U vrh Bilajskog polja, kao biser u rastvorenoj školjci, bijeli se u dlanu Osječenice grad Bjelaj. Odavde, iz dvora koji kamenom svojim iskriše sred mrkih pašnjaka, gospodarilo se cijelim Grmečom. Ovdje se ishodilo u ratove. Gašpar Perušić, kaštelan Ostrovice i Rmnja, silnih utvrda iza mitskih šuma nad Unom, još otkako je Bosna, vele, šaptom pala, ishodio je ovdje svakog proljeća. Baš je tu okupljao vojsku, od Krbave i od Like i s Krajine. U tri dana cijelo Bilajsko polje ispunilo bi se stasitim junacima, njiskom konja, grajom i logorskim vatrama. Katkad se kretalo preko Dvostrukih Jama i Laništa i obaralo prema Ključu. Tu se čarkalo cijelo ljeto ne dajući janjičarima mira i ne dozvoljavajući im da ishode iz ključkih kula i jurišaju na Jajce – jedini grad od Bosne koji ostade u kršćanskoj ruci. A najčešće se obrušavalo niz sure strmeni prema Kamengradu i gradila busija za akindžije koji bi pljačkale i palile niz Sanu sve do Blagaja i Dubice.
Kada bi ljeto počelo zamicati, raspuštao bi Gašpar vojsku. Isprativši kršne Ličane preko Vrhovja, dugo se još, mrzovoljan i sav pomodrio od jesenjih kiša, natezao s Vlasima rasijanim po grmečkim vrtočama. Ti vlaški katunari bijahu previjani kao niko. Niko se tako nije znao natezati, danima, i ni od koga nije bilo teže izvući desetinu za gospodara. Tvrdoglavo se oni pozivahu na “počtene i dobre njih navadne zakone, ki im su naipravii” i koje im redom potvrđivahu knezovi krčki i cetinski i modruški i kliški i na kraju, kada bi im Gašpar sve redom opsovao i zavikao na njih da su daleko i Modruša i Klis i neka idu dođavola, oni bi se pozivali na dalmatinske i hrvatske banove i podastirali pred njega zakonik svoj vlaški od 28 (slovima: dvadeset i osam) zakona, od kojih on nijedan razumio nije. Na kraju, iza pojasa vadio bi Gašpar svoju listinu i njome prekrivao svih 28 vlaških zakona. Tada bi hvalisavo pokazivao pečat kralja Vladislava, unuka Jagelovog, a drugom rukom mahao svojim kopljanicima da ovrhu čine i izvode ovce i koze i krave iz obora. Ljut kao ris, psovao im je sve po spisku, potpuno nesvjestan da će ime njegovo dobaciti kroz stoljeća, čak do nas, uhvaćeno u rukopis blagajnika kraljevske kancelarije, koji mu proljetos isplati trideset forinti za očuvanje Bjelaja, grada koji se te 1495. godine, tik uz njegovo ime, upisa u zamršene spiskove historije.
KRALJEV GRAD
Prije pojave Gašpara Perušića na krivudavim stazama historije postojao je u njenom mesu grad Bilaj tek u zgusnutom tkivu mitskom, ondje gdje vrijeme ne prolazi, već stoji i kiseli se kao u močvari. Legenda koja ishodi otud kaže kako su svi gradovi na Krajini građeni u isto vrijeme, i to kada je na Grmeču sjedio okrutan i grozan car. On je naredio svojim knezovima i vojvodama da na sve strane, onamo preko Une, podižu tvrđe, kule i gradove. Isto je naredio da njegovi podanici rade trećinu godine na izgradnji njegovih gradova, znači svaki treći dan. I radio je narod, smjerno i zalažući svu svoju snagu, ali gradovi su sporo nicali. Trebalo je usjeći kamenje u brdu, pa ga dotjerati, a onda danima čučati nad njim i klesati ga dok se ne izbije u željeni oblik. Bivao je narod iz godine u godinu umorniji, ali je jednako trpio svoju nevolju i svaki treći dan svog života poklanjao kralju i njegovom paklenom naumu. Ali bi naposljetku tako da im se i djeca rodiše, i stasaše, te i ona počeše raditi, a kraja poslu njihovom ni na pomolu. Nije uopće bila rijetkost da su na istom gradilištu radili djed, njegov sin i unuk.
