Dok Beograd danas bruji od protesta, a ideološki i politički interesne grupe pokušavaju još jednom da uzjašu "duh Vidovdana" kao da je vjerodostojan historijski totem - krajnje je vrijeme da se razjasne neke činjenice koje se više ne mogu ignorisati. Niti zbog istine, niti zbog naroda koji se stalno iznova uvodi u mitološki trans - a svakog puta budi u istom porazu, istom razočaranju.

Sveti Vid - lokalni svetac, upitan kult

Vidovdan, kako ga danas poznajemo, počiva na kultu Svetog Vida, sveca koji je kod nas dobio izuzetnu simboličku važnost, iako se njegov kult nigdje drugdje ne slavi s tolikim žarom - čak ni u pravoslavnom svijetu. Historičari su saglasni da je kult Svetog Vida bio značajniji u katoličkoj nego u pravoslavnoj tradiciji, gdje je smatran zaštitnikom igre, veselja, pa čak i… zabave.

Na srpskim prostorima, "Vidovdan" kao toponim i duhovni simbol, ustaljuje se tek u 19. vijeku, u periodu buđenja nacionalne svijesti i borbi za oslobođenje od Osmanskog carstva. Dakle, kada se na Kosovu ratovalo - niko nije znao da tog dana pada "Vidovdan".

Kosovska bitka nije bila 28. juna

Hstorijska i kalendarska preciznost moraju biti temelji svake ozbiljne historiografije. Kosovska bitka odigrala se 15. juna 1389. godine po tada jedinom važećem kalendaru u Evropi - julijanskom kalendaru.

Svi koji su kasnije prihvatili gregorijanski kalendar (npr. Britanci 1752, mi 1919), retroaktivno primjenjuju nove datume na stare događaje. Samo na taj način možemo imati jednoznačne hronološke podatke u savremenoj historiografiji.

Prema gregorijanskom kalendaru, datum 15. jun 1389. pada 28. juna 1389. - ali samo ako radimo retroaktivnu konverziju. Problem nastaje kad se simbolički i vjerski aspekti retroaktivno miješaju s historijskim činjenicama, što kod Kosovskog boja dovodi do zbrke u kojoj se mistifikacija prodaje kao istina.

U stvarnosti, Kosovski boj nije vođen 28. juna, nego 13 dana ranije.

Heroji iz predanja, ne iz historije

Miloš Obilić, ikona srpske epske svijesti, ne postoji kao historijska ličnost. Njegovo ime se ne pominje nijednim savremenim izvorom iz vremena bitke, već tek jedan vijek kasnije, i to najprije u grčkim i turskim, a tek zatim u srpskim zapisima. Pominjan je kao "Miloš Kobilić", "Kobila", pa tek potom Obilić. Njegovo navodno ubistvo sultana Murata više liči na filmski scenario nego na bilo kakav historijski izveštaj.

Muratovo ubistvo - koliko god djelovalo simbolično - nije imalo epsku koreografiju. I sasvim je moguće da je poginuo u haosu bojnog polja, kao i mnogi drugi komandanti u srednjovjekovnim bitkama.

Kosovo - mjesto mnogih bitaka, a ne jednog mita

Kosovsko polje je, zbog svoje geografske konfiguracije, bilo mjesto brojnih srednjovjekovnih bitaka - najmanje deset velikih okršaja. Ono što se danas mitologizuje kao "Kosovska bitka" jeste samo jedna od tih, koju smo mi Srbi kroz vijekove mitologizovali i pretvorili u temelj nacionalne svijesti.

Ta bitka, inače izgubljena, tek je 1915. godine dobila epohalni značaj, i to ne našom zaslugom, već djelovanjem britanskih obavještajnih službi koje su, u okviru propagandne operacije tokom Prvog svjetskog rata, konstruisale narativ o hrabrim Srbima koji štite Evropu od muslimanske navale. U tom narativu, poraz je postao pobjeda, a mit je postao historija.

I sve to radi mobilizacije saveznika protiv Austro-Ugarske i Bugarske.

Car Lazar - kralj koji to nije bio

"Car" Lazar, kako ga slavljenje prikazuje, nije bio car. Niti kralj. Od 1371. godine titulu kralja Srbije je nosio bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Lazar je bio knez. Tačka.

Mit o njegovom "junačkom izboru carstva nebeskog" savršeno se uklopio u novu nacionalnu ideologiju i mitotvorstvo, ali nema nikakvu historijsku potvrdu. U stvarnosti, njegova pogibija jeste tragična, ali ništa više od smrti bilo kog drugog vođe na bojnom polju.

A šta sada?

Kosovsku bitku smo već prespavali. Ne 1389, već u svakoj sljedećoj godini u kojoj smo mit stavili ispred znanja, a emociju ispred razuma. Danas, dok zvona zvone i praporci se njišu u ritmu masovne zablude, Srbija ponovo gubi historijsku priliku da se trgne iz mitološke hipnoze.

Građani Srbije će, kao i toliko puta prije, ponovo biti prevareni - ne zato što je neko zlonamjeran, već zato što ne znaju. Ne uče. Ne preispituju. I zato će, po ko zna koji put, brutalno platiti svoje neznanje, svojim razočaranjem, energijom i propuštenim prilikama.

A trgovački sistem, ovog puta predvođen aktuelnom vlašću i Srpskom pravoslavnom crkvom, izaći će iz svega još jednom neokrnjen. Jer nisu Vučići i SPC stvorili haos - već je haotičan, mitološki sistem stvorio njih. Iz tog sistema ne izlaze promjene, već samo novi oblici istog - poslije jednog Vučića dolazi drugi Vučić, a stvarni život i stvarne promjene ostaju - u mitologiji.

I tako u krug, dok nam praporci zvone, a knjige prašinu skupljaju. objavio je salines.ba.