Čestitajući narodima i narodnostima Jugoslavije 1982. godinu, Predsjedništvo zemlje se više dotaklo prošlosti nego budućnosti jer se nostalgično prisjećalo onoga što je Tito radio i onoga što je on poručivao. A on svoju posljednju novogodišnju poruku nije slao tako davno. I novine su potonule u sjećanja. Na prvi dan Nove godine ponudile su kratke izvode iz Titovih poruka sve od l946. godine, kroz koje se stalno provlači duga nit vjere u sopstvene snage. Titova riječ, makar i davno izgovorena, činila se jasnijom i jačom nego riječ bilo kojeg njegovog živog sljedbenika.

               Tito je komunističkoj partiji i mrtav bio potreban jer je, koristeći se njegovim imenom, trebalo ostavljati dojam da sve što se sada radi, naslanja se na ono što je i Tito radio. Prosti svijet, bilo je očito, jasno je znao da nije tako i da je način razmišljanja sadašnjih komunista drukčiji, prerastao je u oportunizam. Nestajalo je prijašnjeg elana i entuzijazma, kako u načinu rada tako i u postizanju rezultata. Zavladala je opuštenost, malodušnost i neodgovornost a kod prostog svijeta slabilo povjerenje u snagu Partije i državni poredak.

               Ako se gleda površno, ne bi se reklo da je tako, jer se u miru radilo a svečanosti u povodu obilježavanja godišnjica i jubileja, raznih praznika, redovno su se pripremale i mediji su ih široko propraćali, ali u naravi naroda nije bilo ranijeg oduševljenja. Osjećaj što ga je student, radnik ili ratar gajio prema Titu, blijedio je ili se preobražavao samo u poštovanje. Zamjenjivao se brigom kako živjeti dalje.

               U dan i sat Titove smrti, 4. maja u 15,05 sati, u gradovima se čuje zavijanje sirena, život na minut zastane, ali već sljedećeg trenutka s osjećajem kao da nije ni prekinut. 9. maja, na dan pobjede nad fašizmom, nekim golobradim mladićima, tu i tamo, padne na pamet da spale, svojom rukom skrpljenu, zastavu Trećeg rajha sa kukastim križem, trobojnicu Nezavisne države Hrvatske sa slovom U kao simbolom ustaštva i crnu zastavu četničkog Ravnogorskog pokreta sa mrtvačkom glavom, ali to više liči na živu igru domišljatih dječaka nego na istinsko osuđivanje ozbiljnih ljudi ozbiljnih događaja. Drugima je to izgledalo nepotrebno i ružno, jer čemu ponovo doticati nešto što je već davno osuđeno i uništeno. Svečano je bilo i na Dan mladosti, pogotovo što se obilježavalo devedeset godina od Titovog rođenja, no bez ranije radosti. Unaprijed se mislilo kako štafeta neće biti uručena slavljeniku već predsjedniku omladine koji će je samo proslijediti u muzej. Stoga ni slet na stadionu Jugoslovenske narodne armije u Beogradu nije odisao onom radošću na koju su ljudi navikli.

               Stanovništvo je inače umorno od prevelikog broja svečanih datuma, posebno onih koji potiču iz rata i prvih decenija revolucije. Slavu prošlosti zamjenjivalo je mislima na budućnost. Mnogi su sa uzdržanim zadovoljstvom slušali čak i novosti kako se diljem svijeta Titu podižu spomen-ploče, biste i njegovim imenom nazivaju ulice, trgovi, aleje...

