Od procesa saradnje u Jugoistočnoj Evropi do tzv. “Otvorenog Balkana” nisu samo prošle 22 godine već su se, znakovito, izmijenili diskurs i terminologija. Od Jugoistočne Evrope u dva smo desetljeća došli do Balkana, a transformacija geopolitičke terminologije počela je baš kada je prije devet godina Hrvatska iz Jugoistočne Evrope prešla u EU. Naravno, geografski je ostala tu gdje spada u toj Southeast Europe, ali se politički izdigla pa je mogla ostatku regije nadmeno poručivati kako je odsada tek Balkan, zapadni. Svojevremeno su neki punditi pokušali u javnom prostoru na engleskom jeziku istisnuti geopolitičku, orijentalističku, eurocentričnu regionalnu odrednicu Bliski istok, uvevši geografsku sintagmu Jugozapadna Azija. No, razumijevanja za tu logičnu intervenciju nije bilo čak niti među onima koje se smještalo blisko na istok od Evrope, kao da je Evropa centar svijeta. Kako je Japancu recimo Kuvajt na istoku i to Bliskom, kada mu je na zapadu i to Dalekom?
To nerazumijevanje i nevoljkost odlika je i ovdašnjih Bosanaca, ali i Bošnjaka. Volimo mi da nas se geopolitički i kulturološki, pa i civilizacijski smješta na Balkan, pa makar i zapadni te nas time odvaja od širih matrica kojima pripadamo. Zašto je to tako? Pri tome se zaboravlja da je Balkan geografski samo planina u karpatskom masivu, da ne postoji Balkanski poluotok, a da je termin Balkan bio inauguriran i izmišljen, baš kao i Bliski (Srednji) istok od britanskih geopolitičara, zaduženih za projekte trajnih destabilizacija po regijama širom svijeta, kako god ih nazivali.
EU ILI “OTVORENI BALKAN”, DILEME NEMA
U julu 2021. godine šefovi država Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije u Skoplju su predstavili novu regionalnu inicijativu pod nazivom “Otvoreni Balkan“. Proklamiran cilj te “inicijative” bio je podsticanje regionalne saradnje u ovom dijelu Evrope i uspostava zajedničkog tržišta koje omogućava slobodno kretanje kapitala, proizvoda, usluga i radne snage. Inače, sve su te države bile ili još jesu i članice CEFTA-e, čiji su ciljevi potpuno isti. CEFTA se čak smatrala predsobljem EU jer je “pripremala” članice na standard Unije. Tri su države već u decembru potpisale pet sporazuma. Njihovi lideri ovu regionalnu saradnju smatraju dopunom, a ne alternativom integraciji u Evropsku uniju. Ipak, tri druge “balkanske” države – Bosna i Hercegovina, Kosovo i Crna Gora – nisu pokazale entuzijazma za pridruženjem “inicijativi”. Glavni politički razlog jeste zabrinutost za stvarne ciljeve “Otvorenog Balkana”, posebno Srbije.
Dok su neki analitičari pozdravili inicijativu kao korisnu za regiju, drugi su ukazali na razloge skepticizma. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo zabrinuti su da je “Otvoreni Balkan” krinka za regionalnu hegemoniju Srbije. Ministar unutarnjih poslova Srbije često zaziva koncept “srpskog svijeta”. Mnogi ovaj koncept čitaju kao najnoviju formu “Velike Srbije”, koja je 90-ih godina prošlog stoljeća rezultirala srbijanskim agresivnim ratovima. Iako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otvoreno ne promovira koncept, do sada ga nije javno odbacio, a na sve ispade njegovog ministra reagira odbranaški.
