Prethodnice austorugarskih snaga su ubrzo spazile veći odred branitelja kako zauzima jedno brdo više Jezera. Uskoro se pokazalo i još više braniteljskih snaga koje su se kretale prema svevernim dijelovima planine Lisine, očigledno sa namjerom da opkole lijevo krilo VII divizije te tako zauzmu cestu prema Varcar-Vakufu.
Primjetivši takav manevar branitelja, komandant jedne od brigada, nadvojvoda Johann Salvator, naredio je da se 6. četa 17. pješadijske regimente barona Kuhna razvije za borbu na dijelu Lisine koji leži sjeverno od ceste. Uskoro je ovim snagama stiglo i pojačanje od tri bataljona iz 53. pješadijske regimente nadvojvode Leopolda.
U 8:30 ujutro 7. augusta započeo je žestok boj na cijeloj liniji dodira.
Na strani branitelja nalazio se i određen broj redovnih osmanskih vojnika (nizama) sa 4 topa. Također je pristigao i jedan tabor bosanske redife (rezervna vojska) iz Sarajeva koji se priključio već prisutnoj redifi travničkog garnizona. Branitelje su predvodili Hamid-beg Teskeredžić, beg Kulenović i beg Džabić. Prema austrougarskim tvrdnjama branitelji su "prisilili" i oko 500-600 kršćana da im pristupe a uskoro su im se pridružile i one snage preostale nakon boja kod Varcar-Vakufa tako da se kod Jajca prikupilo oko 4000-5000 branitelja.
Kada je zapazio da braniteljske snage napreduju u pokušaju da ga opkole, komandant VII divizije vojvoda Wurtemberg, uputio je svu divizijsku rezervu na svoje lijevo krilo.
Bitka je postajala sve žešća, naročito na austorugarskom desnom krilu i centru te je trajala negdje do 13.00 sati popodne. Austrougarske čete su energično napadale a i branitelji su pokazivali veliku ustrajnost i odlučnost. No, sudeći prema austrougarskim izvorima, branitelji nisu znali vješto baratati artiljerijskim oružjem. Tačnije nisu imali artiljerijskih osmatrača te su stoga braniteljski topovi iz daleka gađali opremu (ruksake) 53. regimente, koju su vojnici regimente ostavili na jednoj livadi prije nego što su se krenuli penjati uzbrdo, misleći da pogađaju vojnike.
Ova zabuna u vezi stvarne lokacije i položaja 53. regimente je vjerovatno i razlog zašto je u 14.00 popodne 53. pješadijskoj regimenti uspjelo da opkoli desno krilo braniteljskih snaga te ga jurišom prisili na povlačenje. Tom su se prilikom u redovima austrougarskog okupatora svojim elanom naročito odlikovali Hrvati.
Nakon toga su snage branitelja počele da se postepeno povlače sa Lisine no ipak su oko 17.00 posljepodne pokušali sa još jednim, na žalost, bezuspješnim kontranapadom. Nakon njegovog nauspjeha počeo se povlačiti centar i lijevo braniteljsko krilo. Povlačenje je u počeku bilo uredno i organizovano no ubrzo se, kako tvrde austrougarski izvori, pod pritiskom okupatorske konjice, pretvorilo u neorganizovani bijeg.
Navečer istog dana, 7. augusta, austrougarske čete su okupirale kraljevski grad Jajce.
Prema austrougarskim izvorima gubici okupacijskih snaga su bili 22 poginulih (21 vojnik i 1 oficir) dok je ranjeno 168 vojnika i 6 oficira. O žestini bitke govori i podatak da je samo 53. pješadijska regimenta utrošila 65.004 metaka dok je svaka austrougarska baterija ispalila oko 200 granata.
Branitelji su, prema istim izvorima, imali oko 70 poginulih i 250 ranjenih dok je zarobljeno 5 topova, 2 zastave i 300 branitelja. Među poginulim braniteljima je bio i jedan od njihovih komandanata, beg Kulenović.
Zauzećem Jajca je skršen otpor branitelja u ovim krajevima te se komanda VII divizije nadala da će bez ozbiljnog otpora zauzeti Tranvik i uskoro se sjediniti u dolini rijeke Bosne sa glavnom kolonom okupacijske vojske.
Impresija austrougarskog slikara o braniteljima Jajca
