Dok je Turska u fokusu zapadnog dijela svijeta zbog nevoljnosti da u članstvo deklarativno odbrambenog vojnog saveza primi države koje otvoreno podržavaju i sarađuju s terorističkim organizacijama, koje rade na njenom rastakanju, zvaničnici opozicionih partija u Turskoj, interesantno, ali istinito, do sada na tu temu nisu dali nijednu jedinu izjavu. Možda zato što je njihova servilnost Zapadu (uz sve busanje u nezavisne grudi) već dobro poznata, a javno protivljenje vanjskopolitičkom kursu Vlade Republike Turske, to jest podrška ulasku Švedske i Finske u NATO, išla je direktno protiv volje ogromne većine turskog naroda.

U tom slučaju, apsurdnost imena bizarne priredbe koju je glavna opoziciona stranka Republikanska narodna partija (CHP), uz prisustvo predstavnika (predstavnika, ne lidera) svih opozicionih partija, izvela u subotu 21. maja u Istanbulu bila je još očiglednija. Naime, predstava je nazvana “Glas nacije”.

Miting je održan na CHP-u omiljenom mjestu – Maltepe priobalnom parku. Za razliku od dvaju prethodnih mitinga koje je ta partija ondje organizovala (završetak cirkusijade zvane “Marš mira” 2017. i lansiranje predsjedničke kampanje Muharrema İncea juna 2018), ovoga puta nije bilo divljačkog pretjerivanja niti gađanja s brojem prisutnih. Neko je valjda premjerio taj prostor i zaključio da maksimalno može da primi 250 hiljada ljudi (što ne znači da ih je bilo toliko). Zbog toga je i omiljen CHP-u jer bi taj broj izgledao beznadežno jadno na Yenikapı, prostoru koji vladajuća partija koristi za megamitinge i koji prima više od milion ljudi.

PARLAMENTARCI NE PRIZNAJU VRHOVNI SUD

Povod za miting jeste to što je Vrhovni sud potvrdio kazne u tri od pet optužbi protiv Canan Kaftancıoğlu, predsjednice istanbulske podružnice CHP-a, kojima je osuđena na zatvorsku kaznu od 4 godine i 11 mjeseci. Njoj je suđeno za “pravljenja propagande za terorističke organizacije, vrijeđanja javnog dužnosnika, vrijeđanja predsjednika, otvorenog ponižavanja države Republike Turske i poticanja javnosti na mržnju i neprijateljstvo”. Pored toga, Vrhovni sud je potvrdio zabranu političkog rada Canan Kaftancıoğlu, a to je ono što najviše žulja CHP.

Malo je vjerovatno da će Canan Kaftancıoğlu u dogledno vrijeme služiti kaznu zatvora, a kao ulični borac – lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu ju je protivno volje istanbulskog CHP-a nametnuo 2018. na tu funkciju, upravo obrazlažući izbor time što Canan umije da “uspali ulicu” – vješt u  podsticanju uličnog nasilja (nešto što je Kaftancıoğlu pokazala da umije tokom tzv. Gezi protesta 2013) može se pokazati korisnom u predizbornom i/ili postizbornom periodu. O vezama (ljubavi) s terorističkim organizacijama, prije svega PKK-om i DHKP-C-om, (“kažnjena” je zbog propagande u njihovu korist) da ne govorimo.

U neku ruku može se reći da je predsjednici istanbulske podružnice CHP-a suđeno zbog “trivija”. Twittera, vole reći oni koji je podržavaju. Sasvim sigurno bi se u njenom djelovanju, prije svega u pomenutim tzv. Gezi protestima, koji su nedavno i sudski ocijenjeni kao pokušaj državnog udara, moglo naći nešto ozbiljnije. Međutim, ni njeni tviteraški pozdravi i slavljenje raznoraznih terorista (uključujući PKK lidera Abdullaha Öcalana) niti su mačiji kašalj niti imaju bilo kakve simpatije većine naroda/nacije, naprotiv. No, ipak se miting zove “Glas nacije”.

CHP je odlučio da ne prizna odluku suda, niti sam sud, kako je Kılıçdaroğlu s govornice poslaničkog kluba pod krovom Parlamenta izjavio prošle nedjelje, te je “preselio” miting planiran u Bursi u Istanbul. Ako zanemarimo da dio parlamentaraca/zakonodavaca ne priznaje odluke Vrhovnog suda, sve je to legitimno.