Narodu dozlogrdi. Jednog dana pobuniše se prekounski kulaci i rekoše da su nakon svih ovih godina dosta davali kralju svaki svoj treći dan. Kazuje se da su izabrali između sebe stotinu najljepših i najpametnijih i poslaše ih na Grmeč. Ovi su se danima penjali gore i sve veći strah ih je obuzimao kako su se primicali strašnim kraljevim dvorima. Kad dođoše pod zidine kraljevog grada na vrh Grmeča, njih 99 povuče se i odustade, sasvim ih uhvati strah. Ali jedan se ne prepade. On izađe pred kralja. Kazivao je poslije da je kralj imao lice kakvo nema nijedna zvijer, tri puta strašnije od svega što su sposobni zamisliti, te se i on prepade.
“A otkud taj ovamo i šta želi”, viknu kralj s prijestolja i ne pogledavši prema njemu.
Onaj se čovjek još silnije prestraši. Umjesto da mu kaže kako su došli da ga mole da ih oslobodi da svakog trećeg dana rade na njegovim tvrđavama i neka to bude svakog četvrtog, jer su izmoreni i iscrpljeni i strašno su osiromašili da više nemaju šta ni jesti pa će skapati od gladi, ovaj reče: “Narodu je krivo da se svaki treći dan radi, već bi bio rad da to čini svaki drugi dan.”
Caru bi milo. On nagradi onog čovjeka i izdade nove naredbe. A ljudi se pokunjiše i radiše jedan dan za sebe, a jedan za kralja. Bijahu poslušni i smjerni, sve dok i posljednji dvorac, s njegovom posljednjom kulom, ne bi dovršen.
ISPRETURANA VREMENA
Dvadeset godina nakon što se Gašpar Perušić, kum grada Bilaja, spusti u Zadar i narednog ljeta ispusti dušu smračenu od naganjanja s vlaškim katunarima, sve Bilajsko polje prekri izranjavana i izdrpana vojska. Nad njom s bilajske crkve cjelodnevno udarahu zvona da cijelom svijetu obznane kako Jajce ovaj put sasvim pade u ruke Osmanlijama. Njihovi se prvaci zatvoriše u bilajske zidove i ondje vijećahu kud dalje i šta im je činiti. Bijahu isprepadani – niotkud oni ne dobiše odobrenja da svojevoljno ostave onoliki i čvrst grad. Jedni govorahu da bi najbolje bilo nastaviti prema Vrbasu, pa da se ondje svim silama suprotstave i zaustave Osmanlije u njihovom prodoru na Savu i tako se iskupe pred svojim generalima. Drugi govorahu da bi najpametnije bilo da nastave prema Bihaću, da će prva linija odbrane sada biti ondje i da se zato već desetljećima zna, te govorahu da se dobro prisjete kako su između Une i Korane nanizani gradovi, tvrđe, kule i dvorci kao na nizac i da ih Osmanlije nikada otuda neće potjerati. Treći spominjaše Ostrovicu, da je to najjači grad i da ga mogu braniti do Sudnjeg dana, a četvrti govorahu da je najpametnije da ostanu na Bilaju i da mirno sačekaju generale i svoju sudbinu ma u kakvom obliku im se prikazala. Niko ne spomenu Gašpara Perušića i niko ne reče da ovo što njih snađe u njegovo vrijeme nije bilo moguće ni zamisliti.
