno na tri-četiri lokacije. U slučaju ovogodišnjih požara u Turskoj pomnožiti to sa XY.
Mnogo više iznenađuje da je Rojava Network obrisala taj niz prijetećeg saopštenja uz objašnjenje da njihov tim “samo prenosi vijesti”. Da li su se to “djeca” predomislila pa ne žele da promoviraju svoj teroristički ručni rad? Možda samo preuzimanje odgovornosti za požare, skoro identično s onim od prije dvije godine, nije toliko problematično, koliko prijetnje trovanjem voda i sličnim budućim nedjelima. Tužna je činjenica da su, kada su 2019. preuzeli odgovornost za požare, to objavile samo dvije inostrane medijske kuće – BBC i Sputnik, pa to nije nanijelo nikakvu štetu imidžu PKK razbojnika, koji i dalje uspješno drže u uvjerenju blentave strane novinare da su oni ekološki svjesna organizacija.
Zapravo, kada se zađe u historiju, taj mit prvi su propagirali upravo turski “novinari”, koji su, eto, baš slučajno okupljeni u medije koji sisaju pare iz inostranstva (vidjeti moj tekst u prošlom broju Stava). “Ni opušak cigarete ne bacaju u šumu” jeste kliše koji napiše svaki propagator PKK propagande pripušten u njihovo sjedište na Kandil planini u Iraku.
Baš kao i 2019, s tim što je tada bila riječ o oko 25 požara, a sada više od 120, gromoglasna je šutnja opozicije o preuzimanju odgovornosti za ovaj besprizorni akt terorizma. Zbog osjetljivosti trenutka, ni vlast nije pretjerano voljna da naglašava tu činjenicu.
Požari jesu fascinantna pojava i djeluju skoro očaravajuće na posmatrače. Međutim, ovi požari u Turskoj moraju se posmatrati u široj slici. Startovani kao “pritiskom na dugme”, odvukli su pažnju s diskusije o petokolonaškim medijima. Zapravo, dali su im novi zadatak – potcjenjivati, spinovati i širiti crnu propagandu o borbi protiv požara. Samo oni koji neće nisu se sjetili ispada jutjubera Cana Ataklıja s početka godine kada je objavio klip “Erdoğan neće otići izborima”, u kojem kaže da opozicija nema šanse na izborima, te da će predsjednik Turske pasti ako se desi neka katastrofa (prirodna ili društvena) s puno mrtvih – zemljotres, požar (poput onog u Australiji), poplava ili pak veliki vojni poraz (naglašavanje moje). Pisao sam o tome u januaru. Samo jasnoće radi, Ataklı nije neki uspaljeni klinac, taj novinar rođen je 1956, dakle, ima 65 godina.
Katastrofa “po mjeri opozicije” kakvu je prizivao Ataklı, i pored ogromnog napora na društvenim mrežama, nije dala željeni rezultat – velike proteste na ulici. Dva dana kasnije, 30. jula, u jednom selu provincije Konya desio se masakr. Sedam članova jedne porodice ubijeno je. Političko krilo PKK-a Demokratska partija naroda (HDP), po običaju, dolila je ulje na vatru tvrdnjom da je masakr bio iz “rasističkih” pobuda, naime, ubijena porodica bili su etnički Kurdi. Vrlo se brzo ispostavilo da je zavada susjeda oko ispaše, međa i sve takvih, nažalost, čestih motiva zbog kojih se seoske porodice zakrve (svugdje u svijetu) stara jedanaest godina, da su se porodice vukle po sudovima, te da užasni zločin nema nikakve veze s etničkom pripadnošću žrtava. No, to je bila suviše dobra prilika da bi je HDPKK propustio. Loženje ne prestaje ni sada dok ovo pišem. Deset osumnjičenih za masakr privedeno je i sprovodi se detaljna istraga. Država funkcionira.
Tenzije je jako lako podići u kriznim situacijama. Požar (svaki) je krizna situacija, a naročito oni koji su očigledno namjerno podmetnuti. Međutim, i namjerno podmetanje mora se dokazati, a naročito se mora dokazati krivica osumnjičenih. Na sudu. Kada su trojica osumnjičenih za podmetanje požara uhapšena 30. jula u Manavgatu (Antalya), gdje je najveći požar počeo (da, na četiri lokacije istovremeno), desili su se neredi i pokušaj linča osumnjičenih. Ministar vanjskih poslova Turske hitno je došao na lice mjesta i uspješno smanjio tenzije. Naglašavajući da je svrha ovakvih provokacija nametanje sukoba jednih protiv drugih, ministar Mevlüt Çavuşoğlu poručio je: “Nemojmo upasti u ove zamke”. Država funkcionira.
