Uprkos predrasudama da je oštricom mača iskorijenjeno kršćanstvo na Bliskom istoku, stvarnost je bila puno drugačija do prije nešto više od jednog stoljeća. Uoči Drugog svjetskog rata, kršćanske zajednice bile su jake u pretežno muslimanskom okruženju. Oni su također činili oko 20 posto arapske populacije, prema studiji koju je u maju 2019. objavila britanska vlada.
Danas kršćansko arapsko stanovništvo jedva da prelazi četiri posto od ukupnog broja stanovnika, odnosno oko 15 miliona vjernika, a trend ukazuje na njegov nestanak. Nasilnim metodama u Iraku, do pada takozvanog halifata Islamske države u Siriji i suptilnije, ali jednako efikasno, u ostatku arapskog svijeta.
Činjenica da postoji snažna socijalna i politička diskriminacija i potreba da se pruži nada jednoj od najstarijih zajednica Crkve, objašnjava razloge zbog kojih je papa Franjo otputovao u Irak, pastoralni posjet kojim se želi poslati podrška svim arapskim kršćanima.
U ravnici Niniva, gdje je koncentrirana većina iračke kršćanske manjine, organizacije poput Aid to the Church in Need napreduju u svojim programima za obnovu kuća koje su uništili ISIL-ovci kako bi olakšali povratak njihovih stanovnika. Ali rasipanje stanovništva je ogromno a okolnosti su i dalje nepovoljne: sunitskim pobunjeničkim milicijama, ostacima DAEŠ-a, pridružuju se šiiti koje podržavaju Iran i libanski Hezbolah. Kršćanska populacija Iraka, koja je u vrijeme Sadama Huseina procijenjena na oko milion i po (šest posto od ukupnog broja), danas ne doseže 400 000 vjernika.
Zaštita jedne od najstarijih kršćanskih zajednica od potpunog izumiranja cilj je pape Franje, što je bila i želja Ivana Pavla II u njegovo vrijeme, koji je planirao o putovanju u Irak, ali to nije mogao učiniti zbog političkih okolnosti. Pored utjehe svojim vjernicima, Papa želi poslati s juga, u Uru, Ibrahimovoj-Abrahamovoj zemlji zajedničkog oca tri monoteističke religije, poruku da je moguć suživot između muslimana, kršćana i jevreja.
Loš položaj kršćana u porastu je širom muslimanskog svijeta što se ogleda u najnovijem godišnjem izvještaju protestantske nevladine organizacije "Otvorena vrata". Godine 2020. zabilježen je porast ubistava kršćana za 60 posto zbog njihove vjere. Od 50 zemalja s najviše uznemiravanja, 14 ih je u Africi, što je fenomen koji analitičari povezuju sa snažnim rastom Crkve na teritorijama koje su do danas kontrolirane od strane muslimanske većine i raseljavanjem u te zemlje posebno one u Sahelu, Nigeriji, Nigeru, Čadu, Burkini Fasso, Kamerunu i Maliju, poraženih pripadnika terorističkih pokreta koji su izgubili bitku za takozvani halifat na Bliskom Istoku.
Kršćanski Arapi pripadaju najsiromašnijim slojevima društva u muslimanskim zemljama i često su izloženi diskriminaciji u obrazovanju, javnom zapošljavanju i društvenom životu. U školama ne postoji interes da uči o predislamskom periodu, o šesto godina prije Muhameda a.s., kada su se u tim zemljama rodili i djelovali mnogi kršćanski velikani. Nepoštivanje historije objašnjava nadrealne situacije kakve su posljednjih godina zabilježene u Iraku: bazilike koje je uništila koalicija pod vodstvom SAD-a, a ne teroristi takozvane Islamske države, koji su se radije usredotočili na rušenje džamija u gradovima svojih šiitskih rivala.
Papina poruka će stoga biti upućena čitavom arapskom svijetu, a ne samo Iraku. Diskriminacija kršćana mnogo je štetnija, na primjer, u Saudijskoj Arabiji, gdje je zabranjen svaki čin manifestiranja vjere, ne samo javna već i privatna molitva. Saudijska 'religijska policija' rutinski pretresa domove azijskih kršćanskih radnika, a deportacija filipinskih radnika koji se okupljaju kako bi molili krunicu uobičajena je.