               Objektivne ljude je ljutilo što se trivijalno događanje dizalo na pijedestal historije. 22. septembra obilježavalo se formiranje Birčanske pionirske divizije u Narodnooslobodilačkom ratu. Pioniri, pa još - divizija! Da je bilo, sticajem okolnosti, i malo dječaka u uniformi, svakom je poznato, ali govoriti o njihovoj diviziji, nije samo ogromno pretjerivanje nego ruganje partizanskoj snazi i ulozi i udjelu u ratu. Već godinama se objavljuju stripovi «Mirko i Slavko» koji se distribuiraju po školama i na čijim «podvizima» današnja djeca upoznaju «historijsku» ulogu svojih vršnjaka u prošlom ratu. Ovi mali partizani su ne samo kuriri, već iskusni borci, koji s oružjem vladaju vještije nego sadašnji dječaci s loptom. Oni su i obavještajci, diverzanti, bombaši... Jurišaju na bunkere, zarobljavaju neprijateljske vojnike i posade, zapljenjuju oružje i municiju, zarobljavaju čak i njemačke generale te ih sprovode u partizanske štabove. Njihova junaštva i sposobnosti nadmašuju odlike odraslih ratnika. Njihovi podvizi su rađali misao: bez ovih hrabrih dječaka ne bi ni bilo slobode.

                                                            *

               Hanina unuka Dila se prije dvije godine razvela od Marka i lani se udala za Voju Bosnića, uglednog komunistu i direktora jednog pogona u tvornici «Soda-so», a proljetos je rodila sina Nemanju. Dilini roditelji su bez zamjerke prihvatili zeta Srbina, jedino im nije bilo po volji ime unuka. Više bi voljeli da dijete nije dobilo ime srpskog vladara, starog despota. Moglo se izabrati neko «neutralno», kao što su oni dali svome sinu – Renis.

               Nena Hana jeste žalila, još se i ljutila. Jednako zbog njene «promašene» udaje kao i zbog izbora imena djetetu. Osjećala je duhovni gubitak. Porodica joj se sve dublje rastakala i udaljavala od porijekla. Nije se odricala samo imena nego i vjere, adeta, islamskog odgoja... Pamtila je kako su je unuci, pa i mlađe kćeri, osim Zumre, nagovarali da ne posti ramazan jer se, stara i slaba, samo nepotrebno muči. Njoj, bezbeli, nije padalo na pamet da ih posluša, šutila je, u sebi se ljuteći što je nagovaraju, a budući da nisu prestali s time, proključao je u njoj otpor i vrisnula je iz dubine duše: «Nemojte mi moje!» Ostala je u manjini koja je još vjerovala u Boga. «Blago onima koji su preselili», razmišljala je rezignirano, «pa ne moraju gledati naše propadanje. U dojdućem vaktu neće nas biti nikako».

               Mlada majka se nije obazirala na te oštre prigovore svoje nene. «Omatuhila je», govorila je, «ne treba joj zamjeriti. Uz to je i neuka. Ne zna da mi nosimo korijene upravo od Srba». Zbog kritike svog izbora nije muža ni predstavila starici. «Živi tolike decenije», razmišljala je, «a da živi i još toliko, ne bi ni za dlaku bila drukčija. Okorjela je. Nije, jadnica, u stanju ići s vremenom».

               Jesenas, 25. novembra, Vojo Bosnić se vraćao s proslave Dana državnosti Republike. Raspoložen i pripit, zanio se muzikom u kolima, nije vozio dovoljno pažljivo pa je s autom sletio s puta i sjurio se u provaliju. Nesreću su propratile i novine i televizija. Njegovoj udovici su stizali brojni telegrami saučešća. Ona je, mimo običaja Muslimanki, obukla crninu i dugo ju je nosila.

               Nakon što je proteklo neko vrijeme i bolno uzbuđenje se stišalo, nekim licima iz njene bliže rodbine palo je na um da bi se «greška» s imenom djeteta mogla ispraviti. Nema više muža, slobodna je, može raskinuti i s imenom djeteta. Ono je malo, nije svjesno sebe, te bi raslo kao da se nije ništa ni mijenjalo. Jednostavnije bi ga imala uza se i zadržala u svojoj vjeri. Izgubila je muža, prestale su i njene obaveze prema njemu. Nekad će se ponovo udati pa neka u novi brak ne ulazi s nepotrebnim opterećenjem.

