Govor BiH ambasadora pri UN-u Svena Alkalaja od 2. 11. 2022. godine pred Vijećem sigurnosti UN-a bez dileme je najvažniji i najhrabriji govor nekog našeg ambasadora od završetka rata. Alkalaj je zauzeo krajnje autonoman stav i jasno naznačio međunarodnoj zajednici da niko ko radi na štetu Bosne i Hercegovine neće biti podržan, pa makar to bio i visoki predstavnik.
Međutim, umjesto pohvala, ovih dana jako su glasni i složni nezavisni mediji i analitičari pri osudi tog govora. Razlog osude jeste kako je Denis Bećirović (koji je nestao nakon izbora) u predizbornoj kampanji rekao: Zavađanje sa zapadnim prijateljima. Odmah nakon govora oglasio se i novinar Al Jazeere Balkans Ivica Puljić, koji je optužio i Alkalaja i Komšića za rat sa Zapadom. Glavni urednik inkvizicijskog Raporta Kenan Kešmer također je optužio Alkalaja i Komšića da staju na stranu Rusije. Radikalni kerber Avaza Danijal Hadžović napisao je na svom Facebook statusu da je Komšić ili nevjerovatno glup ili ruski igrač.
Prešućuju Kešmer i Hadžović u svojim istragama poturica da su Džaferović i Komšić odbili susret s ministrom vanjskih poslova Ruske Federacije Sergejem Lavrovom na vrhuncu njegove moći. Posebno je zanimljivo da tzv. probosanske medijske snage dijele mišljenje o govoru sa zvaničnim saopštenjem Čovićevog HNS-a, koji, također, ističe navodno prorusko djelovanje Alkalaja. Dakle, HNS i medijska sarajevska ekipa organiziraju klasični lov na vještice i zahtijevaju da šutimo kada se državi nanosi šteta.
NAVODNI PRIJATELJI
Veliki problem jeste što oni koji osuđuju govor ambasadora Svena Alkalaja namjerno ili nenamjerno negiraju osnovni princip geopolitičkih odnosa, a to je interes. Naši međunarodni prijatelji je postala floskula koja se više ne vodi moći rasuđivanja jer se u demokratskim sistemima izbori događaju svake 2-4 godine, te dolazi do promjena vlasti, promjene unutrašnjih i vanjskih politika, pa je veoma važno prepoznati tu promjenu i reagirati shodno činjenicama. Zbog toga je uvijek pravilnije koristiti riječ saveznik, jer taj pojam aludira na neki zajednički interes, dok pojam prijatelj posjeduje u sebi bezuvjetnu podršku. Tzv. zapadni prijatelji su nam u ratu bili varljivi saveznici (embargo na uvoz oružja, izdaja Srebrenice...), međutim, to smo zbog izgradnje budućih dobrih političkih odnosa bacili pod tepih, te nije isključeno da su opet okrenuli politički kompas djelovanja na Balkanu i postali saveznik nekim drugim političkim opcijama na štetu Bosne i Hercegovine.
Dovoljno je samo osmotriti povlačenje NATO trupa iz Afganistana, zbog toga što im se ne isplati više boraviti i pomagati narodu Afganistana kako bi razumjeli da jednostavna kalkulacija interesa koja prevlada u nekom drugom smjeru može učiniti da određena svjetska sila promijeni višedecenijsku vanjsku politiku prema određenoj državi. Zatim, sjetimo se podrške SAD-a Saddamu Husseinu u Iračko-iranskom ratu (1980–1988). SAD je 1982. godine uklonila Irak s liste terorističkih država, a to su pravdali borbom protiv malignog iranskog utjecaja, pa su sarađivali sa Saddamovim režimom, prodavali mu oružje i poklanjali obavještajne podatke. Međutim, invazijom na Kuvajt ta podrška Saddamovom režimu prestaje, što je rezultiralo njegovim uhićenjem i na kraju pogubljenjem za Kurban-bajram (decembar, 2006. godine).
Zatim, svi smo svjedočili da je ruski predsjednik Vladimir Putin koristio nezavisnost Kosova kao primjer principa samoodređenja da bi pravdao osamostaljenje tzv. LNR i DNR. Čuveni ruski san o izlazu na toplo more predstavlja jedan od najvažnijih geopolitičkih interesa Ruske Federacije, zbog kojeg izigrava bratstvo sa Srbijom, preko koje vrši utjecaj na druge države Zapadnog Balkana.
Dakle, na primjeru SAD i Ruske Federacije, kao dvije najveće svjetske sile, jasno vidimo da u geopolitičkim odnosima treba koristiti riječ saveznik, a ne prijatelj.