Tačno trista pedeset godina poslije, ali sada sa suprotne strane, izranjavana i odrpana, pojavi se jedna sasvim druga vojska i pade po Bilajskom polju. Sve je izgledalo kao da se historija prevratila i kao da će se sve ono što se bilo kada dogodilo u vremenu i prostoru sada ogledati u vlastitoj suprotnosti. Nakon cijelog dana hoda po kamenitom predjelu Vrhovine, zakonačiše poraženi krajiški pobunjenici uvrh Bilajskog polja, u starom i desetljećima već napuštenom gradu. I tu nastade živa prepirka kako i šta dalje. Neki predlagaše da se nastavi prema Ključu pa da se ondje priključe pobunjenicima, za koje govorahu da se još uvijek dobro drže. Govorahu oni i o tome kako se među junacima ključkim posebno ističe jedna žena. Ona sokoli Ključane i ne da im da se predaju, kao što su se oni, evo, predali, ljuti Krajišnici, a ovamo, eto, pod dimijama sanskim ima više kuraži i hrabrosti nego pod njihovim čakširama. Drugi se ljutito brecahu na njih i opominjahu da im ne pristaju na muku jer, kako su gladni i umorni i užuljani, najrođenijeg bi zubima zadavili. Niko njima u lice neće govoriti da nemaju hrabrosti ni za onoliko koliko je se pod dimijama krije. Jedva suzdržavajući bijes i ispod oka pogledujući na one prve koji odnekud dovedoše među njih tu ženu što se bije na ključkom gradu s Austrijancima hrabrije od svih, govorahu oni da bi najpametnije bilo da se vrate na Vrtoče, pa da zaviju prema Krupi i da se dolje biju uz krupske harambaše. Na to im oni prvi uzvraćaju da nikakve vijesti nemaju od Krupe i Badnjevića, niti znaju šta je s gradom, da li su se i oni predali. To raspaljuje srdžbu kod ovih drugih pa im zlobno kazuju da su k'o babe, imaju vijest o Ključu i ključkim dimijama, pa pljuvahu na pod, a nemaju vijest o Krupi i Badnjevićima. I nastavljaju, više sami za sebe, da će, ako se Krupa predala, produžiti do Jezerskog. Otuda, ako ustreba, do Todorova, do Bile Stine, do svakud, samo da pošalju glasnike Hasanu Salkiću, Ahmedu Musiću i Ibrahimu Medineliji, koji su se povukli u Pećka brda i ondje se biju kao lavovi. Treći pokušavahu smiriti ove dvije struje, između kojih sve žešće, još otkako ostaviše iza sebe Bihać, plamte varnice i ne sluti na dobro. Oni govorahu da je možda najbolje da se spuste do Ostrovice, i do Havale, i do Orašca, jer ondje će imati dovoljno vremena da se pripreme za odbranu.
VOJSKA POD BILAJOM
Da se između tih dviju vojski koje padoše pod grad Bilaj na vrijeme ne pojavi jedno pismo, čini se da bi se i ono malo vremena od tri i po stoljeća što ležaše između njih samo od sebe rastvorilo pa bi se susreli u razvrijemljenom prostoru ovih zidina i međusobno se poklali bez imalo milosti. Ljeto je gospodnje 1573. godine, nad Unom miriše lipa, a “vsi bihaćki soldati, pišci i konici, porkulabi okolašni” pišu “umnoženomu i uzveličenomu gospodinu Jobstu Jožefu Fraturnaru, slobodnomu gospodinu od Turna i Križa i erbu Goričke knežie” i “vićniku lokutunentu i namisniku jeneralstva kapitanie vsih harvackih i primorskih pokrain, kapitanu Uskočkomu, gospodinu nam vazda milostivom budi dan”. Javljaju, dakle, bihaćki vojnici kapetanu Josipu barunu Turnu “da su bili odovle na put u martaloziju prošli tri junaci: Filip gospodina Šarara, Jurak – Vikšin brat, i Jurak drugi, kneza Gašpara Križanića sin. Ter su bili na onu stranu Belaju prošli, pak odonle doli niže mimo Krupu u Kamengrad, ter na istini povidaju, da su nikuliko dan očima gledali prez prestano veliku voisku s oružjem i zastavami, pišce i konike od Kamengrada, od Krupe i od Banaluke i oda vse zemle vidili u Belaisko pole, varveći i onde se kupeći”.
Grgolji nad Unom uskovitlano vrijeme, po Plješevici skakuću izblijedjeli oblaci, Lovre Vukoslavić, sudac bihaćki, istjeruje pravdu za kravare na Klokotu, kojima svaku noć nestaje po jedna muzara, u daljini, uz Unu, škripe vojne sprave što ih Osmanlije dovlače pod Sokolac, a vojnici bihaćki, tako uporni u nastojanju da sroče svoje pismo da ih ništa pod kapom Božijom ne može omesti, pišu: “Pak su onde nigdi uhitili jednu Vlašku divičicu, jednoga Vlaškoga kneza kćer, ka e i parvo bila robina u našoi zemli, i dopelali su je u Bihać. I ona povida, da e bil voivoda ne bratu od begove strane zapovidal, da barže vsoi onoi onde okolu zemli i župi na voisku zapovi, a on jim ni biv onako na barzu zapovidal, a Turci došadči tako su ga on čas pred negovom hižom pred vrati na kolac nabili. I ova robina na istini povida, kako e onamo čula i vidila, da se velika voiska kupi i da na istini ovde očito oko Bihća gredu pod neki grad, ali ne zna pravo, pod ki te.”