               Sačekali su pogodan čas i kazali joj šta misle. Ona nije htjela ni razmisliti o ponudi već je odmah odrešito odgovorila: «A, ne, ne! Moj Nemanja je rođen kao Srbin i živjet će kao Srbin».

                                                            *

               Blizu devetsto hiljada radnika, koliko je do kraja ove godine bilo zaposleno u Bosni i Hercegovini, obavljalo je svoje poslove s uzdržanim optimizmom. Svakim danom sve više je bilo ljudi koji su se otvoreno plašili vremena ispred sebe. Najnezadovoljniji su bili stanovnici dvanaest izrazito nerazvijenih komuna. U nekim ljudima se javljao bunt i prkos izražen u riječima «ne mogu me tako malo platiti kako ja mogu malo raditi». Dinar je, na već prethodne devalvacije, devalvirao još za 20 odsto. Cijene rastu iz mjeseca u mjesec i gubici u privredi su sve veći. Inflacija je na čelu svih nevolja. Na tržištu je nedostajalo dosta važnih artikala. Provodeći mjere za veću štednju, vlada je uvela bonove za benzin a kahvu su mogli piti samo oni koji imaju bliske veze s trgovcima ili švercerima. U slobodnoj prodaji je nije bilo. Jedan strani novinar se čudom čudio onome što je vidio. Zapisao je: «Ovdje svi kukaju kako nema kahve, a svi piju kahvu!» Istina, lični dohoci uposlenika su rasli, ali su gubici rasli brže i više. Privredi se pokušavao naći lijek vani. Trebao joj je svjež kapital. Prvo se Federacija kod Međunarodnog monetarnog fonda zadužila za sedamsto miliona dolara te kod njemačkih banaka kreditom od sto pedeset miliona maraka a potom i republike, svaka za sebe. Bosna i Hercegovina (zajedno s Makedonijom) se na petnaest godina zadužila kod Međunarodne banke za obnovu i razvoj uzevši kredit vrijedan šezdeset šest miliona dolara. «Tonemo u dugove», razmišljali su domaći ljudi, «tonemo i u zavisnost. Unutar zemlje naša pozicija slabi, a strana jača». Svakom odgovornom čovjeku u zemlji je bilo jasno da su nužne korjenite promjene odnosa prema radu jer je naglo padao fizički obim industrijske proizvodnje u l4 industrijskih grana; uz to, cijene su uveliko premašivale dogovorene okvire a i opća i zajednička potrošnja su odstupale od dogovora. Ni rigorozne mjere na eliminisanju privrednog kriminala, onemogućavanju šverca i divlje trgovine te trgovini devizama nisu pomagale da se bolest preboli. U Bosni i Hercegovini se samo u desetak dana hapsi nekoliko stotina osoba koje se bave švercom ili čine devizne i carinske prekršaje. Misleći na rascvjetali kriminal, šverc, korupciju... - na društvene milione koji se slivaju u privatne džepove - a slušajući kako se često javno ističe «epohalna vrijednost marksizma», mnogi obični građani prezrivo govore: «Da Marks vidi sve ovo, i mrtav bi se u grobu prevrtao». A o istim razmišljanjima mogli su čitati i u novinama: «... Javna je tajna da među privatnim ugostiteljima, autoprijevoznicima, taksistima, građevinskim obrtnicima i mesarima ima dosta milijardera, a na ime poreza plaćaju tek pedesetak starih miliona godišnje. Način na koji se određuje porez privatnim ugostiteljima upravo je smiješan: dođe inspektor u kafanu, sjedi dva-tri sata, broji mušterije i sabira narudžbe i na osnovu toga određuje poresku osnovicu».

