Svojom iznenađujućom pobjedom nad sultanom, koji je kasnije priznao da je bio previše samouvjeren, Balduin IV uspio je produžiti opstanak kršćanskog kraljevstva JeruSalema za jedno desetljeće

Prije gotovo 850 godina, Salahudin (Salah Ah-Din, kako ga zovu u muslimanskom svijetu, Salahudin kako je poznat na Zapadu), sultan Sirije i Egipta, bio je odlučan uništiti kršćansko kraljevstvo Jerusalema. Činilo se da je njegova reputacija velikog vojnog i političkog vođe obećavala brzu pobjedu, posebno protiv rivala kao što je Baldwin IV, 16-godišnji dječak poznat kao "kralj gubavca" zbog bolesti od koje je patio od djetinjstva.

Godine 1117., Baldwin IV je bio okrunjen za kralja opsjednutog Jerusalemskog kraljevstva na tri godine, utemeljenog 1099. tokom Prvog križarskog rata. Salahudin je bio velika vanjska prijetnja, ujedinjujući muslimane pod jednom zastavom kako bi uništili kršćanske države Bliskog istoka. Ali iza zatvorenih vrata, kršćanska je država proživljavala niz unutrašnjih borbi.

Gubav i neiskusan kralj nije se činio najboljom osobom za suočavanje s ovom situacijom, ali Baldwin IV je ubrzo pokazao da ako je njegovo tijelo slabo, njegov karakter nije. Ubrzo nakon stupanja na prijestolje, počeo je tražiti savezništvo s evropskim plemstvom koje bi mu moglo osigurati trupe za odbranu križarske države.

U augustu 1177. Filip I., grof Flandrije, dolazi u Svetu zemlju prožet križarskim duhom. Na prvi pogled, činilo se da potvrđuje politiku Balduina IV., budući da je doveo dobar broj vitezova i vojske. S tako moćnim saveznikom i sa Salahudinom u krizi zbog suše u Egiptu i pobuna u Siriji, lokalni plemići počeli su planirati invaziju na Egipat koju bi također poduprla flota Bizantskog Carstva.

Ali sklad između kršćanskih frakcija nije dugo potrajao. Nekoliko jerusalemskih plemića postali su neprijatelji Filipa I. kada su vidjeli da se udružio sa skupinom koju je predvodio grof od Tripolija (u današnjem Libanu), Raymond III koji je, umjesto na Egipat, radije napao Siriju. Bilo je i nesuglasica s Bizantom oko toga ko će kontrolisati zemlju rijeke Nil ako je osvoje.

Salahudinovi špijuni obavijestili su ga o kršćanskim namjerama u Egiptu, a sultan je mobilizirao svoje trupe da odbiju invaziju. Kad je i on bio obaviješten o sukobima između svojih neprijatelja, odlučio je iskoristiti situaciju i sam krenuti u napad.

Salahudinov trenutak došao je kada su snage Raymonda od Tripolija i Filipa od Flandrije umarširale u Siriju. Muslimanski vođa napredovao je sa svojim snagama iz Egipta 18. novembra 1177. Dio njegove vojske opsjeo je templarski dvorac u Gazi, dok je glavnina sultanovih trupa nastavila u kraljevstvo Jerusalem.

Kad je Baldwin IV primio vijest o napadima sultanove vojske, odlučio je odmah krenuti u susret. Problem je bio u tome što su Raymond i Philip uzeli najbolje vitezove (uključujući one iz drugog velikog vojnog reda, Reda bolničara) za svoj pohod u Siriju. Ali gubavi kralj pokazao je odlučnost i uspio okupiti 375 vitezova i oko 3000 pješaka.

Još jedan poticaj moralu trupa bila je prisutnost Istinskog križa koji je pratio vojsku. Bila je to relikvija koju su kršćani smatrali djelićem samog križa na kojem je Isus umro. Prema predaji, otkrila ga je Helena, majka cara Konstantina, 325. godine, a križari su ga povratili 1099. godine kada su osvojili Jerusalem.

Unatoč naporima jeruzalemskog kralja, njegove su trupe bile brojčano nadjačane od Salahudinovih. Baldwinov glavni adut bilo je iskustvo nekih od njegovih zapovjednika, poput Reynalda od Châtillona, ​​jednog od vođa najratobornije frakcije plemstva križarske države, koji je gorio od želje za osvetom nakon što je 17 godina proveo u tamnici u Halepu.

Baldwin je također imao svoje uhode, što mu je omogućilo da preduhitri Salahudina i čeka ga u strateškoj luci Ascalon, južno od Jerusalemskog kraljevstva. Kada je stigao, vladar Egipta i Sirije nije se dao iznenaditi kršćanskim snagama, već upravo suprotno. Kada je postao svjestan malobrojnih trupa svojih neprijatelja, sultan je odlučio nastaviti s pljačkom teritorija i razmišljao je o zauzimanju Jerusalema.

Unatoč očitoj brojčanoj inferiornosti, gubavi kralj nije bio spreman dopustiti da njegovi podanici trpe pljačku Salahudinovih trupa. Baldwin nije mogao čekati dolazak Filipa Flandrijskog i Rajmunda Tripolijskog, koji su bili angažirani u neizvjesnoj kampanji u Siriji, te su mu bila potrebna pojačanja kako bi ublažio nedostatak vojske.

