Isti dan, kao preslikan, pomislih dok gledam u siv dan, u jedva prozirnu, kao tijesto gustu olovnosivu stumračinu. Da, isti dan, baš kao i onaj od prije četvrt stoljeća, godine 1999, koncem mjeseca novembra, kad sam, onako za sebe, bez ikakvog konkretnog razloga, valjda u nastupu katkad mi svojstvene skribomanije, ispisao ovaj…, kako bih ga sad… Pa, dobro, ovaj esejističko-lirski zapis, ili, možda, svojevrsnu dnevničku bilješku, iz sad već davno prohujalog dvadesetog stoljeća.
Kasno je popodne. Gledam kroz prozor u olovnosivu stumračinu i pišem tekst o pjesništvu Muhameda Dželila Sadikovića, malo znanog pjesnika, književno-teorijski osvrt na svega nekoliko njegovih pjesama, a za potrebe također malo znanog i još manje čitanog književnog časopisa Osvit.
O pjesniku se skoro ništa ne zna. Čak ni kada i gdje je rođen, tek šturi podatak da je, opet neznano kada, objavio poetsku zbirku Sevdah i suze i povremeno, između dvaju svjetskih ratova, objavljivao liriku u časopisu Novi Behar. ( U međuvremenu, doznao sam da je autor iz Janje i da je navedenu poetsku zbirku objavio 1930. godine, op. a.) Čitam pjesme. Mučim se. Poezija mu je trivijalna: jeftine lirske slike, nevješte metafore, otužna opća mjesta o žalu za mladošću, za neuzvraćenom ljubavlju, prepuna patetičnih romantičarskih proplamsaja, anahronih i stilski potpuno izolovanih od u to vrijeme izrazito snažnih modernističkih strujanja u južnoslavenskim književnostima. Mučim se i dvojim se: oplesti po njemu ili biti dobronamjeran.
Čitam:
"Ti me možeš lijepa kono, Kol'ko hoćeš milovati,
Ali srca-srca svoga
Ne mogu ti nikad dati.
To sam srce davno dao
Jednoj crnki, prvoj koni, Zbog čega me crni udes
I dan-danas kruto goni.
Zbog čega mi pelin-suza
Blijedo lice uvijek rosi
Zbog čega je tako rano
Palo inje po ovoj kosi"
Čitam i odlučujem: bit ću dobronamjeran - oprezno, uvijeno, neodređeno, bez mirisa i ukusa jer - razmišljam - ni on, jadan, nije od sile napisao ovu bezvezariju, ko zna kakva li ga muka natjerala da zabasa u pjesništvo i, nažalost, prihvati se pera. Tekst završavam brzo i šaljem ga uredniku. To je to. Nit' sam ga naružio nit' pohvalio, bolje nije moglo. Prelazim na drugi posao: rad na romantiziranom životopisu izvjesnog narcisoidnog pustolova iz Gračanice. Mjesecima je, taj neko, navaljivao na mene s molbama da literarno ovjekovječim i ukoričim njegov, kako kaže, fascinantno uzbudljiv život. Dugo sam se nećkao, pa, na koncu, pritisnut prozaičnim razlozima, nevoljko pristao. Dakako, nakon što sam procijenio da je lik infantilan i bezopasan, kao uostalom i njegova "fascinantno uzbudljiva" životna priča. Čitao je, onako samoljubivo nestrpljiv, određene dijelove teksta koje sam mu selektivno i dozirano dao. Oduševljen je. Kaže, ni sam bolje ne bi opisao svoj život. I još reče - ako tako bude do kraja, udvostručit će mi honorar. Uredu - velim - bit će. Brzo i lahko pišem, a nije mi to svojstveno. Valjda je lahko pisati o budalaštinama. Čitam njegov rukom pisani predložak i od ničeg pokušavam napraviti nešto:
- I onda ja dođem u Beč i otvorim kafanu. I onda krenu poso al slabo nekako, vidim ja hoće narod pjevaljku. I onda ja iz Cazina dovedem pjevaljku dobra je crnka bila al slabo pjeva al koga briga narod samo zbog nje dolazi. Joj kad poso navali. Para ko šaše. I onda u neka doba dođoše neki mafijaši Rusi su bili kažu oni meni ti ćeš nama davat trideset posto od pazara a mi ćemo ti čuvat kafanu. Vidim ja opasni tipovi nema labavo s njima pa im kažem dobro večeras kad sravnim pazar daću vam pare. I onda dam im ja te pare i iste noći pozovem neke moje jalijaše iz Minhena da sutradan dođu u Beč i da razvale tu mafiju. I dođoše ovi moji. Dođoše i Rusi hoće pare. Kažem ja njima ma ni govora ništa od love nema a ovi moji nadigoše hampu na njih i izbi tuča ne zna se ko koga mlati. Sve porazbijaše i pobjegoše. I Rusi i ovi moji. Dođe i policija napravi zapisnik ja objašnjavam da su me Rusi reketirali al džaba ti sve zatvoriše mi kafanu i onda ja pobjegnem u Grac. Bojim se ubiće me ovi ruski mafijaši. Sutradan javlja mi jaran eno zapalili ti Rusi kafanu. Dođem ja u Beč i imam šta i vidit samo ugarci od inventara ostali. Pa skontam nije se s njima igrat i nije mi tu nafaka provrela pa se spakujem i odem u Štutgart i onda u Štutgartu otvorim piceriju…
Ostavljam rukopis, dosta je za danas. Malo mi je i muka, otvaram prozor, žudno udišem reski jesenji zrak, gledam kako se kroz razbucanu magluštinu sa zapada, iz smjera Ozrena, malo-pomalo, valja i usput narasta ogromni crni kišosniježni oblak - za dvadesetak minuta na grad će se obrušiti snažan pljusak.
Odlazim u kupatilo i brijem se. Vidim, desna bora smijalica duža je i oštrija u odnosu na lijevu. I sitne, mrežaste bore oko očiju izraženije su na desnoj strani lica. Ima nekakvo medicinsko objašnjenje za tu pojavu; valjda, pročitao sam negdje, desna strana lica brže stari, a ja se, opet, sjetih Jasne, negdašnje mi djevojke, koja mi je svojedobno preporučivala facijalne vježbe za preveniranje nastanka bora. "Svakog jutra", govorila je, "izgovori dvadeset puta o-x i lice će ti biti savršeno zategnuto". Bila mi je tad dvadeset i koja godina, bore nisam ni imao, pa sam njen savjet i čuo i ne čuo, ali, eto, sad, dok gledam u ogledalo, u lice ocvalog muškarca, sjetih se Jane i njene preporuke za prevenciju nastanka bora. Nisam radio takve vježbe, ni tad ni poslije, jer šta će mi, zaboga, o-x facijalne vježbe u dvadeset i kojoj godini? Šta će mi i danas kad mi se djeca na ulici obraćaju, bojažljivo, oprezno, s dobar dan, čiko?
Umivam se, utrljavam losion i dok slušam kako kiša tutnji i pljoštimice udara u prozore, sinu mi kako sve to skupa, u biti, nije ni važno: kad dotrajemo, ugasimo se i otputujemo, s borama ili ne, ostat će za nama samo eho ove dionice naše sveukupne egzistencije, snažan, slab, nikakav, kako kome, ovisno o tome kakve tragove ostavimo iza sebe. Gledam se u ogledalu, prelazim rukom preko obrijanog lica, smijem se i bi mi nekako lakše. I svejedno.