                Svijetle horizonte nisu imali ni bosanskohercegovački radnici zaposleni izvan republike. Osobito su se zabrinuli oni koji su radili u Sloveniji. Tamošnja statistika je pokazala da im se u republičku privredu samo u nepunoj prethodnoj deceniji ubacilo više od četrdeset sedam hiljada radnika iz drugih republika. Najviše iz Bosne i Hercegovine - oko četrdeset posto. Došlo se do razmišljanja trebaju li toj republici «strani» radnici. Zar Slovenci ne mogu bez njih? Zašto dijeliti svoj društveni standard s drugima? Mnoge poslove što ih rade «južna braća» mogu obavljati sami. U tonu tih riječi domaćina osjećao se prizvuk sebičnosti i neslaganja s postojećom praksom. Bosancima je teško padalo što više nisu poželjni i, štaviše, što moraju raditi u isparavanju smrada šovinizma.

               Zemljoradnici su tavorili na nižem dnu nego radnici. Neobrađene zemlje je sve više. Sinovi otišli s nje, a očevi oronuli. Oranice umiru, zarastaju u ševar i korov, a one koje još dišu daju slab rod. Ne daje se zemlji, pa ni ona ne vraća. Ove godine su se počele isplaćivati i prve penzije zemljoradnicima. Ako je imaju, vlasnici zemlju daju u zakup, a gotov novac stavljaju u džep. I oni se počeli učiti kako s manje znoja da lakše žive. Njive su uzalud vapile za težačkim rukama.

               Jedanaest hiljada radnika u cijeloj zemlji je ove godine štrajkovalo. Rad su obustavljali 174 puta. Da to ne bi ličilo na klasičan štrajk, kada se izlazilo na ulice, ovi su prekidali posao u procesu rada, smjena, u pogonu i radnoj jedinici. Ni jednom obustavom nisu popravili svoje stanje.

                                                            *

               Kako je lani nacionalistička iskra zapalila Kosovo tako je ove godine zaplamsala u Sloveniji. Već od januara iz Ljubljane se šire različite nacionalističke i šovinističke parole na sve prostore s jednim ciljem - promijeniti društveni poredak i državnu zajednicu. Činilo se to na različite načine pa i kroz muziku. Ona je služila kao maska iza koje se širio prljavi dim. Tog januara uhapšeni su članovi pank-grupe «Četvrti rajh», osumnjičeni da su grafitom ispisivali fašističke poruke po gradskim ulicama a odmah zatim optuženi su i za osnivanje nacionalističke i nacističke organizacije. Takvoj jednoj organizaciji pripadali su i oni koji su, koji mjesec kasnije, napali Kulturno-sportski centar «Jugoslavija» u Briselu i ubili dva Jugoslovena.

               Počelo se potpunije razbijati sve što je zajedničko, jugoslavensko. Za to su korišteni i najmanji povodi. Kako su ove godine u cijeloj zemlji priređivane česte promocije budućih Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, te u ovom gradu otvorena i veleljepna olimpijska dvorana «Zetra» tako je zavist kod susjeda narasla do pakosti. Oni su očekivali, još od početka priprema, da će se Bosanci i Hercegovci, u vremenu tekuće bolesne privrede i pada životnog standarda, odreći Olimpijade, svejedno što je pripremaju vlastitim parama, a kad se to nije dogodilo, sijevale su zluradosti na većini strana. Svakog poštenog i čestitog čovjeka, humanog, žalostila je ispoljavana zluradost i mržnja bez povoda, pa i ovakva, naizgled sitna, jer je polazio od toga da se iz malih ljudskih slabosti razvijaju one velike.