Spomenuh ogromne napore na društvenim mrežama. Oni su se od početka koncentrirali na prikazivanje situacije kao beznadežne, kao haotičnog neorganiziranog odsustva države. Međutim, samo pogled na brojeve priča sasvim drugu priču. Po posljednjim izvještajima, od 132 požara koji su izbili od 28. jula do danas (2. august 2021, ponedjeljak popodne), 125 je ili ugašeno ili stavljeno pod kontrolu. To ni po kojem aršinu ne može biti niti neuspjeh niti “odsustvo države”. No, kako je ministar unutarnjih poslova Süleyman Soylu danas u Milasu rekao, 90 posto onoga što se valja na društvenim mrežama jeste laž. Država funkcionira.
Posljednja od tih laži jeste “Global call”, iliti globalni poziv za pomoć Turskoj. Srceparajuće napisan tako da i dobronamjerni neobaviješteni stranci mogu povjerovati da reflektira istinu i da ga je humano podijeliti (šta je slađe od online aktivizma?). Međutim, u suštini, to je blatantni primjer crne propagande.
Kada sam vidio da je meni inače draga bivša koleginica iz Istanbula, koju nisam vidio 15 godina, podijelila to đubre na Instagramu, nisam se mogao suzdržati. Pitao sam je: “Ko to zaziva pomoć? Aktivisti iz fotelja?” Uslijedila je sljedeća razmjena, za koju mislim da je dovoljno ilustrativna da zaslužuje objavljivanje.
D: Bojane, očajni smo zbog onoga što se događa. Prije nego što me optužiš, samo mi reci šta možemo učiniti kao pojedinci.
Ja: Kako bi bilo da ne potcjenjuješ i ne ponižavaš svoju zemlju? Razumijem očaj, ali činjenica je da je to bio napad PKK na Tursku i da se pod datim okolnostima država pokazala izuzetno dobro. Gašenje i/ili stavljanje pod kontrolu 122 požara od 129 požara odličan je rezultat. Govorim kao neko ko je često bio veoma blizu požara (o čemu svjedoče moje fotografije). Zapravo, ovom prilikom sam učestvovao u evakuaciji Beyciler mahale, što je moj individualni doprinos. (129/122 je bila zadnja informacija u tom momentu).
Ovaj takozvani “Globalni poziv” ne služi ničemu osim crnoj propagandi. Pomoć (a svakako svaka pomoć je dobrodošla) neće doći hashtagovima na društvenim mrežama. Jednostavno, to ne funkcionira na taj način. I siguran sam da to znaš. Ako je to način da se dobro osjećaš, izvoli, bujrum, ali ponavljam, to je samo crna propaganda.
Siguran sam da gradski narod može učiniti mnogo toga, a postoji i dosta institucija putem kojih se može pružiti prava pomoć (mnogo većim) očajnicima. Naravno, ako je pomoć, a ne politički inženjering prava namjera. Najmanje što možeš jeste “dua et”, moglo bi biti od pomoći, ali sasvim sigurno ne šteti.
D: Od kada si ti pristalica Turske vlade? Jesi li čuo za globalno zagrijavanje i jesi li svjestan da mnoge druge zemlje diljem svijeta istovremeno gore? Nisam očekivala da budeš toliko nepristojan da pretpostaviš i kažeš da ja – kao “gradski narod” – ne činim ništa da podržim te prave institucije.
Ja: Kakvo je to pitanje (o podršci Vladi)? Pa, to samo potvrđuje da su požari politički materijal po tvom mišljenju. A za mene su oni nešto što ne treba politizirati.
Da, globalno zagrijavanje odlučilo je pokrenuti XYZ požara (svaki pojedinačni požar je započeo na tri ili četiri lokacije istovremeno) istog dana (i vremena) i tada su ova PKK “vatrena djeca” prisvojila zasluge za inače prirodne pojave. Oh, da, i svijet je ravan. Izvini ako sam te uvrijedio, to mi nije bila namjera.
Time se naša prepiska završila. Bivajući vrlo blizu – jedan požar je bio na 5 kilometara od mjesta gdje živim – fronta koji se prostire cijelom dužinom mediteranske obale, mogu samo da ponovim da je turska država jaka i funkcionira.