Iščitavam neobjavljeni tekst pisan ratne 1994. godine u zemunici, u polumraku, u pauzi između dvaju granatiranja naših položaja, praćen podozrivim pogledima mojih saboraca, listom neukih, kojima nikako nije bilo jasno, a to su mi jednom i rekli, zašto i o čemu neprestano piskaram. Ne sjećam se šta sam im odgovorio i da li uopće jesam, davno je bilo. Na ovaj tekst, pisan grafitnom olovkom, slučajno sam nedavno nabasao. Evo ga:
Među brojnim začudnostima kojima obiluje ova napaćena zemlja, pojava mnoštva medijskih kuća, printanih i elektronskih, zorna je ilustracija atipičnosti ovog podneblja u odnosu na neka druga, a kojima bi, za pretpostaviti je, osnivanje sijaset televizija ili radiostanica, u uvjetima sličnim našim, vjerovatno bilo nepotrebno, preskupo i, u krajnjem, sumnjivo.
Dakako, mediji su civilizacijska neminovnost i izlišno je naglašavati njihov značaj, ali ono što karakterizira medijsku sliku u Tuzli i okolnim općinama, usudio bih se ustvrditi, isključivo je ovdašnja specifičnost. Razloge iliti izlike za formiranje televizije ili radija u svakom selu koje ima struju lokalni bosovi temeljili su na nemogućnosti objektivnog informiranja javnosti uslijed informativne blokade koja je, barem u početku rata, zaista postojala, međutim, kako je takva blokada u znatnoj mjeri prevladana, jasno je i pticama na grani da ovi bleferi i lupeži, pod krinkom “objektivnog informiranja”, ustvari nastoje i, nažalost, uspijevaju izbjeći mobilizaciju, strahote ratišta i polumračne, ledene zemunice, poput ove u kojoj sjedim, gladan i promrzao, i na koljenima ispisujem ove redove.
Nadalje, u takvoj medijskoj zbrci profesionalnog pristupa poslu, opet nažalost, gotovo da nije ni bilo, a i ono malo istinskih profesionalaca, u najezdi novinarskih diletanata, naprosto su zgasnuli u sveopćoj anarhiji.
Gostujući nedavno u emisiji Slikom na sliku, ugledni sarajevski književnik i publicista Ivan Kordić, osim o četničkim novinarima i medijima koji su, kako je rekao, brutalno osakatili ionako ne odveć respektiranu novinarsku profesiju, govorio je i o primjetnoj progresiji amaterizma i diletantizma u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj medijskoj slici.
Kordićevo nezadovoljstvo nije tek puka žalopojka glede nezavidnog stanja u bh. novinarstvu, nego ponajprije ozbiljno upozorenje vrsnog znalca pisane riječi da će dalja progresija medijskog amaterizma i diletantizma sasvim izvjesno uništiti temeljni princip novinarskog zanata – argumentiranost.
Parcijalna, tendenciozna tumačenja svekolikih dešavanja i previranja koje ratna zbilja sobom nosi osnovna su karakteristika i većine tuzlanskih glasila. Vođeni bolesnom ambicijom za što bržom afirmacijom, stanoviti lokalni pseudonovinari bez imalo zazora ignoriraju elementarne profesionalne etičke norme te svoje otrovne spisateljske strelice neštedimice odašilju na targetiranu osobu, dakako, ničim argumentirano.
Zlorabeći mentalitet bosanskog čovjeka koji satisfakciju za nanesenu uvredu, u ovom slučaju pisanu, iznimno rijetko traži sudskim putem, tekstovi pojedinih tuzlanskih novina prepuni su prostačkih, pijačarskih termina kojima se nemilosrdno difamira i ciljana ličnost i njegova porodica, a što bi, pod uvjetom da takva osoba pokrene sudski proces, u svakom iole uređenom pravnom sistemu rezultiralo znatnim materijalnim obeštećenjem.
Ali ovo je Bosna, a u Bosni rat, strašan rat, i nikome nije do pokretanja sudskih procesa u državi koja se grčevito bori za goli opstanak. Svjesni su toga zločesti novinarski kepeci, pa čine to što čine. Može im se, ovo je njihovo vrijeme.
Primjerice, još uvijek traju bestijalni, orkestrirani napadi na izvjesnog tuzlanskog umjetnika, koji se po obimu bezobzirnosti mogu mjeriti jedino aršinom notornog krkanluka. Zbog čega ovi napadi? Čovjek je naprosto razmišljao svojom glavom, a što je, opet, u Tuzli nedopustivo i sasvim dovoljno za dirigirani novinarski odstrel.
Nemam nikakvih iluzija da će u maglovitoj budućnosti stanje u našem novinarstvu biti bolje, a argumentiranost jedini, fundamentalni princip, osim, možda, ali samo možda, ukoliko budući pravni sistem ove zemlje dignitet svakog pojedinca izdigne i zaštiti od otrovnog pera kojekakvih polupismenih piskarala.
To je sve. Ništa u ovom tekstu nisam mijenjao. Tog ledenog januarskog dana bili smo izloženi žestokim artiljerijskim udarima, a oko podneva uslijedio je četnički pješadijski napad. Uspješno smo se odbranili, tačnije, razbili ih. Bijesni zbog poraza, počeli su nas zasipati kišom artiljerijskih projektila. Ništa nismo jeli. Stanje je bilo preopasno za nosače hrane, izginuli bi. I šta ja radim usred tog ovodunjalučkog pakla? Pišem tekst o novinama i novinarstvu. Zvuči čudno, možda i suludo, ali tako je bilo.