“Nema boga sem Allaha, Jednog, Jedinog”

Citat iz jedne relativno starije bosanske ilahije. Šta je sporno s ovom rečenicom, stihom? U ontološkom smislu za muslimane je ovo jedan od stupova njihova monoteističkog vjerovanja. No, ovaj stih iz ilahije ima jednu riječ koja nije preporučljiva za bosansku normu. Pogađate, riječ je o prijedlogu sem. Istina, nije lahko u ovoj pjesničkoj ravni upotrijebiti neku drugu riječ bez smetnje po slogovnu, metričku strukturu. A šta je ustvari sporno sa sem? Kako nas uče etimološki rječnici, na mjestu ovoga vokala e nalazio se nekada jat: prasl. *obь + stsl. svěnь, pa bi trebalo očekivati oblik sjem, koji je međutim dijalekatski markiran.

Treba znati da je prvi element prefiksa ob- nestao pod utjecajem povezivanja s elementom -svjen' pa je spajanjem dobijen oblik *osvěn, tako da je došlo kasnije do metateze: ovsěn, što je kasnije dalo *ovsen, kako postoje potvrde u predstandardnom usmenom idiomu. Međutim, kasnije je ovaj prvi element izgubljen, a ostao je samo *vsen, koji je pojednostavljen u *sen, a kasnije je došlo do zamjene n sa m, tako da je dobijen oblik sem, što očito odražava ekavsku zamjenu jata, koja u ovoj strukturi ne može biti ekavska jer nema uvjete za tu zamjenu u ijekavskom standardu, iako je, vjerovatno, usljed promjena koje su se dešavale, izgubljena svijest o mjestu jata koji je jednostavno zamijenjen sa e.

Međutim, ostaje sporno pitanje zašto je onda standardiziran ikavski oblik osim, izuzev ako se ne radi o preuzimanju ikavskih formi iz starijega jezika. A u tom slučaju, od oblika *obь-svěnь dobijen je *osvěn, koji je dao ikavski oblik *osvin odnosno *ovsin, koji je pojednostavljen u korist ispadanja -v-, dajući standardizirani oblik osim nakon što je n zamijenjeno sa m. U datom slučaju trebalo bi znati da i ikavska i ekavska zamjena imaju jednak status u normativnom smislu, mada ikavski ima prednost s obzirom na historijski razvoj bosanskog jezika kao i stariju rasprostranjenost u narodnom idiomu.

Otuda je normiran oblik osim, dok je sem oblik koji bi “trebalo izbjegavati” vjerovatno i zbog toga što mu je porijeklo na istoku. I hrvatski standard također ima ista rješenja kao bosanska. Treba napomenuti da se u nešto starijem jeziku javlja izraz izim, a u savremenom jeziku dosta dobro funkcionira neologizam izuzev, koji ima značenje kao osim, s tim da je oblik izuzev rezerviran za specijalne stilove i nema opću upotrebu kao prijedlog osim, pošto je nastao skraćivanjem oblika glagolskog priloga prošlog: izuzevši > izuzev, što je izvedeno od iz-uze-v-ø.

Zbog Boga

Znate li da je u bosanskom jeziku uzročni prijedlog zbog porijeklom od imenice Bog? Naime, riječ je o tvorenici koja je nastala od prijedloga sь + Bogъ, što je, nakon ispadanja tzv. poluglasa u slabim pozicijama i jednačenja po zvučnosti, dalo zbog. Inače, ova etimologija zanimljiva je upravo zbog značenja ovog prijedloga, koji znači uzrok, a u filozofsko-teološkom smislu podrazumijeva da je Bog uzročnik svih stanja odnosno “Djelatni Uzrok” u konceptu kauzaliteta. A opet, s obzirom na etimologiju imenice Bog, zanimljivo je da se kod nas iz toga korijena izvodi pridjev bogat – što znači po porijeklu značenja da je Bog bogati, tj. “Apsolutni Posjednik” svega.

Inače, riječ Bog prisutna je u svim slavenskim jezicima, a porijeklo vodi iz iransko-indijske jezičke porodice, s obzirom na to da je u iran. avest. baga, a u skr. baghas, odakle je u prasl. dobijeno *bogъ, što je značilo “onaj koji daje sreću i zemaljska dobra”. Također, od imenice Bog još su izvedene neke riječi na osnovu kojih nije lahko ustanoviti semantičku poveznicu, što je za neke etimologe (Skok, npr.) dokaz da je u prasl. *bogъ bio i pridjev, kako to pokazuje pridjev ubog. Također, postoji i imenica bogalj, pri čemu obje riječi (i ubog i bogalj), iako imaju različita značenja, posjeduju  zajedničku semantičku komponentu koja uključuje Boga, Koji je svojom voljom dao uboga i bogalja, tj. svojom voljom i djelovanjem dao je i takve pojave kojima se opisuje ubog i bogalj. Niz je različitih izvedenica od imenice Bog: pobožan, bezbožan, nabožan, bogomoljka, bogotvoran, Božić, Boško, itd., uključujući i mnogobrojna nova izvedena značenja. Slava i hvala Bogu Milosnom!

Kako smo dobili dane?