Značajnu podršku “Otvorenom Balkanu” dao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, a ne treba zaboraviti sličan koncept “ruskog svijeta” koji agresijom na Ukrajinu te otvorenim najavama ujedinjenja Male, Velike i Bijele Rusije kreće u svoju realizaciju, odnosno teritorijalno zaokruživanje. Kosovo se najotvorenije protivi “inicijativi” koja je već počela poprimati jasnije okvire i oblike saradnje, zasada ukidanjem roaminga i prelascima granice s ličnim kartama. Iako je to znatno manje važno od stvarnih ekonomskih učinaka, nažalost, za stanovništvo je to dovoljan argument. Novi premijer Crne Gore Dritan Abazović nagovijestio je da bi se i njegova država mogla pridružiti “Otvorenom Balkanu”. U međuvremenu, Demokratska partija socijalista Crne Gore predsjednika Đukanovića i dalje se protivi takvom potezu.
Regionalna saradnja u principu može koristiti svim uključenima. No, ranije regionalne inicijative nisu polučile značajne rezultate, osim što su Jugoistočnu Evropu ponovo pretvorile u Balkan. Upravo ovakve inicijative slabe entuzijazam država u regiji za članstvom u Evropskoj uniji, odnosno uvjeravaju ljude da je taj cilj sve dalji. Podrška nekih zemalja EU, a posebno SAD-a “Otvorenom Balkanu” dodatno zabrinjava. Optimizam za članstvo u EU koji je prevladavao regijom prije desetak godina je splasnuo. Čak se i navodna privrženost integraciji “Zapadnog Balkana” ključnih evropskih lidera, šefova država i vlada te Evropskog parlamenta i Komisije uzima s rezervom. Njemački kancelar Olaf Scholz je u posjeti nekim prijestolnicama (ne i Sarajevu) obećao da će oživjeti evropsku perspektivu regije. To je, u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu te složnosti Evropske komisije i Vijeća o kandidatskom statusu Ukrajini, ali i Moldaviji, koje ne ispunjavaju niti osnovne kriterije, dalo slabašnu nadu ili barem potaklo spekulacije da će se isto ponuditi onima koji su odmakli na tom putu, posebno Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, koja se nalazi pod apsurdnim uslovljavanjem jedne, i to nove članice čiji je demokratski i ekonomski, a posebno pravni performans tek nešto bolji od ovih zemalja.
Naravno, nade su lagahno porasle u Bosni i Hercegovini. Hoće li eventualno zalaganje njemačke i drugih ključnih vlada zemalja članica EU doista rezultirati nekim pomacima, može biti vidljivo iz još jedne odbijenice na posljednjem sastanku Evropskog vijeća, umjesto ubrzanja skoro zamrznutog procesa evropskih integracija zemalja Jugoistočne Evrope. Ta stvarna podrška bila bi znatno korisnija od podrške regionalnim inicijativama poput “Otvorenog Balkana”. No, Scholzova je vlada, zajedno s francuskom i holandskom, glatko odbila davanje kandidatskog statusa Bosni i Hercegovini, pozivajući se, kako je naglasio njegov predstavnik za “Zapadni Balkan” Manuel Sarazzin, na ispunjavanje 14 uvjeta koje, zbog hrvatsko-srpskih blokada, naprosto nije moguće provesti. Isto tako, nikakvog napretka u početku pregovora Crne Gore i Sjeverne Makedonije, čak niti u uvođenju bezviznog režima za građane Kosova nije bilo.
Nijedna regionalna inicijativa nije alternativa članstvu u EU, s čime se svi, barem deklarativno, slažu. Pitanje je šta sada kada, čak niti pod ovakvim uvjetima mogućnosti da agresivna ruska politika počne ozbiljno ugrožavati stabilnost Bosne i Hercegovine i Crne Gore, nije bilo volje odobriti kandidatski status. Trebaju li te države jače, odlučnije i bez puno obaziranja na stavove Bruxellesa razvijati bilateralne odnose s ključnim globalnim silama, posebno SAD? Treba li Bosna i Hercegovina najveći napor uložiti za priključenje NATO paktu i kako kada taj put kontinuirano blokiraju kadrovi iz malog entiteta? Također, svi recentni američki izaslanici u BiH trudili su se izraziti podršku “Otvorenom Balkanu”, pa je jasno da oko toga, baš zbog evropske neodlučnosti, postoji jaz između nominalnih saveznika s dvije strane Atlantika. Evropa je na potezu, ali ako je suditi prema posljednjem samitu Evropskog vijeća, unatoč lobiranjima Austrije, Češke i Slovenije s jednim, a Hrvatske sa sasvim drugim ciljevima, zbog protivljenja Njemačke (možda ruskih veza radi), Francuske i Holandije, to se nije dogodilo, niti će se uskoro dogoditi. Važno je da postoji tzv. Berlinski proces, jedna u nizu inicijativa EU oko pridruženja tzv. Zapadnog Balkana EU, a s kojim je “Otvoreni ” u priličnom nesuglasju.
