Posljednjih dana maja oblak prašine projurio je kroz prozor kuće Nasrallaha Abu Karša, 19-godišnjaka kojeg svi zovu Nas. Još jedna eksplozija upravo je tada potresla izbjeglički kamp Shati, smješten na periferiji Gaze, pored plaže. U njemu živi više od 85 000 ljudi na površini od samo 52 kvadratna kilometra.

Bio je tada peti dan izraelskih napada na pojas Gaze, a spasilački timovi kopali su po ruševinama kako bi spasili živote. Nasu su se ponovo tada vraćala košmarna sjećanja na rat iz 2014. godine.

On se 28. jula te tragične godine igrao vani s prijateljima kada je iznenada odjeknula eksplozija. Probudio se sedmicama kasnije u bolničkom krevetu s tijelom prekrivenim opeklinama. "Gdje su moji prijatelji?", bilo je prvo što je pitao. Bio je jedini preživjeli od njih od 11.

Kadaje krajem maja ove godine proglašeno primirje između Izraela i Gaze, objavljeno je da su izraelske bombe ubile 66 djece od ukupno 243 žrtve, a još 2.000 ljudi je ozlijeđeno.

Izraelska vojska tvrdila je da su joj meta bili borci Hamasa, odgovorni za ispaljivanje raketa na Izrael u znak odmazde zbog nasilja naseljenika u jeruzalemskom kvartu Sheikh Jarrah i na svetom mjestu džamije Al Aqsa.  Ipak, civili iz Gaze još su jednom platili najvišu cijenu. “Slama mi srce kada vidim djecu na ulici. Znam kroz što su prošli roditelji mojih prijatelja. Svima sam postao neka vfrsta sin. Nažalost, ovo je život u Gazi. U Gazi nema života”, priča Nas.

Mladi poput Nasa godinama su se teško borili sa ratnim traumama, tražeći razlog da žive, da se odupru, da ostanu živi. Kada je upoznao tim talijanskih aktivista koji su u Gazi gradili skatepark, Nas je otkrio nešto zbog čega je osjećao da ako negdje pripada, onda pripada širokoj međunarodnoj kulturi. U miru obični ljudi provode popodne zajedno u skate parku radeći ono što vole. “Pogledajte tog klinca, Yassera”, kaže Nas. “ima 10 godina i dolazi da skejta svaki dan. Prije nije imao šta raditi. Sada ulaže svu svoju energiju i strast i svako se popodne vraća kući zadovoljan.”

Od približno dva miliona ljudi koji žive u tom području 75% je mlađe od 25 godina. Vrlo mlado društvo, s malo ili nimalo prilika za karijeru i mračnom budućnošću. Mnogi kažu da žele zauvijek otići, drugi su previše vezani za porodicu i prijatelje, poput Nasa i njegovog prijatelja Alija ali Dalija.

Ali Dali je 2018. godine postao najbolji palestinski biciklista, ali njegovi snovi o međunarodnom takmičenju prekinuti su: na protestima ga je metak iz snajpera pogodio u nogu, a metak mu je gotovo raznio kosti i oštetio mišiće, arterije i vene. "Išao sam sa svojim biciklističkim timom da izrazim svoju frustraciju jer su me spriječili da vježbam kao sportaš i da tražim prava koja mi odgovaraju kao i svima drugima", objašnjava. "Onda su me ustrijelili i morali su mi amputirati nogu."

Zajedno sa svojim prijateljima Nedalom Shalufom i Aymanom Zoroubom, mladić je nastavio voziti bicikl jednom nogom neravnim cestama Gaze. "Ako ne mogu ići na Olimpijske igre, ići ću na Paraolimpijske igre", tvrdi odlučno.

Iako u Gazi ne postoji prilagođeni biciklistički tim, Ali Dali je odlučio oformiti ga. Nazvao ga je Gaza Sunbirds i traži druge  Palestince koji mu se žele pridružiti. Kad uspije formirati tim, nada se da će postati njihov trener.

U Gazi postoje i drugi paraolimpijski timovi, postoje košarkaški timovi, karate i judo tim za slijepe i fudbalska ekipa koju čine igrači koji su izgubili ud. "Bavljenje sportom vrlo je korisno za sve te ljude", objašnjava Al Dali. "Bavljenje sportom najbolji je način za povratak fizičke i psihološke snage."

Unatoč naporima i entuzijazmu timova, šanse za takmičenje izvan Gaze su male. U većini slučajeva Izrael ne dopušta ljudima da izlaze. Oni koji imaju priliku jednom otići, često se ne vraćaju iz straha da će zauvijek biti zarobljeni u Gazi. Mnogi drugi jednostavno bi željeli putovati da vide svijet i takmičiti se.

To je slučaj Jumane Shahin, prve košarkašice u Gazi. Shahin (25) povremeno radi kao free lance prevoditeljica i novinarka, ali njena frustracija s vremenom je rasla zbog nemogućnosti da ispuni svoje snove.

"Teško je ovdje imati sretan i normalan život", jada se. “Zbog toga je igranje u timu svima nama važno. Daje nam snagu da ustrajemo u svojoj svakodnevnoj borbi. U takvim je trenucima lako ostati bez nade ali ne možemo dopustiti da se to dogodi. Svejedno, nemamo drugog izbora."