Kralj Jerusalema poslao je poruku u Gazu tražeći od templarskog učitelja, Oda de Saint-Amanda, da prekine opsadu i pridruži mu se. U odvažnoj akciji 80 vitezova templara uspjelo je probiti neprijateljsku opsadu i krenuti u susret jerusalemskom kralju. Nije to bila velika sila, ali redovnici ratnici bili su vrlo disciplinirani borci koji su se mogli pokazati odlučnima.

Baldwin je bio jasan da će ključ biti iznenaditi Salahudina. Kršćanima je išlo u prilog pretjerano samopouzdanje s kojim su djelovali sultan i njegove trupe, vjerujući da su toliko zastrašili Jerusalemce da se ne bi usudili napustiti sigurnost zidina Ascalona. Muslimani su bili toliko drski da nisu ostavili nikakve snage da kontrolišu svoje neprijatelje u luci.

Uz podršku templara, jerusalemski kralj je krenuo iz Ascalona i uputio se prema dvorcu Ibelin (u središtu današnjeg Izraela). Tamo je uspostavio privremenu bazu i, u zoru 25. novembra, Baldwin je obaviješten da su velike muslimanske snage pronađene u blizini Ramle, na brdu poznatom kao Montgisard.

Salahudinove trupe nisu marširale u bojnom redu, već u raštrkanim grupama u smjeru Jerusalema. Reynald od Châtillona savjetovao je Baldwinu da brzo napadne konjicom – što je glavna vrlina kršćanskih snaga – i kralj je prihvatio plemićev prijedlog.

Kasnije hronike govore o vojsci od 26.000 ljudi pod Salahudinovim zapovjedništvom, no moderni historičari procjenjuju taj kontingent na ukupno 6000 lahkih konjanika i oko 2600 teških konjanika. Unatoč tom smanjenju, sultanove snage su i dalje bile utrostručene u odnosu na snage gubavog kralja.

Baldwin nije oklijevao ni trenutka i naredio je svojoj vojsci da se pripremi za bitku. Kralju je bilo jasno da će ključ biti iznenaditi Salahudina, nakon bitke, sultan će priznati da je to bila njegova glavna pogreška.

Unatoč tome što je postigao element iznenađenja, jerusalemski monarh primijetio je da su njegovi vojnici i neki njegovi plemići pomalo nesigurni. Ne samo zbog jasne brojčane nadmoći neprijatelja, nego i zato što su se prisjetili da su muslimanske vojske u nedavnoj prošlosti nekoliko puta porazile križare.

Kralj je znao da treba motivirati svoje ljude, pa je kleknuo da se pomoli pred Istinitim križem i, uplakan na kraju molitve, održao je govor prisutnim vitezovima i vojnicima, koji su bili impresionirani izvedbom svog monarha. Nadbiskup William od Tira, koji je bio Baldwinov učitelj, prisjetio se da su nakon njegovih riječi trupe "napredovale u bojnom rasporedu, željne susreta s neprijateljem".

Bitka je započela vratolomnim jurišom kršćanske konjice koja je potpuno iznenadila svoje suparnike. Baldwin nije vodio napad, jer mu to fizičko stanje nije dopuštalo. Dok se muslimani još nisu oporavili od ovog prvog napada, napala ih je jerusalemska pješadija, trenutak u kojem se posebno istakao napad samostreličara i kopljanika.

Salahudin je pokušao reorganizirati svoje snage, ali oni su se uspaničili pod žestokim napadima svojih neprijatelja i počeli su se povlačiti u neredu. Haotičan bijeg bio je garancija masakra u srednjovjekovnoj bitci, pa je sultan naredio da 1000 ljudi Mamelučke garde pokriva povlačenje.

Mameluci su uspjeli zadržati križare u vrlo teškoj borbi i praktično su uništeni na kraju bitke, ali su kupili ključno vrijeme da Salahudin pobjegne. S cijelom muslimanskom vojskom u neredu, kršćani su progonili svoje neprijatelje sve do noći kako bi okončali napade osvajača Jeruzalemskog kraljevstva.

Kršćani su ostvarili veliku pobjedu, iako je cijena bila visoka: 1100 mrtvih i 750 ranjenih. Tačan broj muslimanskih žrtava nije poznat. Hronike tog vremena govore da je Salahudin izgubio gotovo cijelu svoju vojsku. Baldwin je sa samo 16 godina ostvario važnu pobjedu nad sultanom.

Gotovo desetljeće kasnije, Baldwin i Salahudin opet će se naći u dvoboju za kontrolu nad Kraljevstvom Jerusalema, iako će glavna opasnost za kršćansku stranu doći iz unutrašnjih sporova.

Frakcijske borbe plemstva oslabile su kršćansko kraljevstvo. Baldwinovo vodstvo držalo je te napetosti pod kontrolom ali one su proključale njegovom smrću 1185. Dvije godine kasnije, Salahudin je slomio kršćane u bitci kod Hattina, a ubrzo nakon toga osvojio Jerusalem, što je izazvalo početak Trećeg križarskog rata (1189. – 1192.). HISTORIA Y VIDA