Za Bosnu i Hercegovinu pridruživanje EU je važan, a članstvo u NATO najvažniji strateški, prvenstveno sigurnosni cilj, bez obzira na stanje procesa evropskih integracija. Uostalom, ulazak u NATO mogao bi ubrzati EU integraciju. Bosna i Hercegovina je bila izložena brutalnoj agresiji Srbije. Zato, osim nekih koji ne vide dalje od svojih privatnih i poslovnih interesa, ima snažne rezerve prema “Otvorenom Balkanu”, pa i svim novim regionalnim inicijativama, posebno onima sa slabo prikrivenim političkim ciljevima. Ovdje postoji još jedna činjenica – i površna cost-benefit analiza pokazuje da tom integracijom najviše dobiva Srbija, a Bosna i Hercegovina zapravo samo finansijski gubi. Baš bi to trebao biti jedan od naviše ponderisanih kriterija, uz onaj politički, naravno.
SATTLER, OVOVREMENI POTIOREK
Johan Sattler, predstavnik EU u Bosni i Hercegovini, nakon odbijenice EU, izjavio je da postoji šansa za Bosnu i Hercegovinu, posebno zbog geopolitičkih promjena i ruske agresije na Ukrajinu. Dodao je kako je jedno traženje kandidatskog statusa, a drugo šta zemlja nudi Evropskoj uniji, je li ozbiljna jer nema dovoljno napretka. Poručio je generalno svim političarima (kao da su svi isti u odnosu na EU integracije) da iskoriste vrijeme do izbora. U javnosti je shvaćeno kako on smatra da je Ukrajina “bliža” Evropskoj uniji od Bosne i Hercegovine jer je istaknuo da je čak u ratu Ukrajina usvojila set antikoruptivnih zakona. Njegova šefica, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, naprotiv, kazala je da je Bosna i Hercegovina daleko ispred Ukrajine u smislu ispunjavanja uvjeta na EU putu. List Stav je odmah po njegovu imenovanju izrazio skepsu u još jednog nesposobnog birokrata kojeg Evropa iz austrijskih memljivih kancelarija šalje u Bosnu, baš kao i Oskara Potioreka uoči Prvog svjetskog rata. No, jesu li samo djelimično kriteriji i prioriteti, neke smjernice, upute zaista razlog za odbijanje kandidatskog statusa? Stav je već pisao o nelagodi EU da u njene redove uđu zemlje koje imaju većinu određenog stanovništva. Direktor IFIMES-a Zijad Bećirović upozorio je pred neko vrijeme da je problem u korupciji, ne u Bosni i Hercegovini već u EU. Njihove je birokrate koji samo vide vlastite promocije i karijerna napredovanja izgleda lahko kupiti (to se kaže eufemistički izlobirati) pa će vrlo vehemetno podržati HDZ-ove diskriminacijske prijedloge izmjena Izbornog zakona. Međutim, upozorio je na ono što svi osjećamo, ali nam je nelagodno kazati, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina ili države koje imaju sličnu strukturu stanovništva, vrijede neka druga “nevidljiva” pravila koja nisu zapisana u zvanične dokumente “jer bi njihovo zapisivanje bilo anticivilizacijsko i sramotno za te koji bi ih zapisali”.