               Ono što se razvijalo na sjeverozapadu zemlje, na jugoistoku je već bilo razvijeno - smišljen pohod na rasturanje federalne zajednice. Oni sa sjevera dohodili su na jug da tamošnjem stanovništvu jače puhnu u krila kako bi im pomogli lakši let iz zajedničkog gnijezda. Dijelili su bedževe s riječima: Kosovo - republika. U ovoj pokrajini su se inače duhovi bili razigrali. Osobito su bila bučna djeca i omladina, poput one u Vučitrnu, u Centru «Muharem Begteši», kad su se učenicima pridružili i nastavnici. Zajedno su sijali nacionalističke provokacije i izazivali nemir. Život u pokrajini bivao je sve složeniji. Vrilo je, mada još nije kipjelo. Usložnjavao ga je i privredni kolaps jer su gubici za trećinu veći od lanjskih, s izgledom da se više i ne zaustave.

               Početkom godine objavljeni su konačni podaci iz prošlogodišnjeg popisa stanovništva. Ni broj stanovnika ni nacionalni sastav u Bosni i Hercegovini, u odnosu na popis od prije deset godina, nije se značajno promijenio, osim što se sada osam posto stanovništva izjasnilo da su Jugosloveni. A prije deceniju samo se jedan posto ljudi izjasnilo da su te nacionalnosti. Misli se da su u ovom procentu uglavnom oni koji žive u miješanim brakovima.

               Prebrojali su se i komunisti. Prema nacionalnoj strukturi Srba u Partiji ima oko 44 posto, Muslimana 35, Hrvata 12 i Jugoslovena 6 posto, a ostatak su činili manjinski narodi. Partija nije bila privlačna većini obrazovanih ljudi. U njoj je umjetnika bilo svega 0,07 posto, novinara 0,19, kulturnih radnika 0,22, naučnih radnika 0,31, privatnih obrtnika 0,38, zdravstvenih radnika 2,27 posto... a nije ni skromno obrazovanim – zemljoradnicima. Njih je u Savezu komunista bilo samo 3,29 posto. Na drugoj strani, bila je privlačna mladima, pretežno srednjoškolcima. Oni su činili gotovo trećinu partijskog sastava. I nastavljalo se sa praksom da se sve više primaju učenici a sve manje radnici. Radnici su se sami odvajali od Partije jer su je sve manje osjećali svojom. Ovakva polarizacija, pored ostalog, zorno je govorila o naravi Partije. Stoga se nije zamjeralo onima koji su u ovome gledali slabu idejnu i teorijsku snagu partijskog sastava. Polaznici Škole Saveza komunista u Sarajevu na završnom testu o ovome znanju potonuli su do samoga dna. Ni jedan od njih nije umio odgovoriti na pitanje «šta je idejna i teorijska osnova Saveza komunista». Bruke se nisu spasili ni profesori škola srednjeg usmjerenog obrazovanja u ovom gradu. Od l46 ispitanika tek je trećina dala tačan odgovor. Sumornu sliku zaokružuje i misao da se većina komunista prilagođuje prilikama, bez obzira što imaju vlastito ujerenje. Ti oportunisti, svima je znano, samo su mrtvo tkivo izdišućeg tijela, koji su tu samo zarad osobnih interesa. Njihov oportunizam, zato što ima duboke korijene u pasivnosti, uveliko umanjuje učinak Partije. O tome je govoreno na l8. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, mada je osnovna tema bila ozbiljno upozorenje zbog stalnih i drskih pokušaja da se devalvira sistem i o potrebi odlučnog suprostavljanja tim napadima i skrnavljenju vrijednosti revolucije. Branko Mikulić, član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, je na političkom aktivu Tuzle o tome rekao: «... Već smo se uvjerili da se u društvu povremeno - po pravilu u vremenu kad se ispoljavaju problemi u njegovom materijalnom i društvenom razvoju ili kada se komplikuje međunarodna situacija – eksponiraju pojedinci i grupe koji sa pozicija «kritike svega postojećeg», to jeste platforme udruženih antisocijalističkih i antisamoupravnih snaga, atakuju na sve tekovine i ciljeve naše revolucije. Traje to već dvije godine, a naročito intenzivno poslije Titove smrti». A Dragutin Kosovac, drugi visoki partijski dužnosnik u Bosni i Hercegovini, je govorio o napadima na ovu republiku: «... Bosnu i Hercegovinu napadaju zbog toga što se radi o avnojevskoj Bosni i Hercegovini, koja je trn u oku i velikosrpskom i velikohrvatskom nacionalizmu, zbog toga što ona svojim postojanjem onemogućava pogodbu nacionalista, velikosrpskih i velikohrvatskih... Preko Bosne radi se o napadima na našu revoluciju u cjelini»...

