Knjige Amina Maaloufa treba pažljivo i temeljito čitati jer su se njegova predviđanja više no jednom pokazala kao tačna, a njegovi strahovi opravdani. Prije trideset i osam godina obznanio je Krstaške ratove u očima Arapa, prije dvadeset godina brinuli su ga osnaženi Ubilački identiteti, a prije deset Poremećenosti svijeta. Danas je uvjeren da se bližimo pragu globalnog brodoloma, koji prijeti uništenjem civilizacija.
Savremeni svijet bremenit je brojnim, dubokim i vrlo složenim krizama koje prijete posljedicama gorim od svega onog što je čovječanstvo doživjelo tokom 20. stoljeća, koje slovi za jedno od najgorih u historiji, stoljeće koje je obilježeno neviđenim tehnološkim napretkom, ali i pogubnim populističkim pokretima i svjetskim ratovima. Na djelu je informatička revolucija, ali i demografska eksplozija, loša urbanizacija i globalizacija na temeljima postindustrijskog kapitalizma koji produbljuje podjelu na manjinu jako bogatih i većinu do kraja osiromašenih ljudi. U tim se uvjetima pojavljuju i šire novi oblici populizma, legitimiranog ne više nacističkom ili boljševičkom ideologijom nego religijskim i etnonacionalnim fundamentalizmom.
U mnogim zemljama bjesne unutarnji sukobi koje ni demokratske institucije ne uspijevaju ukloniti, a države se zapliću u međusobne sporove koji prijete novim ratovima, novim ubijanjima ljudi i prirode, koji prijete mogućim nestankom civilizacije. Brodolom civilizacija Amina Maaloufa elegija je za Levantom na kome je odrastao, ali i refleksija o nasilnoj fragmentaciji i političkoj nelagodi kao posljedicama globaliziranog kapitalizma. Jedinka u svijetu raspada i rasula preživljava zahvaljujući iracionalnim silama slučajnosti. Pojedinac “bez zemlje, grada i plemena”, kako Maalouf sebe opisuje, opstaje kao vječiti manjinac jer mu “svi jezici i sve molitve pripadaju, dok on ne pripada ni jednoj od njih”, jer je primoran da se opire etničkim, vjerskim, klasnim i drugim vrstama nasilja koja su uzročnici permanentnih sukoba koji vode ka propasti savremene civilizacije.
Maalouf postavlja niz temeljnih pitanja u vezi s odnosom arapskog svijeta i zapadnih društava, historijskim razvojem hrišćanske i islamske civilizacije, posmatrajući identitete kao dvosjekli mač koji obogaćuje naslijeđe čovječanstva kulturnom i lingvističkom raznolikošću, istovremeno ga “u vremenima iskliznuća” skrnavi ratovima, mržnjom i zločinima. Maalouf piše: “Na Zapadu varvarstvo nije načinjeno od netolerancije i mračnjaštva, nego od arogancije i neosjetljivosti. Američka vojska je nahrupila u drevnu Mesopotamiju kao nilski konj u polje tulipana. U ime slobode, demokratije, legitimne odbrane i prava čovjeka, ona zlostavlja, uništava, ubija. Nakon sedam stotina hiljada mrtvih, povući će se kasnije sa nekim sitnim i nejasnim izvinjenjem. Potrošili su skoro trilion dolara, prema nekim procjenama čak dva ili tri puta više, a zemlja koju su okupirali siromašnija je nego ranije. Htjeli su potući terorizam, a ovaj nikada nije toliko cvjetao kao danas. Isticali su hrišćansku vjeru predsjednika Buša, a odsada se krst svake crkve sumnjiči za kolaboraciju. Namjeravali su da zavedu demokratiju, ali toga su se prihvatili na takav način da će i sam taj pojam dugo vremena biti diskreditiran.” Maalouf prikazuje licemjerne interpretacije slobodarskih ideja, kao i licemjerje religijskih identiteta sveprisutnih u današnjem javnom diskursu, te neprekidnu borbu koja se dešava ispod površine onoga što smatramo zbiljom! Ova knjiga prikazuje historijsku sliku rađanja rigidnih ideologija u islamskom svijetu, kao i neprekidni sukob koji se tome svijetu nameće od strane Zapada i njegovih fundamentalizama, njegove stalne infiltracije u društvene procese u društvima koje nazivamo islamskim, ali koja su međusobno veoma različita da bi se njihova stanja mogla odrediti samo tom oznakom. Maaloufove suptilne analize ruše mnoge predrasude, predočavajući nam neobičnu slagalicu: dok se jedni razmeću retorikom nasilja, ali su u suštini nemoćni, drugi ističu svoje demokratske vrline dok u praksi vrše brojne oblike nasilja. Maaloufov revolt protiv komunitarizma, neoliberalnog kapitalizma, te svih oblika kršenja ljudskih prava i različitih i raznovrsnih oblika diskriminacije nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, premda je pisac ponegdje ostao nedorečen zbog količine pitanja koja je pokrenuo. Maalouf je siguran u jednom: da nema trećeg puta: “Ili ćemo umjeti da izgradimo u ovom vijeku jednu zajedničku civilizaciju sa kojom će svako moći da se poistovjeti (...) ili ćemo skupa potonuti u zajedničko varvarstvo.”
U svim aktuelnim svjetskim sukobima međunarodno pravo igra sve manju ulogu. Ono je koncipirano za sukobe država i jasno prepoznatljive granice između rata i mira, a u budućnosti ni jednog ni drugog neće biti. Granice rata i mira su često nejasne, međunarodni sporazumi se poštuju ako postoji sila i vlastiti interes da se održe. Nemoć međunarodnih institucija ostavlja otvoreni prostor u kojem se za međunarodni mir i stabilnost moraju pobrinuti najveće i najmoćnije države, ponajprije one iz zapadnog svijeta, privržene idejama slobode i pravde. Povezivanje moralnih načela s interesima onih koji se za njih bore garancija je uspjeha.
U ovoj moćnoj knjizi veoma širokog raspona Amin Maalouf djeluje istovremeno kao angažirani promatrač i kao mislilac, preplićući povijesne priče i vlastita razmišljanja, ponekad prepričavajući velike događaje kojima je prisustvovao, a potom se izdižući kao historičar iznad vlastitog iskustva kako bi objasnio mehanizam uzastopnih zastranjivanja koja su dovela čovječanstvo na rub propasti. Mašući sablašću skorašnjeg brodoloma, Amin Maalouf ipak ne propagira beznađe, već zaziva lucidnost, iskrenost, empatiju i povjerenje. On u konačnici ne vjeruje da će se čovječanstvo poslušno pomiriti s uništenjem svega što je izgradilo. Zato je Maalouf zagovornik imperativnog javnog uzbunjivanja, objašnjavanja, opominjanja i činjenja svega što može preduprijediti brodolom civilizacija.
