Nije vam to, moj narode, bila tek obična borba za ključeve od podruma i pravo da se prvi potpišeš na oglasnu ploču. Ma kakvi. Izbori za predsjednika kućnog savjeta u Gornjim Ublehicama, u onoj betonskoj zgradici, iz komunističkog vakta sa azbestnom fasadom, što je mirisala na vazda vlažne zidove, bili su ravni predsjedničkim izborima u Americi, samo što su kandidati umjesto nuklearnih kodova nudili vreću krompira i obećanje da će komšinici s trećeg sprata oprostiti dug za vodu.

Na jednoj strani, kao kakav narodni tribun iznikao iz piljevine i loja, stajao je Ibro Mesar. Čovjek koji je od pet kila kostiju znao napraviti deset kila ćevapa, pa se s toga toliko pomamio da je umislio da je rođen za vođu. Njegova žena, Ifeta, već je u glavi isprobavala pink šlafruk za primopredaju dužnosti i sanjala kako je oslovljavaju s "prva dama haustora". "Ibro, dušo", gugutala bi mu uz jutarnju kafu, "ti si naš Macron. Samo malo krupniji." A Ibro bi, onako masan oko brkova, klimao glavom, već računajući kako će od krečenja stubišta, koje će mu odraditi dvojica hamala za sto maraka, uzeti hiljadarku sebi u džep. Nije njemu bilo strano ni lijevo ni desno, samo da je interes u sredini, k'o bubreg u loju. Još se po čaršiji pričalo o njegovom umijeću da meso petogodišnjeg bika proda pod teletinu od pet mjeseci, tvrdeći da je "samo malo naprednije".

Protiv njega, kao spomenik poštenju iz nekog drugog, davno zaboravljenog vakta i zemana, stajao je Huso Penzioner. Čovjek koji je i u prodavnicu išao u ispeglanoj košulji, a za svaku sijalicu u haustoru tražio tri ponude i zapisnik. Njegov program je bio jednostavan: red, rad i poštenje. Sve po zakonu, tabijatu i adetu. Kad bi ga pitali za krov što prokišnjava, Huso bi izvadio notes i objasnio: "Prvo ćemo, ako Bog da, sačekati martovsko povećanje penzija. Onda ćemo u aprilu formirati komisiju za procjenu štete. U maju tender, u junu žalbe, i ako sve bude po planu, negdje oko Nove godine mogli bismo imati novi krov." Narod ga je slušao s poštovanjem, kao da sluša vremensku prognozu za iduću godinu – zanimljivo, ali brate, ko će to dočekati.

Treći u tom trokutu bio je Meho Električar, dobričina koja je znala da ništa ne zna, ali se u sve petljala. Meho bi krenuo da popravi utičnicu, a završio bi tako što bi razvalio pola zida tražeći uzemljenje. Ipak, srce mu je bilo na mjestu. Vidjevši da od njegove kandidature nema ništa, stao je uz Husu, jer je znao da onaj stari tvrdoglavac ne bi ukrao ni Bogu dane, a kamoli pare za krov.

A onda se, kao oblak skakavaca, na scenu sručio demonski pakt: Dragan Škutor i Mile Domuz. Njih dvojica se nisu mogli očima gledati još otkad su se potukli oko međe za parking, ali su shvatili onu staru, da se dva loša uvijek lakše udruže protiv jednog dobrog. Znali su da će, kad se dočepaju vlasti, lako podijeliti plijen, pa makar se poslije toga opet pobili na slavljeničkoj rakiji.

Njihov prvi potez bio je vrbovanje Ibre Mesara. Sjeli su s njim iza zgrade, na gajbe od pive, i ponudili mu ono što mesarska duša ne odbija: tal. "Ti uzmi našu polovinu zgrade, mi ćemo svoju, a Huso nek broji sijalice. Bit ćeš glavni za fasadu, a to ti je, jarane, para do krova", siktao je Mile, dok je Dragan samo klimao glavom, k'o patak na federu.

Ibri su zacaklile oči. Polovina zgrade! Pa to je više vlasti nego što načelnik ima! Ifeta će biti prva dama duplog haustora! Rukovali su se, a smrad roštilja i jeftine brlje zapečatio je tu nečasnu koaliciju.

Kampanja je bila prljava k'o kanalizacija u novembru. Ibrin tim je dijelio penzionerima u zgradi po kilu kafe i obećavao da će im srediti banju u Fojnici preko reda. Huso i Meho su lijepili plakate s detaljnim planom otplate kredita za sanaciju krova. Stanarima se od Husinih tabela spavalo, a od Ibrine kafe dizao pritisak. Nastao je takav kuršlus da je Meho Električar ozbiljno pomislio da je negdje nastao kratak spoj. Vika, galama, jedni hoće krov odmah, pa makar se zadužili do čukununuka, drugi hoće da se ništa ne radi, samo da se ne plaća.

U jeku najžešće svađe, kad je Ifeta već prijetila Husinoj ženi da će joj baciti sihre na balkonske muškatle, na vrata su zalupali stanari iz susjedne zgrade. Na čelu im je bio neki Hans, Švabo što se nedavno doselio i kupio tri stana da ih izdaje. Čovjek je, iznerviran bukom, došao da vidi šta se dešava u komšiluku.

Gledao ih je onako zajapurene i posvađane, pa mirno, na svom čudnom bosanskom, rekao: "Kod vas nema reda. Ovo je anarhija. Ja preuzimam. Biću predstavnik."

Prije nego što je iko shvatio šta se dešava, Hans je uveo svoja pravila. Prvo: svaka odluka mora imati pečat. Drugo: pečat drži on. Treće: prioritet je sređivanje parkinga, jer njegovi podstanari nemaju gdje parkirati Audije. Krov? Krov će čekati. Njegovi zakoni su, nekim čudom, išli na ruku baš Draganu i Miletu, koji su prvi ponudili da mu operu auto.

I tako, dok je stranac zavodio red, poražene domaće snage – Ibro, Huso i Meho – sjedile su u obližnjem vatrogasnom domu, među starim šmrkovima i prašnjavim trofejima.

"Ti si kriv, Huso! Previše si pošten za ovaj narod!", grmio je Ibro računajući u sebi kako da sklopi pakt sa Hansom.

"A ti si, Ibro, prodao vjeru za večeru! I to tanku večeru!", vraćao je Huso.

Meho je samo uzdisao i gledao u jednu pregorjelu sijalicu na plafonu.

Svađu je prekinuo miris. Onaj sveti, pomirbeni miris koji može umiriti i najljuće neprijatelje. Na vratima se pojavila Ifeta, noseći vrelu tepsiju zeljanice. Nije više bila ljuta. Nema veze što neće biti prva dama, ostavila je onaj pink šlafruk za teferič u Donjim Ublehicama.

Stavila je tepsiju na sto. Para se digla, a s njom i svađa. Ibro je prvi otkinuo komad, Huso je zaboravio na principe i uzeo drugi, a Meho treći. Žvakali su u tišini.

Pred vrućom pitom, svaka je ideologija bila i ostala – rahmetli. A Gornje Ublehice? One su dobile predstavnika, i to stranca nije ti šala, sređen parking i krov koji i dalje prokišnjava. Ali barem je mirisalo na pitu.