               Komunistički vrh je još vjerovao da se vrijednosti revolucije mogu očuvati. Kad je 21. maja završen Osmi kongres Saveza komunista Bosne i Hercegovine, svi delegati su, samouvjereni, zadovoljni i sretni, na platou pred «Skenderijom» u Sarajevu zaigrali kolo zajedništva, uz omiljeno Kozaračko kolo i spominjanje zavjeta «Druže Tito, mi ti se kunemo...»

               Izborom Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije na l2. kongresu Saveza komunista, 26. juna, Muslimani su se ponovo prisjetili kako su slaba karika u lancu partijskog vrha. U Centralni komitet, koji ima dvadeset i jednog člana, izabran je samo jedan njihov pripadnik - Hamdija Pozderac. To je, ko zna koji put, bio samo simboličan izbor, potreba da se vidi kako nije zanemaren ovaj narod. Muslimani su već identifikovani kao nacija, historijski narod, što je potvrđeno i u Ustavu, i po svojoj brojnosti su treći u Federaciji, pa ipak se njihov udio u partijskoj i državnoj vlasti svodi na to kao da su nacionalna manjina. Većini Muslimana ovo uopće nije smetalo.

               To što je svaki deseti Jugosloven komunista, u praktičnom životu nije značilo ništa. Bješe to samo armija pasivnih posmatrača aktivnih događaja. Devijacije u društvu su se množile, čak i u sportu, dotad bezazlenim igrama omladine. «Igre» mladih poprimale su obilježja vandalizma. Šarali su se zidovi, pisale nacionalističke i šovinističke poruke na sjedištima autobusa, tramvaja... Razbijale se klupe i stolice u školama i domovima, demolirale prostorije...

               U igru iskre i požara uskakala je i revijalna štampa, a za njom i religijska. U februaru, na sjednici Savjeta Savezne konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda za štampu, radio i televiziju je kazano kako «... pisanje u pojedinim listovima, posebno onim koji izlaze u Socijalističkoj Republici Srbiji, o drugim sredinama, ljudima i pojavama u njima, neodgovorno je, neprihvatljivo i politički tendenciozno. Ono što pri tome posebno zabrinjava jeste činjenica da za ovu kvalifikaciju danas ima više mjesta nego juče i pored svih upozorenja, razgovora i drugarskih pokušaja da se ukaže na ukupnu štetnost ovakvog ponašanja. Štaviše, riječ je o postupcima koji su rezultat «uređivačkog usmjerenja...». «Čudno je, međutim», kaže se još, «kako se uz sve ove konstatacije i razložna obrazloženja, u redakcijama koje su se očigledno, sinhronizovano i po dobrom rasporedu okomile prije svega na Bosnu i Hercegovinu... i dalje lansirajući teze o preosjetljivosti, netoleranciji, čvrstorukaštvu i pokušajima da se «uguši štampa u sredinama o kojima se piše»... Mnoge novine, prije svih one u Srbiji - «Pravoslavni misionar», «Danas», «Nedeljne informativne novine», «Politika»... - utrkivale su se u poslu ko će više dati prostora onima koji prizivaju mrak. Jedan među prvima bješe doktor Vojislav Šešelj, vođa radikala, koji bez truna griže savjesti u tim novinama kazuje kako se u Bosni i Hercegovini «... slavi i književno delo najvećih ratnih zločinaca, kao što su, na primer, Fehim Spaho, Ademaga Mešić, Mehmed Handžić, Mustafa Grabčanović, Hamid Dizdar...» Lažne riječi mu je potirala nepobitna istina da je, na primjer, Grabčanović bio simpatizer narodnooslobodilačkog pokreta u ratu a Dizdar još i njegov saradnik, kome su u Jasenovcu stradali mati i sestra.

