Biti kurban i progovoriti ružinim jezikom: Nema ljepše zemlje od Bosne i boljeg naroda od bošnjačkog

Mi često volimo reći: “Nikada više nećemo biti ničiji kurbani.” Misli se na masovna ubistva, etničko čišćenje i genocidno klanje, zasigurno. Ali to nije primjereno reći, zar ne? Bilo bi ispravnije reći: “Nikad više nećemo biti ovce za klanje.” Pokuđeno je uzvišenu simboliku kurbana stavljati u kontekst genocida. Takvo nešto bilo bi primjereno reći onima koji se ne vole žrtvovati u ime vjere i viših ciljeva.

Neko bi mogao reći i to da insan ne može biti kurban. Tako je to ako doslovno i ovostrano primijenimo onostranost kurbanske logike. Bojimo se da ne pogriješimo u simbolici i semantici, koja je puno više od običnog žrtvovanja životinje, a na licu Nuri Muhamedijje otkriva se čitav kosmos kurbanskih radosti koji sugerira svijest o žrtvi za opće dobro. Nama je pred očima krv i sofra s kurbanskim mesom, a rijetko tražimo odgovor kako jedan čitav kosmos transponirati na naše stanje i šta je rješenje zagonetke njegove poruke.

U tajni tajne.

I sada nas muči kako ljudima poručiti: “Budite kurbani za svoj narod, za svoju domovinu, za svoju vjeru.” Mogli bismo odgovoriti: “De ti nama hljeba i posla, pusti žrtvu, naš prazan stomak je žrtva.”

I zato se ne može narod pozvati da bude kurban, ružno odzvanja, jer dolazi do značenjske zavrzlame. Trebalo bi pojednostaviti: “Moramo svi malo više shvatiti simboličko značenje Kurban-bajrama. Ono nije u baklavi, bez obzira na to što je sultanija slatkoće, a posebno ako je ponudi punica pa te u degustaciji prati kao hercegovački soko ili gradačački zmaj.”

Možda da govorimo o potrebi da ono JA ostavimo iza sebe i budemo malo više MI. Naši intelektualci će se buniti, oni žele biti JA. Ne shvataju da biti MI ne poništava osobnost, ono ga ojačava, daje mu svrhu. I tu je najveći problem, sve zastaje na JA. Naša elita odrveni na JA. Postaje kumir na JA. Kada zadovolji JA, ugodno zaspi, kada ogladni, ponovo traži JA da se nahrani. U MI ne vidi zadovoljstvo, a ne shvata da je to lijek. MI je komešanje i kretanje, MI je bereket. JA je močvara stajačica.

Tu su i zamke do u beskraj materijalizirane stvarnosti koja ne podnosi reći “da lijeva ruka ne zna šta je dala desna”. U njoj se sve želi svesti na marketing koji proizvodi senzacije. Sve pritom postaje golo, i tijela i JA. Bolest se širi u širk dok JA ne kaže: “JA sam bog.” Tada to prerasta u šizofreniju.

Zašto neko slika svoje noge na plaži i postavlja na društvene mreže, čemu to? Pojam “statusni simbol” je doista postao status, ali na društvenim mrežama. Ako niste bogati, možete simulirati bogatstvo vještom manipulacijom slikama. Ako niste lijepi, jednostavno se napučite, naprčite i opalite selfi. Ljudi se bilježe kao božanstva, imaju i alate da se uljepšaju, zovu se aplikacije. I kako u takvoj stvarnosti samozaljubljivanja i samoopčaravanja pozivati na žrtvu za opću korist?

Mali princ, onaj iz knjige Antoinea de Saint-Exupéryja, na svojoj je planeti imao dva aktivna vulkana i jedan ugasli, čupao je baobabe i čuvao jednu ružu koja mu se u jednom trenutku razočaravajuće učinila kao i sve druge ruže u svemiru. No, za Malog princa ona postaje najljepša i jedinstvena kada spoznaje da ju je pripitomio, kao i ona njega, da mu je postala prijateljica zajedno sa svoja četiri trna. Imao je svoju ružu i Šaban Gadžo. Već je sada dio sufijske predaje, dostojne svakovrsne inspiracije, to da mu je ruža  đulbešećerka iz avlije nane Habibe na Bistriku šaptala tekst i melodiju ilahije Kad procvatu behari.

U Bosni ruže govore i mirišu na znoj Pejgamberov. Bosna je čudo neviđeno. U Bosni žive ljudi koji govore s ružama, a nije naš Šaban jedini s tim darom. Neko će reći da smo ludi. No, samo izvolite, ima li ijedne ljubavi, ijedne opijenosti, a da nije iracionalna, da nije na granici nekog ludila? Pa kada vas proglase ludim, a našeg Pejgambera su mušrici proglašavali “ludim” nakon što je drugovao s Džibrilom, znajte da ste na pravome putu. Naravno, to s ludilom mnogi stvarni luđaci zloupotrebljavaju, ali to nije tema ovog teksta.  

Mali princ je imao ružu prijateljicu koju je volio i pripitomio. Pa nije li tako i s nama i našom Bosnom? Ima li ljepših zemalja, realno? Ima. Ima li uređenijih – definitivno ima. Ima li boljih naroda od Bošnjaka – ima i to. Ima li gorih – kako da nema. Ima li boljih pjesnika od našeg Safvet-bega Bašagića – ima i to.

Ali oni su naša ruža. Nju smo dobili na čuvanje i niti jednu drugu. Samo da ih još pripitomimo i bit će najljepše na svijetu. Zato naš Bošnjo patriota često vikne: “NEMA LJEPŠE ZEMLJE OD BOSNE! BOŠNJACI SU NAJBOLJI NAROD NA SVIJETU!” Je li to realno, naravno da nije. Ali on to osjeća kao Mali princ. U ruži kurbanskoj ima tajna ponad svih tajni.

To je žrtva. Zove se ljubav.

Nije žrtvovanje za opću korist doslovno u simbolici rata i krvi. Kurban je ljubav. A u ime ljubavi, ove naše Bošnje iz “plemena starih Azra, što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube”, spremni su na svakojake iracionalnosti. Zato je suza nad mezarom bosanskog šehida šerbe ljubavno. Šehid je već mirisna ruža u Allahovim perivojima.

A svima onima koji kažu da vole svoj narod trebalo bi biti jasno – voliš ga takav kakav je, prihvataš ga takav kakav je. Iz te pretpostavke može početi promjena. Ne može se mijenjati stanje ako se prezire vlastiti narod, ako si s njime u zavadi, ako ti se gadi, ako ga gledaš s visine, ako vidiš samo loše u njemu. Sve to ljubav nadilazi, vidi uljepšano, daje nam snagu da i u haosu stvarnosti nađemo nadahnuće da nastavimo. Čini se ponekad da sve stoji, ništa se ne mijenja, a onda odjednom postignemo jedinstvo srca i glasova. Ružin jezik. Bosanski.

Ljubav nije moguća za one koji kažu JA. Ljubav se dijeli u žrtvi kada postaje MI. Bosna je čudo, a Bošnjaci su čudo u čudu.

Muslimani su – kada se tajna rascvjeta pa postane latice toga čuda.