Na dan utakmice su špartali ljudi u plavim dresovima Bosne i Hercegovine. Nisam se prestajao smijati simpatičnoj i ponosnoj dječici u dresovima BiH. 

Prolazio sam pored dječijeg vrtića u Lužanima - Ilidža koji ima ogroman prostor za igru. Vrtić je pun dječice i svi su u dresovima Bosne. Jedan dječačić pored ograde me gleda i onda pita: „Znaš li koliko imamo dresova Džeke?“ I odmah odgovara: „Jedan'es'!“ 

'Aaaaaaa', ja se kao totalno začudim, a on značajno klima glavom.  

Dan poslije utakmice prošetao sam Ilidžom u dva navrata, uzduž i poprijeko. Samo je jedan dječačić, držeći oca za ruku, prošao u dresu Bosne. Svugdje su djeca i mladi sada bili bez dresova. 

Ne znam kakve signale su im poslali roditelji nakon gubitka utakmice od Švicarske, pa su dresove ostavili kod kuće. Dječicu razumijem, nas starije ne.  

Nakon poraza od Švicarske istog časa su analitičari na društvenim mrežama krenuli u akciju. Meni nikao nije jasno odakle su izronili brojni stručnjaci, znalci, iznenada, nakon više od pola godine šutnje? Gdje su bili, gdje su nestali nakon Velsa, Italije i Kanade? Vjerovatno su čekali ovaj poraz. Ne valja im divna i hrabra mladost u reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Glavni udar je na selektora Sergeja Barbareza. Odmah su se analitičari vratili na stare postavke: Kockar, vaki - naki. I svi su bolji fudbalski znalci od našeg selektora Sergeja. 

Ali, vidim i nikad više onih na društvenim mrežama koji napadaju licemjere i podržavaju ovaj naš nacionalni tim 

Postoje i oni analitičari na TV. 

Slušam ih otkako znam za sebe. Uvijek je gola i suha priča o fudbalu. Rijetki među njima znaju unijeti i malo ljudskosti u te rasprave. Recimo, nekog drugog sadržaja. Ali, najviše je onih koji isključivo govore o fudbalskoj igri. 

Sjećam se da je jednom prilikom iskočio iz tog šablona dr. Mensur Dogan. Govorio da smo narod koji je preživio stravičan rat i krenuo ponosno dalje. Odmah je osuđivan sa svih strana da ta priča šteti fudbalskoj igri. Meni se to njegovo mišljenje baš dopalo. 

Ako kažemo da je fudbal više od igre a ova reprezentacija BiH na svjetskom više od tima, mora biti da nije sve obična igra. 

Većina fudbalskih analitičara priča o iigri, strategijama odbrane i napada, veznim linijama, dijagonalama, pasarelama, rosterima, tranzicijama itd. 

Reklo bi se da ništa na fudbalsku igru ne utiče, da ne postoji ništa drugo osim suhog trčanja po terenu i ćuškanja lopte. Nema onoga što je svakome vidljiv bitan segment svih kolektivnih igara. Sudija i „politike u pozadini“. 

Svjedočili smo da su sudije očigledno oštetile Qatar jer je igrač Švicarske, nad kojim je napravljen penal bio u očitom ofsajdu. Onaj sudac iz Portugala što je sudio nama štemao nas je prvo poluvrijeme i doštemao nas nakon tri četvrtine utakmice. 

Neke reprezentacije ne smiju imati loš dan, sudije će ga popraviti, a neke „male“ reprezentacije, ne mogu imati odličan dan, sudije će ga pokvariti. Da bi male reprezentacije pobijedile, moraju makar malo više ili ubjedljivije biti bolje. 

Uticaj sudija na fudbalsku igru je stravičan. To su takve kombinacije da čovjeku pamet stane. Svugdje ima neko ko se stavlja iznad svake igre. 

Slušao sam mnogo prije devedesetih kako glavni sudija jedne dogovorene drugoligaške utakmice kori linijskog kolegu: „Što dozvoljavaš da ti prodire to krilo. Kakav si ti linijski sudija kad mu dozvoliš da se razmaše. Sviraj mu dva-tri nepostojeća prekršaja i zaustavit ćeš ga.“

To je bila druga liga bivše države. Ali, ni veliki svijet nije bio bolji. Sjetim se kad je sarajevski zet Thierry Henry rukom unio loptu u gol Republike Irske i odveo Francusku na svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku.  

