Stereotipi o američkim Indijancima i crncima, pa onda Azijatima i ljudima iz Latinske Amerike na Zapadu, s naglaskom u SAD-u, građeni su brižljivo, kroz godine i decenije preko filmske zabave i razonode, odnosno preko čuvene holivudske produkcije. Preko njih je u tamošnjim filmskim studijima najvjerovatnije utaban put i za stereotipno portretiranje Arapa i muslimana, pa onda i samog islama. Takvo stvaranje predrasuda, kako je općepoznato, odavno nije ograničeno samo na američku publiku nego na veći dio svijeta gdje su se holivudski hit filmovi prikazivali i još prikazuju. Ovom temom bavili su se mnogi, iz različitih pobuda, a jedan od najsvježijih primjera jeste osvrt američkog doktora psihologije Syeda Rizvija, koji se, pored ostalog, bavi odnosom duhovnosti i mentalnog zdravlja kod savremenih ljudi.
Ovo je sažetak njegovog podsjećanja na neke od najpoznatijih holivudskih hit filmova koji su se bavili Arapima, muslimanima, Bliskim Istokom i islamom na sugestivan način. Prenijele su ga neke američke asocijacije koje se bave pitanjem savremenih muslimana koji žive na Zapadu, uglavnom u različitim dijelovima Sjeverne Amerike. Studija je pobudila interesovanje i među nemuslimanskim naučnim krugovima Amerike, među onima koji također dugo prate holivudsko oblikovanje svijesti ljudi širom svijeta.
Dodatna zanimljivost jeste blaži preokret u Hollywoodu na temu proizvodnje islamofobije posljednjih godina. Rizvi i drugi koji su se bavili ovime primjećuju smanjenu dozu negativnog stereotipiziranja islamskih populacija i kultura u odnosu na ranije. Stoga ovdje možemo poredati evolutivni tok te filmografije, u kraćim crtama. Gotovo se neizbježno ističe asocijacija na dio kinematografije nekadašnje Jugoslavije koja je dala svoj doprinos preziru prema muslimanima i mržnji prema islamu čije su posljedice vidljive i danas širom Bosne i Hercegovine i bliže okoline. I mi smo imali svoj stereotipni “Hollywood” po ovom pitanju. No, najprije da vidimo kako se to može prepoznati u međunarodnim filmskim klasicima.
Prvi dio Rizvijevog istraživanja bavi se zlatnim dobom Hollywooda, kada je prikaz muslimana/islama imao orijentalistički nagon zbog toga što zapadne nacije tada još imaju pozamašnu sociopolitičku hegemoniju nad muslimanskim nacijama. Filmovi kao što su Arapske noći i Bagdadski lopov prikazuju islamsku ili bliskoistočnu kulturu kao egzotičnu i onostranu s džinima, letećim tepisima, čarobnim lampama i šašavim junacima kao glavnim elementima priče. Muslimani ili Arapi uglavnom nisu prikazani u ovim filmovima kao bijeli glumci koji se odijevaju te maskiraju poput onih u velikim holivudskim produkcijama kao što je Kleopatra. Kretanje ka realizmu u kinematografiji tokom 50-ih i 60-ih godina dvadesetog stoljeća također je utjecalo na avanturistički žanr velikog spektakla, kao što je prikazano u filmu Lawrence od Arabije ili u Khartoumu.
Ovi su filmovi koristili prave arapske glumce i snimani su u muslimanskim zemljama, prikazujući historijske događaje, odnosno arapsku pobunu protiv Osmanlija tokom Prvog svjetskog rata i opsadu Kartuma 1885. godine od Muhameda Ahmeda, sudanskog vojskovođe.
Drugi dio bavi se decenijama kinematografije osamdesetih i devedesetih, one koja je uzela elemente realizma i spojila ih s akcionim trilerima kao što su Istinite laži i Izvršna odluka. Ovi filmovi su se bavili političkim temama kao što su domaći terorizam, arapski nacionalizam i uspon globalizacije sa “superherojem” kao što je Arnold Schwarzenegger, što je na kraju spasilo stvar. Postkolonijalni sukobi s muslimanskim zemljama, onda uspon Palestinske oslobodilačke organizacije pa Iranska revolucija zahtijevali su zlikovce protiv kojih bi američka publika mogla navijati. Rambo III je istaknut kao jedinstven primjer u kojem su mudžahedini ili talibani prikazani kao dobri momci koji pomažu u porazu Sovjeta. Ovi filmovi bili su odraz američkih vanjskopolitičkih odnosa i vojno-industrijskog kompleksa SAD. Skoro deceniju kasnije vidjeli smo kako mediji ismijavaju ideju da je Amerika moralno ispravan osvetnik u svijetu, kao u filmu Tim Amerika: Svjetska policija.