               A knjigu podvala i mržnje «Nož», objavljenu u Beogradu, napisao je srpski književnik Vuk Drašković. Čitajući je, ljudima se ledila krv, čak i dobronamjernim Srbima, koji su se zgražali nad tako okrutnim riječima i stidjeli takvih ljudi svoga roda.

               Ovog ljeta sa životom se oprostio znameniti srpski književnik Mehmed Meša Selimović, rođeni Tuzlak i raniji pripadnik muslimanskog naroda. Vežući se za srpski narod i srpsku književnost, ovaj umjetnik pisane riječi, naporedo je isticao i svoje bosansko porijeklo, pa se nije znalo da li je posve srpski ili je posve muslimanski. I jedni i drugi su imali razloga da ga uzimaju za svoga. Vjerovatno je stoga prepolovljena žalost za njim. Napola su žalili Srbi a napola Muslimani.

                                                            *

               Žalosti i nesreće u životima ljudi nizale su se iz godine u godinu, slično onome kako se nižu svečanosti ili jubileji. l2. maja oplakivala se smrt 39 rudara u jami «Raspotočje», zeničkog rudnika uglja. Cijela zemlja bješe u žalosti. Takva je bila i ll. novembra, kad je žalila odlazak na drugi svijet ruskog lidera Leonida Brežnjeva.

               Nemir, žalost i briga dolazili su i izvan granica zemlje. O tome je govorilo i Predsjedništvo ističući zabrinutost zaoštravanjem odnosa u svijetu. Uz iračko-iranski rat, koji jednako traje svom žestinom, buknula su nova ratna žarišta. Početkom aprila planuo je sukob oko otoka Malvina u južnom Atlantiku. Prâvo na te otoke polagale su Argentina i Velika Britanija, a kako svoje pravo ni jedna nije mogla primijeniti, zaratile su. Sljedećeg mjeseca, 6. juna, dogodila se izraelska invazija na Liban, potom i na Siriju. Vođen je nemilosrdan rat, rat do istrebljenja, upotpunjen velikim genocidom. Genocid su proveli izraelski ratnici, koji su polovinom septembra upali u palestinske izbjegličke logore Sabra i Šatila te ubili više od hiljadu civila, muslimanskih muhadžira.

               Misleći na taj masakr, na duboku tragediju, Muslimani Bosne i Hercegovine mislili su i na svoju nesreću. Ne jednu, nego na čitav niz koji se dešavao u prošlosti. Propadne li ova zemlja, i dođe li do novog rata ovdje, već su gledali sebe u strašnom poniženju i u obilnoj krvi. Dana 10. oktobra ministri inostranih poslova zemalja u razvoju, članica «Grupe 77», među kojima je i Jugoslavija, završili su u okviru Ujedinjenih nacija svoj šesti sastanak usvajanjem Deklaracije u kojoj ocjenjuju sadašnje svjetske prilike i međunarodnu saradnju za razvoj. U tom dokumentu se «izražava duboka zabrinutost alarmirajućim pogoršavanjem međunarodne situacije na političkom i ekonomskom polju i izražava uvjerenje da se međunarodna zajednica suočava sa strukturalnom krizom globalnih razmjera koja pogađa sve sektore aktivnosti i sve zemlje. Imuna na tradicionalna liječenja, ta kriza ostaje jedan od najozbiljnijih političkih problema današnjice i potencijalni izvor nestabilnosti i nesigurnosti...»