Sjećam se da se Czesław Miłosz u jednom intervjuu koji je dao u godinama koje je sam kvalificirao kao “vrijeme kada je pomalo sramota biti živ”, podvlačeći vlastitu biografiju, jednu od najbogatijih u 20. stoljeću, zaustavio na pitanju “da li sam učinio nešto dobro”. Sva glasovitost koja ga je pratila, sve zasluge koje su mu opravdano prepisivane pomjerene su ustranu i ostalo je ogoljeno pitanje: Odlazim i šta nosim tamo? Bez želje da budem patetičan, vrijeme je to kada se traži izranjanje neke naizgled sitnice; ručak za prosjaka, lutka za uplakanu djevojčicu, stipendija siromašnom đaku ili studentu...

Slično mjesto dobrom gestu daje i Edin Numankadić u razgovoru za magazin Dane (srećom, imao sam priliku da Numankadićevo poimanje dobra neposredno i detaljnije čujem.) U filmu Četvrti čovjek profesionalni ubica, pred sasvim izvjestan kraj, pita se: Da li sam barem nekad komšiji pomogao unijeti štednjak ili mašinu za pranje veša? Pod utiskom je da bi kraj bio lakši ako to pronađe u biografiji punoj užasa.

Mogao bi brojati slične rezimee na desetine sličnih primjera, ali to nije tema. Navodim ovo jer u potrazi za osobama kojima je Bosna i Hercegovina u dramatične tri-četiri godine devedesetih bila vaga koja je mjerila granice ljudskosti nailazimo na dvije vidljive kategorija; jedna koja je vlastitim bićem proživljavala nepravde i nasilje kroz decenije prije zla u Bosni i Hercegovini i druga koja je neprestano ustrajavala na osvajanju slobode, ali da to ne bude preko nasilja bilo kome

Stoga nam biografija Blage Dimitrove dođe kao potvrda oba navedena rukavca. U svom dugom trajanju, rođena 1922. godine, proći će put od zagovornika tvrde socrealističke poetike do crne liste bugarskog režima. Od borca za demokratiju koji se izlaže velikom riziku do potpredsjednika Bugarske.

Koliko god su se traženja Dimitrove kretala u veoma širokom krugu, na kraju ostaje dojam da je traganje bilo iskreno. Pjesnikinja, romanopisac, prevodilac, kulturni i društveni radnik, posljednjih četrdesetak godina života imala je status drugog najvećeg pisca Bugarske. Uživala je sedamdesetih godina popularnost mnogo širu od one koju pokriva bugarski jezik. Sve vrijeme duboki moralni smisao prožima djelovanje Blage Dimitrove, a strasna briga za patnje čovječanstva nalazi se na gotovo svakoj stranici njene poezije.

Pored pisanja, konstantno se angažira reagirajući na nepravdu kako u Bugarskoj, tako i izvan vlastite zemlje: - nakon samoubistva Jana Palacha u Pragu i invazije na Čehoslovačku napisala je svoju pjesmu Jan Palach, koju je uspjela dostaviti disidentima u Pragu; - tokom vijetnamskog rata posjetila je tu zemlju nekoliko puta, usvojila je mlado vijetnamsko siroče i potom objavila nekoliko djela proizašlih iz njenih zapažanja; - u drugoj polovini sedamdesetih piše o ugnjetavačkom odnosu Vlade Bugarske prema svojoj turskoj manjini, što joj, za tadašnje prilike u Bugarskoj, donosi tešku osudu da je prijatelj Turske, a na vratima njenog stana ponavlja se crtanje polumjeseca; - sredinom 80-ih Dimitrova promovira skrivani dokumentarni film o katastrofalnoj ekološkoj situaciji u industrijskom gradu Ruse.

Film je zastrašujuće detaljno prikazao kako je vjetar godinama prenosio otrovni plin iz rumunske tvornice hemijskih proizvoda, direktno preko Dunava pada na Ruse, a bugarska vlada nije protestirala jer se plašila da ne povrijedi Čaušeskuov režim; - februara 1989. Blaga Dimitrova bila je jedna od 102 bugarska intelektualca koji su potpisali apel u odbranu Václava Havela; - poslije dvogodišnje funkcije potpredsjednika Bugarske dala je ostavku 1993. godine jer nova, demokratski izabrana vlast nije raščistila s ostacima komunističkog režima.