Treći dio studije Syeda Rizvija bavi se razdobljem nakon terorističkog napada u SAD-u od 11. septembra 2001, kada je došlo do rekontekstualizacije složene geopolitičke napetosti s Bliskim istokom. Filmovi poput Syriana, Body of Lies, The Kingdom i Izdajica prikazuju “rat protiv terorizma” kao dezorijentirajuću močvaru birokratskog nemara i konfuzije. Izdajnik, naprimjer, prikazuje Dona Cheadlea kao pobožnog muslimana koji radi pod dubokim zaklonom za FBI, ali počinje sumnjati u to da li su njegovi postupci moralno opravdani. Film završava citatom iz Kur'ana: “Zbog toga smo odredili sinovima Israilovim da ko god ubije dušu osim za dušu ili zbog pokvarenosti [učinjene] na zemlji – to je kao da je ubio čovječanstvo u potpunosti. A ko spasi jednog – kao da je u potpunosti spasio čovječanstvo.”
Iako muslimani više nisu prikazivani kao jednodimenzionalni fundamentalisti, ovi filmovi odražavaju stav američkih vlada prema zagovaranju “humanog” rata na Bliskom istoku. Stoga, filmovi kao što je Iron Man prikazuju jasnu granicu između dobrih muslimana koji su namijenjeni da budu spašeni i loših muslimana nad kojima vladaju projektili i dronovi i kojima ne trebaju sudski procesi. Kako tehnologija može precizno identificirati ko je loš, a ko dobar? Pa, u slučaju američke vojske, sredstva obično opravdavaju ciljeve.
Jasno je u istraživanju ovakvih fenomena da se povezuju vojno-industrijski kompleksi s medijskim konglomeratima za korištenje opreme i osoblja.
Četvrti dio zadire dublje u psihologiju, što se odnosi na publiku koja ima potrebu za lošim momcima kako bi navijala. Odakle dolazi ova urođena sklonost? Za shvatanje se treba usredsrediti na “pristranost unutar grupe” koristeći klipove u kojima su druge nemuslimanske grupe bile antagonisti, kao što su Vijetnamci tokom angažmana SAD-a u Vijetnamu i istočnih Evropljana tokom hladnog rata. Također je preneseno istraživanje o tome kako pozitivno prikazivanje manjinskih grupa kroz izlaganje kinematografiji može smanjiti implicitnu pristranost i kakav praktični učinak na sve to imaju pravosudni sistemi. Na kraju se govori o integraciji duhovnih/svjesnih alata za smanjenje predrasuda, čak i za muslimane, budući da su mnoge predrasude vođene nesvjesno ili “mentalnim prečicama”.
Jedan dio istraživanja bavi se prikazima muslimana/islama iz svih perioda u Hollywoodu, za koje Rizvi smatra da su najbliži prikazu društveno svjesnih, duhovnih, transcendentnih i osvjetljavajućih aspekata vjere.
On se udubljuje u svaki od njih u potpunosti, počevši od Malcolma X i kako se lik El-Hajj Malika Shabazza pojavljuje u kolektivnoj svijesti američkog muslimana. Biografska slika Spike Leeja iz 1993. s ulogom Denzela Washingtona, nominiranom za Oskara, počinje kao ulični makro koji je zatvoren i želi otkriti istinu, a film kulminira prekrasnom montažom Malcolma koji posjećuje islamski svijet i završava hadž. Denzel, kao Malcolm X, čita suru al Fathia (Otvaranje) u cijelosti u Aja Sofiji u Istanbulu. Njegovo prisustvo nastavlja da nadahnjuje vjernike da učvrste društveno svjesni element u islamu koji dovodi u pitanje status quo i osposobljava mumine da se sjete citata: “Pribjegavate zakletvama kao oruđima međusobne prevare kako bi jedan narod iskoristio veću prednost od drugog, iako vas Allah kroz to stavlja na kušnju. On će sigurno na Sudnjem danu razjasniti istinu o stvarima oko kojih ste se razišli.”
Film Tri kralja, u režiji Davida O. Russella, objavljen 1999, u kojem glume George Clooney, Ice Cube i Mark Wahlberg, drugi je film koji uključujem jer prikazuje Zaljevski rat iz perspektive šiitskih muslimana koji su bili pod utjecajem batista, za vrijeme Sadama Huseina. Ovo je politički nekorektan, akciono-ratni triler koji ne izaziva udare, a ne nastoji da prikaže američku vojsku kao “svete” uzore, već kao korumpirane pojedince koji su skloni da pronađu skrivene poluge zlata. Ali tokom vlastitog materijalističkog obračuna otkrivaju da žele pomoći ovim disidentima da pređu na iransku granicu. Oni oslobađaju sopstvenu pohlepu da se žrtvuju za druge. Navodno je uključena i raskošna scena Icea Cubea kako kleči dok klanja namaz zajedno sa šijama i govori o svetom hramu imama Huseina.
Poruka je ep iz 1976. u režiji Moustaphe Akkada, snimljen na arapskom i engleskom jeziku. Autor istraživanja je po svojim riječima, s mnogim drugim muslimanskim omladincima, gledao ovaj ep od 3 sata i više u svojoj nedjeljnoj školi jer prikazuje rane godine savremenog islama, od početnih otkrivenja do Časnog Poslanika, Hidžre i hodočašća u Medinu kako bi izbjegao progon, te bitke s paganističkim plemenima. Akad, pobožni musliman, tražio je konsultacije od brojnih islamskih klerika kako bi precizno prikazao ove događaje i bio je inspiriran da snimi film kako bi pomogao zapadnoj publici da shvati kako je islam prirodan nastavak judeo-kršćanske intelektualne tradicije.