Sjetim se onog Maradoninog gola rukom protiv Engleske. Gola koji je donio pobjedu, a izbacio Englesku iz svjetskog prvenstva. Svoje slobodno nasilno uvjerenje sudije su u dosta navrata pokazivale nad Bosnom i Hercegovinom. Od izjednačujućeg gola Španija nakon do tada neviđenih devet minuta nadoknade vremena, preko sudije Wofganga Starka koji je u baražu sudio za Portugal faulove na pola metra udaljenosti naših igrača, pa do poništenja Džekinog čistog gola protiv Nigerije, što nas je izbacilo u grupnoj fazi. 

Bilo je svega i svačega prije VAR-a, ali ima i sa VAR-om, premda daleko manje. Igra je, ipak, postala pravednija. Sudije će se sve više suzdavati novim pravilima i sredstvima, dok se jednog dana ne bude uopće pitalo njihovo slobodno sudijsko uvjerenje. 

Naši analitičari će tek tada moći objektivno govoriti o golom i suhom fudbalu. 

Dakle,  BiH čeka treća utakmica protiv Katara. Pobjeda nas vodi u utakmicu sa nekom prvoplasiranom reprezentacijom iz drugih grupa. 

Prođu li grupu kao treći, naša mladost igrat će protiv pobjednika Grupe E (gdje je sigurna  Njemačka) ili  pobjednika Grupe F (Švedska, Nizozemska ili Japan). To tvrdi vještačka inteligencija. Naši portali govore da je uz Njemačku naš mogući protivnik i SAD. 

Ostaje susret sa  Katarom, kojem kao i Bosni samo odgovara pobjeda. Neriješeno bi vjerovatno eliminiralo i jednu i drugu reprezentaciju. Važno je da će BiH utakmicu igrati usred podneva, kao i prošle dvije. Obećava na dobar bioritam naših igrača. Navijači Bosne su dobili tu privilegiju da gledaju sve utakmice u 21 sat nakon što su njeni fudbaleri savladali Italiju. To je udeverano za 60 miliona Italijana u Evropi, a ne za malu BiH i njena tri i po miliona stanovnika. 

Italija je i četverostruki svjetski šampion i naravno da je njoj FIFA morala dati tu privilegiju. Ovi naši su to pokvarili.   

Šta trebamo znati za utakmicu sa Qatarom? 

Utakmica između Bosne i Hercegovine i Katara igra se u podne, u srijedu, 24. juna 2026. godine u Seattleu, s početkom u 21:00 sat po našem vremenu. Susret će se igrati na Seattle Stadiumu. 

Kako rekosmo, plasman među 32 ekipe u eliminatornu fazu bio bi veliki uspjeh.  

Mi smo ostali bez Tarika Muharemovića zbog crvenog kartona, a Qatar bez dva svoja igrača. Amin kao posljednji igrač odbrane zaradio direktan crveni karton nakon VAR intervencije u 33. minuti. Madibo je dobio direktan crveni karton nakon nesretnog loma noge kanadskog veznog igrača Ismaela Konea. 

Trebamo znati da je Katar organizirao perfektno prošlo svjetsko prvenstvo 2022. godine i da tu vrlo lahko može biti neke vrste sudijske pristrasnosti. Kako rekosmo, fudbal ima i tu dimenziju.  

Ima nešto i psihološko. Vjerovatno u drugim državama nemaju ovoliko fudbalskih stručnjaka i uvijek nezadovoljnika kao mi u Bosni. Kad oni krenu masovno da nas masiraju, gledalištu i slušalištu bubrezi poplave, a fudbaleri su zasigurno pod lošim pritiskom. 

Bila je navijačka euforija, pa neka je. Trebalo nam je tako nešto i opet će nam trebati. 

Ovom narodu je nedostajalo optimizma, vjere u bolje, nadahnuća. I to smo doživjeli kao polet i čistu sreću. Treba vjerovati da će nam opet od ove naše mladosti doći neophodna radost. 

Tu smo, u igri smo na ovom Svjetskom prvenstvu. Ako prođemo grupnu fazu  bit će to savršeno. Premda nas čekaju najteži protivnici još uvijek postoji nada. Prođemo li u završnicu možemo još jednom da kažemo: Evo nas, tu smo, postojimo, ne damo se i guramo naprijed.