“UJEDINJENA” OPOZICIJA I STVARNI RIVALITETI

Iako je zabrana političkog djelovanja Canan Kaftancıoğlu bila povod mitinga, to bi se teško moglo zaključiti na osnovu ondje održanih govora. Da bi se dodalo apsurdnosti, ona se pojavila na sceni, ali nije govorila – kao da je odlučila da poštuje odluku suda. Pa o čemu se zapravo radilo? Lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu održao je jedan od svojih papazjanija govora širokog dijapazona u kojem je kritizirao vlast i obećavao da će riješiti sve probleme. Problem s njegovim “rješavanjem” problema jeste što nikad ne postoji ni najmanja naznaka kako ih misli riješiti, o tome da su neki problemi samo “u oku posmatrača” da ne govorimo. Drugim riječima, miting nije imao jednu poruku i, ako se izuzme mogući signal Kılıçdaroğluove predsjedničke kandidature u rečenici “nikada se neću promijeniti kada dođem na vlast”, nije donio ništa novo i samo je (još jedna) ilustracija bezidejnosti CHP-a (i po ekstenziji opozicije).

No, i dalje “ujedinjena” opozicija tvrdi da će zajednički kandidat biti odlučen za “šestougaonim stolom” oko koga se sastaju (te sastaju) lideri CHP-a, Dobre partije (İP), Saadet partije (SP), Demokratske partije (DP), Partije budućnosti (GP) Ahmeta Davutoğlua i Partije demokratije i progresa (DEVA) Alija Babacana. Demokratska partija naroda (HDP), političko krilo PKK-a, valjda je pod tim stolom. Kako god, kakofonija i pukotine šestougaonog stola se naziru, kao i pukotine u samom CHP-u po pitanju kandidata. Rivalitet između Kılıçdaroğlua i gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlua nemoguće je sakriti.

Sve do sada opisano nije bizarno, kako sam okarakterisao taj skup. Bizarnosti je najviše doprinijela prva tačka. Na binu su prve izašle “Gezi porodice” – porodice poginulih u Gezi protestima i porodice nedavno osuđenih za Gezi proteste. Meriç Kahraman, supruga Tayfuna Kahramana, jednog od tih osuđenih, održala je govor kojim je taj pokušaj nasilnog preuzimanja vlasti predstavljen kao ne znam kakva borba za pravdu, a presude osuđenima nepravda. Nakon govora je s bine skandirano: “Svuda Taksim, svuda otpor!”

Tayfun Kahraman inače je tip koji je nakon sastanka s tadašnjim zamjenikom premijera arogantno pročitao zahtjeve Gezi protesta – podsjećanja radi, to je bila obustava ili odustajanje od svih velikih infrastrukturnih projekata kao što su treći istanbulski aerodrom, treći most preko Bosfora itd. (ekologije radi, naravno). Tek je nedavno šira javnost saznala da ga je İmamoğlu zaposlio kod sebe.

PRESUDE ZA POKUŠAJ DRŽAVNOG UDARA

Prije mjesec, tačnije 25. aprila, završeno je prvostepenom presudom praktično prvo suđenje za “Gezi proteste”. Glavnooptuženi Osman Kavala tom je presudom dobio otežanu doživotnu robiju zbog pokušaja svrgavanja Vlade. Pored njega je osuđeno još sedmoro, među kojima je pomenuti Kahraman, na osamnaest godina zatvora.

Osman Kavala, poznat i pod nadimkom “Crveni Soros”, a prije toga osamdesetih prošlog stoljeća “Crveni Milijarder”, jeste šezdesetčetverogodišnji turski milijarder, “filantrop”, politički aktivista, finansijer nečega što se želi zvati novinama Bir Gün i vjerovatno jedan od najmračnijih likova turske bijele elite. Nadimak s (Crveni) Milijarder na Soros promijenjen je s obzirom na to da je ovdje otvorio filijalu Georgeovog “Otvorenog društva”. Osim finansiranja Gezi državnog udara, osumnjičen je i za učestvovanje u puču 15. jula 2016. Otkrivene su veze njega i drugog bliskoistočnog mračnjaka Mohammeda Dahlana.

Presuda je naišla na veliku osudu “međunarodne javnosti” – iste one koja je uživala u Gezi nasilju 15. julu 2016, odnosno mogućnostima da Erdoğan bude nasiljem svrgnut s vlasti (sve u ime demokratije, je l' da?). Pri tome je jedini skandal u tome da se na ovu presudu (i suđenje) čekalo toliko dugo. Pitanje ko je toliko dugo štitio “Kavalu & Comp.” Sasvim je legitimno i vrlo relevantno.

Bizarno je bilo slušati slogan “Svuda Taksim, svuda otpor!” nedjelju dana prije devete godišnjice pokušaja tog državnog udara pod maskom “ekologije”, a na mitingu partije koja nikada izborima nije osvojila Tursku. I sve se nekako tu skupilo, ulični fajter Canan Kaftancıoğlu, učesnik “Gezi protesta”, i glorifikator istih Ekrem İmamoğlu, Osman Kavala i Tayfun Kahraman (i ostali) ujedinjeni u mržnji i želji da svi povjeruju u laž.