Princ Egipta, koji je izdao DreamWorks 1998. godine, jeste još jedan lični favorit istraživača. Koristi animaciju, pjesmu i dramu kako bi prikazao priču o Mojsiju (Musa), a. s., tako da milioni budu nadahnuti, bez obzira na porijeklo ili vjeru. Mojsije može jednostavno naslijediti bogatstvo jer je njegov usvojeni brat Ramzes prijestolonasljednik, ali on nastoji da otkrije istinu i bježi, prisustvujući božanskoj manifestaciji Allaha i oslobađajući Hebreje, vodeći ih iz Egipta kao Allahov Poslanik. Ovo je religijski film na sve prave načine. Ne osuđuje druge i koristi lik Mojsija da prikaže šta znači ustrajati i stajati s pravednošću.
Posljednji dio uključuje A Prophet (francuski film objavljen 2009. o marokanskom zatvoreniku koji traži iskupljenje i preživljavanje), Mogul Mowgli (film iz 2020. s Rizom Ahmedom u glavnoj ulozi o pakistansko-britanskom reperu koji ima autoimunu bolest, prikazuje Podjelu iz 1947.) i A Night Of (HBO-ova serija iz 2016. o pakistanskom Amerikancu koji je u zatvoru zbog zločina koji nije počinio i mora se metamorfozirati da bi preživio). Tu je i uradak Izgubljeni, u kojem je Andrew Naveen igrao Sayyida Jarraha kao iračkog zatvorskog čuvara, omiljenog obožavatelja s elementima njegovog muslimanskog identiteta koji su korišteni da se pokaže njegova plemenitost i postojanost kao lika. Ovi primjeri su uključeni kako bi se ilustriralo da religija i vjera mogu biti sekundarni ili tercijarni elementi zapleta ili određenog lika. Oni ne moraju uvijek biti ispred i u sredini kao varijabla koju treba pregledati i ismijavati ili hvaliti. Muslimani, kao i svi drugi, dinamične su i višeslojne osobe s konkurentnim društvenim, finansijskim, emocionalnim, psihološkim i duhovnim profilima.
U bivšoj Jugoslaviji po pitanju uzgajane islamofobije, odnosno mržnje i prezira kroz industriju filmske zabave stvari su bile nešto sirovije nego u Hollywoodu. Vječita priča o “zlim Turcima” iz prošlosti usput i sadašnjosti provučena je kroz “općeprihvaćene”, to jest sofisticirano nametnute viceve o Sulji, Muji, Hasi i Fati. U jugoslavenskoj kinematografiji je bilo dosta historiografskih tema i fabula usko vezanih za osmansko razdoblje na Balkanu, kroz namjenski scenarij. Neizbježni narodni mitovi, najčešće srpskog naslijeđa, dosta su provlačeni kroz takve scenarije, kao nešto neupitno i općeprihvaćeno.
Tako u morbidnom filmu Banović Strahinja, nastalom prije četrdesetak godina, imamo upadljive prikaze proizvodnje prezira. U jednoj sceni ovog filma Rade Šerbedžija briše krv s mača kojim je netom nekoga zaklao. Dok to radi, kreveljećim glasom izgovara šehadet. U istom filmu prikazuju se neki “Turci” manijakalnog izgleda i ponašanja kako Šerbedžijinog lika nabijaju na kolac, usporenim i mučnim prikazima. Jedan od nabijača krezavim osmijehom se ceri, a kamera ga snima krupnim kadrom. Ovu “inspirativnu” sekvencu je iskoristio za svoj propagandni dokumentarac i trenutno jedan od vodećih javnih manipulatora na Balkanu Boris Malagurski.
Za potrebe obilježavanja dva stoljeća od rođenja Vuka S. Karadžića snimljen je 1987. godine igrani serijal o Vukovom životu. U nekoliko epizoda se pojavljuju “Turci” koji govore s bosanskim narječjem, kao slučajno. Kada srpski hajduci progone Turke u ovoj TV seriji, obično ih naglašeno tjeraju u Bosnu.
Povodom 600. godišnjice Kosovske bitke predsjednik Srbije Slobodan Milošević je održao svoj čuveni govor na Gazimestanu. Istodobno se snimao igrani film o kosovskom boju. U filmu se govori o tome kako “Turci” pretvaraju crkve u konjušnice i džamije. Pred kraj filma sultan Murat, odnosno Ljuba Tadić, objašnjava svom sinu Bajazitu (Branislav Lečić) kako da odapne “strijelu islama” prema srpskim manastirima, a nakon toga prema crkvama Njemačke, Francuske i tako dalje. Dakle, htjelo se poručiti kako je na Kosovu “branjena” Evropa, ne samo Srbija. Srodnih primjera ima napretek, samo ih je teško izlistati u jednom članku ili samo jednom prepričavanju.