POSLJEDNJI SUDAR
Skoro dva puna stoljeća nakon ovog pisma opet pade silna vojska pod Bjelaj i zacrni se sve Bilajsko polje, a Osječenica se protrese od zagluhne konjske hrzljavine. Dođoše od Ostrovice i preko Ljutoča i sve spališe iza sebe. Bijahu u takvom broju da im je trebao cijeli dan da se rasporede oko tvrđave. Kazivalo se da im je na čelu general Raunah, desna ruka princa od Saske, starog vuka s ožiljkom preko lica, koji glavninom vojske pade po Lijevče polju i opkoli Banju Luku. Te riječi već prvog dana potvrdi glasnik koji izjaha iz bojnih redova i zaputi se pravo ovamo pred samu kapiju. Tu teškom mukom zauzda konja, prebaci s leđa doboš ispred sebe i zalupa po njemu. Uradi to nekoliko puta s pauzama punim napete tišine, a onda, pokretima svečarskim, razmota nad dobošem jednu listinu i stade čitati iz nje. Vikaše iz sveg glasa da princ Joseph Maria Frederick Wilhelm od Saxe-Hildburghausena, po ovlaštenju njegove uzvišenosti cara rimsko-njemačkog, ugarsko-hrvatskog i češkog kralja Karla Habsburga, a preko svog generala Raunaha, poziva sve kršćansko stanovništvo Bosne da se pridruži njegovoj svijetloj vojsci, a muslimanima poručuje da ne pružaju otpor i da ne ginu uludo i da polože oružje kao čestiti i mudri junaci. Nakon toga mogu otići kuda god žele, sa svim svojim imetkom. Mogu i ostati, ali tada moraju prihvatiti krst sveti naše vjere, jer “zakon vire svoie imati nemože i ova iest temelita i milostiva volia i pamet naša”.
Odgovoriše mu združenom paljbom sa zidina. Poslije se zlokobno smijaše gledajući kako preplašen konj vuče za sobom obamrlo tijelo stopalom zakačeno za uzengiju, a doboš oko pokojnikovog vrata, pomahnitao, suludo bije od grmečko kamenje što proviruje iz zemlje, kao da najavljuje Sudnji dan. Austrijanci uzvratiše topovima i zametnu se krvavo kreševo i cijelo Bilajsko polje obavi gust i neproziran dim. Trećeg dana iz tog dima, kao iz mitskih predanja, izroniše odredi iz Travnika, iz Prusca, iz Jajca, iz Jezera, od Glamoča, iz Bihaća, odasvud, a na čelu im Mehmed-beg Fidahić, koji Austrijance već potuče kod Zvornika, i ćehaja-čauš Ali-beg Osmanpašić. Uz njih jašu takvi junaci kao što su Salih-aga Zrinković, Ali-beg Fazlagić i Ahmed-aga Čelebić. Do akšama bitka bude privedena kraju, a u potjeru za razbijenom austrijskom vojskom dadoše se odredi koji na odmornim i hornim konjima izjahaše iz bilajske tvrđe. Na bojnom polju ostadoše zarobljeni austrijski vojnici da previjaju ranjene i da zbrajaju mrtve. Izbrojaše 611 mrtvih saboraca, i među njima general Raunaha i još osam oficira. I Ali-beg Osmanpašić pusti dušu pod bjelinom bilajskog grada. Pogibe s njim još stotine Bošnjaka. Njih niko nije brojao. Njihovi saborci, eno, već hitaju ka istoku, preko Ključa, u Podrašnicu kod Varcar-Vakufa, da se ondje spoje s glavnom bosanskom vojskom koju predvodi Ali-paša Hećimoglu, pa da odjezde prema Banjoj Luci, u kojoj se, tako se barem pronosi glas, i staro i mlado, i muško i žensko, i djeca, zakleše nad kadijinim Kur’anom da će se boriti dok je i kapi života u njima.