JE LI SAD PRESTALA BITI SAVEZNIK BiH
Bivši predsjednik SAD-a Donald Trump (2016–2020) vodio je antiintervencionističku vanjsku politiku, a takva njegova politika prema Bosni i Hercegovini je praćena povećanjem ruskog utjecaja na Zapadnom Balkanu. Poraz Trumpa u predsjedničkoj izbornoj utrci u Bosni i Hercegovini je dočekan s oduševljenjem, jer se od Bidena očekivalo da bude vjetar u leđa interesima Bosne i Hercegovine. Međutim, pobjedom Bidena u utrci za predsjednika SAD-a dolazi do negativnog obrata američke vanjske politike prema dijelu zemalja tzv. Zapadnog Balkana, a u prvom redu prema Bosni i Hercegovini. Možemo spekulirati o razlozima, ali ono što je sigurno jeste da je američki interes trenutno u suprotnom smjeru od interesa Bosne i Hercegovine. To jasno vidimo kada državni sekretar Anthony Blinken i američki ambasador u BiH Michael Murphy, odmah nakon nametanja izbornog zakona, staju u odbranu Schmidta i poručuju da podržavaju korištenje bonskih ovlasti.
Dakle, po svim indikacijama, SAD trenutno želi vratiti Bosnu i Hercegovinu na izvorni Dayton (kao što Dodik stalnu trubi o tome), za razliku od politike SAD-a prema Bosni i Hercegovini prethodne dvije decenije, kada se insistiralo na prevazilaženju Daytona. Nekada su se bonske ovlasti koristile za unapređenje Dejtonskog sporazuma ka građanskom ustavu, a sada se koriste za poništavanje odluka prethodnih visokih predstavnika i vraćanje ka izvornom Dejtonskom sporazumu.
Dakle, vanjska politika pod Bidenovom administracijom promijenila je svoj kompas djelovanja prema Bosni i Hercegovini, te prihvatanjem toga moramo biti svjesni da je prijateljstvo u ovom slučaju neprimjerena riječ. U surovim geopolitičkim suodnosima kakvi vladaju na svjetskoj sceni riječ prijateljstvo je u većini slučajeva neprimjerena, osim možda u odnosima SAD-Izrael.
KOSOVO I BOSNA I HERCEGOVINA U NEZAVIDNOJ SITUACIJI
Geopolitičku situaciju u Bosni i Hercegovini možemo uporediti s geopolitičkom situacijom na Kosovu, jer upravo Američka ambasada na Kosovu pritišće Albina Kurtija da popusti i sprovede Briselski sporazum iz 2013. godine, u kojem je dogovoreno formiranje Zajednica srpskih opština na sjeveru Kosova, tj. de facto Republike srpske na Kosovu. Zanimljivo je saopštenje SAD ambasadora na Kosovu Jeffreya M. Hoveniera, u kojem poziva Kurtija da ne podriva sigurnost, nakon što je Kurti odbio drugi put odgađanje odluke o kosovskim tablicama. Dakle, vanjska politika SAD-a trenutno je najveća prepreka cjelovite Republike Kosovo, a takva je situacija i u Bosni i Hercegovini, u kojoj SAD staje na stranu HDZ-a i Hrvatske, te podržavanjem (pritiskanjem) nametanja promjena Izbornog zakona isporučuju Federaciju Bosne i Hercegovine HDZ-u.
S obzirom na to da je to javnost u Bosni i Hercegovini ispravno procijenila, kao i ambasador Alkalaj, povećava se bijes plaćenika, tzv. intelektualaca, novinara, analitičara koji su pokazali svoje pravo lice kao korisni idioti strane politike. Interesi Bosne i Hercegovine i SAD-a su u sukobu, ali oni biraju drugu stranu pa je biti plaćenik blaga riječ ako već ne koristimo puno teže kvalifikacije.
Dakle, Bosna i Hercegovina i Kosovo se nalaze u vrlo nezavidnoj situaciji zbog okretanja leđa Bidenove administracije, koja vjerovatno zbog straha od ruskog utjecaja na Balkanu odlučuje da udovolji i Srbiji i Hrvatskoj, kako bi ih potpuno odvojila od malignog ruskog utjecaja. Naravno da nam svađa i rat sa Zapadom ne pogoduju, ali da smo ranije slušali poltronske i destruktivne i antipatriotske logike Bećirovića, Puljića, Kešmera i Hadžovića, nikada ne bi bilo nezavisne Bosne i Hercegovine.
Mogli smo popustiti 4. vojnoj sili i ostati pod šapom velikosrpske politike da je neko pristao na tezu da se ne isplati svađati s takvom vojnom silom. Drugim riječima, nismo mi krivi što se SAD i dio njenih satelita okrenuo protiv interesa Bosne i Hercegovine. Nisu Alkalaj, Komšić i Izetbegović ruski igrači, nego bosanski igrači koji štite interese ove države i nisu spremni da stoje po strani zbog vlastitih interesa, dok građanima Bosne i Hercegovine dio međunarodne zajednice radi o glavi. Za razliku od drugih političkih opcija i njihovih medijskih satelita okupljenih oko programske koalicije, koji su očigledno spremni da prihvataju programe na štetu Bosne i Hercegovine zbog američkog sna i fotelja.