Čovjek je vremenski determiniran. Ta determinacija u svakodnevnom životu, od starih vremena, raspoređena je u danima. A kako smo ustvari dobili dane u bosanskom jeziku? Prema leksičkom materijalu koji se nalazi u slavenskim jezicima, može se pretpostaviti da su nazivi dana u sedmici porijeklom iz prasl. jezika jer u svim slavenskim jezicima ti nazivi vode porijeklo iz prasl., s jedinom razlikom u tome kako se reflektira u kojem jeziku, ili su možda nastali u ranoj fazi stsl. jezika. Što se tiče početka računanja sedmice, neminovno je da je nedjelja polazni dan jer se prema njoj, kako ćemo vidjeti, ravnaju ostali dani.

Ono što je zanimljivo i na neki način kontradiktorno jeste pitanje zašto se od nedjelje, jezički gledajući naravno, računa početak sedmice, ako znamo da je nedjelja temeljni kršćanski dan, što potvrđuje i sama etimologija ove riječi jer znači ne-djel-ja, tj. dan kada se ne radi, a prema općeprihvaćenim historijskim podacima, svi se slažu da masovna kristijanizacija počinje od 9. st., iako postoje naznake da su neka slavenska plemena počela s pokrštavanjem ranije, možda u 6. ili 7. st., što podrazumijeva da su u prasl. doba Slaveni bili pagani. Moja je pretpostavka da su ondašnji Slaveni došli u kontakt s ranim kršćanskim društvima, koja su bila razvila sistem računanja vremena po danima, te su vjerovatno od njih preuzeli navedenu sistematizaciju. Ili, druga mogućnost, da su nakon opismenjavanja, u ranoj fazi primanja kršćanstva, nazive za dane preuzeli u ranoj stsl. fazi. (O ovome nisam našao podatke nigdje u literaturi, mada je vjerovatno o tome pisano u slavistici).

Kad je riječ o etimologiji imena dana, ona ide ovako. Nedjelja je već objašnjena kao polazni dan, tj. dan kad se ne djela, ne radi. Ponedjeljak je dan koji dolazi poslije nedjelje: po-ne-djel-jak-ø, tj. poslije nedjelje; utorak je drugi dan od nedjelje, na što upućuju drugi slavenski jezici, kakav je npr. ruski, u kojem vtorni znači drugi (po redu), dok je kod nas ustvari u-tor-ak-ø (narodna varijacija: utornik); srijeda je sredina sedmice, nastala od starijega *serda (što inače ima semantičke veze sa srcem jer je srce središnji, centralni organ, kako fizički, doslovno, tako i metaforički), što je kasnije dalo srěda i na kraju srijed-a; četvrtak je četvrti dan od nedjelje, nastao od broja četiri (prasl. *četyre) tj. četvr-t-ak; petak je peti dan od nedjelje, nastao od broja pet (pie. *penkwe, prasl. *pęt-) tj. pet-ak-ø; subota je jevrejski dan svetkovanja (stsl. sǫbota). Subota i nedjelja kasnije su proglašeni neradnim danima. Ovakvo davanje imena danima u sedmici, kakva se sreće u slavenskim jezicima, otprilike je slična onoj kakva postoji u arapskom jeziku, a moguće je i u drugim kulturama i jezicima.

Od biliga do stećka

Kameni spavači – tako ih je nazvao naš čuveni pjesnik Mehmed Alija (Mehmedalija) Mak Dizdar. Ti spavači sastavni su dio našega specifičnog bosanskog srednjovjekovlja. Danas se uglavnom zovu stećcima, iako, koliko je poznato, ovaj termin potječe tek iz sredine 19. st. Na samim stećcima, kojih na prostoru Tvrtkove Bosne ima oko 70.000 ili nešto više, iako se pretpostavlja da ih je bilo blizu 100.000, imaju i svoje natpise na specijaliziranoj lapidarnoj vrsti bosanske srednjovjekovne lapidarne ćirilice za koju neki naučnici smatraju da predstavlja jedan od izvora za profiliranje bosančice.

Na samim kamenim spomenicima ponekad se ovo zdanje naziva kam, bilig ili mramor. Kam je porijeklom prasl. riječ i arhaični je oblik savremenog kamena, a u stsl. jeziku zabilježen je oblik kamy, kamene, kameni... Oblik bilig, ili varijantni biljeg, bjeljeg, mogao bi, prema nekim mišljenjima, voditi porijeklo iz avarskog leksičkog supstrata, iz kojeg je u južnoslavenskim jezicima naslijeđen još iz vremena kada su Slaveni s Avarima zauzimali prostore srednje Evrope i Panonije. Inače, u korijenu riječi na mjestu današnjih vokala stajao je jat koji se prilagođavao narodnom jeziku, a u starobosanskom periodu ikavski je refleks bio dominantan. Oblik mramor porijeklom je iz grč. jezika: marmaros, a znači blistav.

U značenju koje je imao u srednjem vijeku mramor je metonimijski prenesen s oznake vrste kamena, postavši oznaka za stećak. A kad se vraćamo stećku, šta to znači? Stećak je izveden od glagola stati / stajati, od čega je u korijenu prijevojem vokala dao stoj-, na koji se dodaje sufiks -ećak, što daje stojećak, nakon čega je kasnije -j- između vokala ispalo, da bi potom došlo do regresivne vokalske asimilacije u korist -e-, što je dalo konačan oblik stećak. Zato bi vokal -e- u riječi stećak trebalo izgovara s dužinom. Kam – bilig – mramor – stećak!