Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
“Riznica djela islamskih znanstvenika polahko se otvara”, napisao je njemački historičar medicine Max Mayerhof prije gotovo sto godina, ali riznica je toliko velika i bogata da ni danas nismo svjesni šta se sve u njoj krije.
Djela i dostignuća islamskih znanstvenika iz srednjeg vijeka, vremena koje je za islamsku nauku “zlatno doba”, a za kršćansku Evropu “mračno doba”, i danas su u velikoj mjeri temelj razvoja zapadne civilizacije.
Da nije bilo islamskih naučnika u tom zlatnom razdoblju islamske nauke, renesansa u Evropi, smatraju neki današnji naučnici, kasnila bi 200 godina.
Doprinos rasvjetljavanju utjecaja dugo vremena zanemarivane i osporavane islamske nauke dao je i zenički ljekar, penzionirani univerzitetski profesor Sahib Muminagić, knjigom Zlatno doba islamske medicine, nedavno promoviranom u Sarajevu.
Govoreći o islamskoj medicini u njenom najboljem dobu, Muminagić za Stav kaže da se još otkrivaju vrijednosti ljudi koji su pisali u tom vremenu.
“Ja sam nailaskom na niz informacija bio oduševljen. Ova knjiga donosi samo mali dio toga, moj pokušaj da odam priznanje velikanima koji su prethodili modernom dobu. Inspirirala su me njihova značajna djela koja su prethodila djelima liječnika na zapadu. Naučnici su stotinama godina poslije ‘otkrivali’ određene pojave, primjera radi, krvotok su opisali islamski naučnici stotinama godina prije zapadnih naučnika, iako na zapada kažu da su to oni otkrili. Primjera radi, islamski naučnici otkrili su šest stoljeća prije Roberta Burtona opsesivno-kompulzivni poremećaj, recipročna inhibicija otkrivena je milenij prije Josepha Wolpea, koji je otkriva 1969. godine.
Kada uđete u temu, prosto vas zapanjuju ostvarenja tih ljudi, naročito uzimajući u obzir mogućnosti vremena u kojem su živjeli. Prije mikroskopa, prije modernih tehnologija doći do tako savršenih pronalazaka zaista je fascinantno. Recimo, Ibn Khatima u 14. stoljeću govori da postoje sićušni organizmi u zemlji, vodi i zraku koji izazivaju bolesti, naslućuje postojanje mikroba 300 godina prije mikroskopa, 400 godina prije pojave Louisa Pasteura”, kaže Muminagić.
Temelji na kojima je izgrađena islamska nauka jesu prije svega Kur’an i hadisi poslanika Muhammeda, a. s. Od beduinskih plemena Muhammed, a. s., izgradio je snažan muslimanski narod koji će arapski jezik proširiti na ogromna područja i učiniti ga jezikom znanstvenog izraza. Islam je dao desetine izvanrednih mislilaca, liječnika, znanstvenika čija djela tek danas dobijaju zaslužena priznanja iako su stoljećima prethodila sličnim djelima nastalim u zapadnoj civilizaciji.
Islamska nauka, pa i medicina, kao njen dio, razvijala se u nekoliko faza. Prva faza bila je prikupljanje knjiga iz svih dijelova svijeta, iz starih civilizacija – grčke, perzijske, indijske, kineske, egipatske sirijske... Zatim je slijedilo njihovo prevođenje, finansirano iz državne riznice. Nakon toga, na red je dolazilo proučavanje, što je na kraju iznjedrilo briljantna originalna djela islamskih naučnika kojima se i danas divi svijet.
Vjerovatno najveći doprinos svjetskoj nauci islamski naučnici dali su time što su razvili metode naučnog rada.
“Islamski znanstvenici osnovali su bazu znanosti i istraživanja, pioniri u tome bili su Jabir ibn Hayyan, genije, istraživač i znanstvenik, zatim i ostali kao što su Ar-Razi i Ibn Sina. Oni su prvi upotrijebili eksperiment, kontrolne grupe, dali logične i briljantne opservacije, pokazali metode razvoja znanstvenog rada. Zapad tada nije imao nešto takvo. Zapad je na tom polju mirovao. Kako to opisuju povjesničari, u to je vrijeme u Evropi vladalo mračnjaštvo, naučni sterilitet najvišeg stepena”, kaže Muminagić.
Islamski znanstvenici cijenili su tekovine drugih civilizacija, grčke, perzijske, indijske, kineske, egipatske, sirijske, vidjeli su vrijednost tih civilizacija i kultura i onda su to iskoristili prevođenjem njihovih knjiga, a zatim šireći vlastiti razvitak, uvodeći nove tehnologije i eksperimente došli do novih otkrića stvarajući originalna djela. Ona će kasnije živjeti u prijevodima na latinski, hebrejski i evropske jezike; doći će do velikog, najvećeg u historiji transfera znanja s Istoka na Zapad, čime će Evropi na dlanu doći kompletna djela starih civilizacija.
Ibn Sina, Ar-Razi, Al-Majusi, Al-Zahrawi, Ibn al-Nafis, Ibn Zuhr, Ibn Rušd, Ibn al-Quff, Ibn al-Baytar – neki su od najvećih naučnika tog vremena iz oblasti medicine. Najveće djelo tog vremena svakako jeste Ibn Sinin Al-Qanun fi al-Tibb. Opis određenih bolesti, metode liječenja, nove hirurške tehnike, izgradnja bolnica, gradova, rješenje ulične rasvjete, zbrinjavanja otpada, vodovoda, ekologije i higijene, sve su to stvari koje pobuđuju renesansu i ne postoje u Evropi prije dolaska islamskih znanstvenika.
Njemački istraživač Alexander von Humboldt (1769–1859) napisao je da je “intelektualna aktivnost islamskih znanstvenika obilježila jednu epohu u historiji čovječanstva”, a John Draper u djelu Historija intelektualnog razvoja Evrope kaže da je “Arapin ostavio važan utjecaj na renesansu i Evropu, i to Evropa i kršćanstvo moraju priznati”.
Koliko god neko priznavao ili ne priznavao dostignuća islamske nauke, u ovom slučaju medicine, jedno treba imati na umu: istina i veliko djelo uvijek izađu na vidjelo.
Kakav su utjecaj islamski naučnici ostavili na zapadnu civilizaciju, govori i činjenica da je još u srednjem vijeku, zlatnom dobu islamske nauke, nastalo djelo koje je u 20. stoljeću ekranizirano i postalo jedno od najgledanijih filmskih ostvarenja. Naime, Ibn Tufail je u knjizi Ḥayy ibn Yaqẓān, filozofsko-teološkom romanu, predstavio ideju o čovjeku koji živi na otoku izoliran od svijeta, te njegovom susretu s civilizacijom nakon dvije trećine života provedenog u samoći. Tu će ideju iskoristiti Rudyard Kipling i napisati The Jungle Book, koja će kasnije biti ekranizirana, a istu ideju iskoristio je i Daniel Defoe napisavši Robinsona Crusoea.