Kada imamo u vidu na što je reagirala bugarska spisateljica Blaga Dimitrova, onda je posve prirodno da nije mogla ostati ravnodušna spram nesreće koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu. Posebno ako se ima u vidu da je imala komunikaciju s književnicima bivše Jugoslavije, a posebno s beskompromisnim Danilom Kišom. Jugoslavenska čitalačka publika mogla ju je pratiti od 1973, kada je preveden njezin roman Skretanje, napisan 1967. godine.

Na Agresiju na Bosnu i Hercegovinu reagirala je 1993. godine ciklusom pjesama Bosno, boljko moja, godinu dana kasnije, zahvaljujući Josipu Ostiju Tomaju, original i prijevod na bosanski štampani su u biblioteci Egzil-abc, da bi 1995. godine bile štampane u Bugarskoj kao zasebna knjiga. Iako bi vrlo rado čitaocima prenijeli više pjesama iz ciklusa Bosno, boljko moja, zbog ograničenosti prostora, zastajemo na nekoliko koje oslikavaju senzibilitet višedecenijskog borca spremnog biti na strani žrtve po cijenu vlastitog stradanja.

Pjesmu eksplicitnog naslova Etničko čišćenje nudi kroz alegoriju: Daleko u Nebeskom imperiju / naredili su mudraci / da se istrijebe vrapci. // Da ne bi kljuvali mrvice hljeba, / jer zbog njih ljudi gladuju. / Ali kako da ih unište? // Buka ubija poput munje. / Pištaljke, bubnjevi, zurle / zloslutno trešte sa svih strana. // Poput gustih oblaka lete / naježeni vrapci protjerani / uraganom buke. // Stropoštavaju se bez daha / i poput omlaćenih oraha / posipaju čitavu zemlju. // A uskoro potom – potop / horde insekata pakosnih/ što pojeli su sve do posljednje trunke // Nasta sveopšta glad. / I pogledi umirućih puni čežnje / da bar jednog vrapca ugledaju – poput profućkane nade. // Ali iznad Nebeskog imperija / ucakljeno nebo pusto / i ni sjenke krila.

U pjesmi Krvoproliće osuđuje bešćutni svijet koji više mari za benzin nego ljudsku krv: Kada bi nafta tekla po venama, / o, doletjeli bi odmah / svemoćni vladari planete – / kako bi zapušili neprocjenjivi benzol. // A evo – iz rane krv šiklja – / obilna, purpurna, topla, ljudska, / nije ni za benzinobiznis, niti čak za đubrište. / Upija se u suhu čeljust zemlje. / I ko bi zaustavio krvoproliće?

Za kraj osvrta na Blagu Dimitrovu donosimo pjesmu posebnog senzibiliteta Bosanska majka, adresiranu na onu vrstu boli koja je najjača u svim nesrećama: Majko, imaš li djecu? / - Ubili su ih. / Majko, imaš li supruga? / - Nije se vratio. / Majko, imaš li kuću? / - Srušili su je. / Majko, imaš li njivu? / - U korovu je. / Majko, imaš li susjede? / - Postali su neprijatelji. / Majko, imaš li psa? / - Otrovali su ga. / Majko, imaš li hljeba? / - Mrvice nemam. / Majko, imaš li povjerenja? / - Ni u kog. / Majko, šta imaš? / - Muku, muku.

Bilo bi posve nepravedno ne pomenuti napore bugarskog slaviste, esejiste, publiciste i prevodioca Gancha Savova, koji je svoja uvjerenja u preddemokratskom bugarskom režimu platio dugogodišnjim zatvorom, koji nije samo preveo pjesme Blage Dimitrove u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu nego ih je učinio dostupnim onima koji su činili napore da umanje posljedice ubijanja Bosne.

Gancho Savov je u Revije slobodne misli 99 1996. godine printao zapažen tekst Bugarsko sagledavanje Bosne. Kada je odlazila 2003. godine, Blaga Dimitrova nije morala razmišljati da li je učinila nešto dobro u životu. Bosna i danas svjedoči.