Josip Dujmović, “Krici iz dubine”, roman, Gradska biblioteka Zenica, Zenica, 2021.

U tekućoj bh. književnoj produkciji nisu baš česta pojava zanatski čisto i korektno sklopljeni i ispisani žanr-romani – bez obzira na to koji su motivsko-sadržajni krugovi njima obuhvaćeni; ako se uz to desi još i da je riječ o autorskom prvijencu – kao što je to slučaj s ovom prozom Josipa Dujmovića (koji je poznat našoj kulturnoj javnosti kao sjajni muzički kritičar, urednik, producent i menadžer, autor najbolje monografije o “Indexima”) – onda svjedočimo književnom i kulturnom događaju: ovo je zasigurno roman koji će se čitati, o kom će se govoriti i pisati!

Krici iz dubine su ponajprije psihološki triler, po osnovnom žanrovskom formatu, ali bi se ova knjiga svakako morala nazvati i antiratnim romanom: glavni lik Jean Pierre mladi je Švicarac, s francuskog govornog područja, kojeg skrajnuti romaneskni pripovjedač prati kroz kritično razdoblje njegova sazrijevanja – negdje od sredine 20-tih pa do početka 30-tih godina njegovog života. Autor je kroz lik glavnog junaka zapravo htio sučeliti ili suprotstaviti jedno spram drugog – udesnost ili “nesretni sticaj okolnosti” pojedinačne životne sudbine, na jednoj, i općeljudsku katastrofu i tragediju jednog besmislenog prljavog rata, iniciranog raspadom Jugoslavije i projektima nasilnog genocidnog prekrajanja njenih granica, na drugoj strani. Jean Pierre odslužio je zatvorsku kaznu od šest godina zbog posve suludog krivičnog djela izvršenog u doba kad je tek postao punoljetan: naime, u mladalačkoj obijesti i alkoholnom ludilu, nakon cijele noći pijančevanja, njih trojica momaka u rano jutro krenuli su prepasti nesimpatičnog vlasnika obližnje prodavnice – insceniravši pokušaj pljačke. Kao što to obično biva u košmarnim snovima, ipak je sve “krenulo na zlo”: pištolj koji je ponio radi zastrašivanja ipak je u jednom kritičnom momentu opalio – i on je bio taj koji je u ruku ranio trgovca, i on je bio taj koji će preuzimanjem odgovornosti “izvući” drugu dvojicu i spasiti ih zatvorske kazne.  

Od trena izlaska iz zatvora autor prati Jeana Pierrea – kako kroz prezent svih njegovih pokušaja prilagodbe socijalnoj stvarnosti, tako i kroz retrospekciju, kroz refleksivno samosabiranje lika (od ranog djetinjstva, obilježenog nestankom oca, odrastanjem bez njega i grčevitom potragom za “izvorištem boli”, za oslobođenjem od traume koja ga je obilježila i sapela, pa sve do prezenta radnje, kad je već ostao i bez majke, koja je od tuge umrla još dok je on bio u zatvoru). Dujmović je uspio, poglavlje po poglavlje, iznijeti intimnu priču glavnog junaka – “provlačeći” ga kroz sve etape dinamične, dobro organizirane i zanimljive fabule/radnje: naravno, tu je morala biti i “ljubavna priča”, njegov susret i zbližavanje s tajanstvenom mladom ženom koja potječe iz “viših slojeva” i čija “šifra nesporazuma” također biva utemeljena u deficijentnom odnosu s ocem – bogatim ljekarom, vlasnikom privatne klinike.

Surovost “udesnog udarca” ponavlja se još jednom: kao što je to bio slučaj s kaznom koja ga je zapala zbog ludog sticaja okolnosti oko inscenirane pljačke, i sad dolazi do gotovo nestvarnog zapleta – kad njegova djevojka bude ubijena (zbog mutnih poslova anarhističke grupe kojoj je tajno pripadala) i kad on, jedva izvukavši živu glavu iz te situacije, saznaje za njen pravi identitet i grčevito se pokušava spasiti, da ga iste te ubice ne pronađu i eliminiraju kao nepoželjnog svjedoka... Triler-zaplet konstruiran je i ispisan vrlo vješto, dimenzioniranje začudnosti, nesretnog sticaja okolnosti i “zle sudbine” oko glavnog lika nije “nategnuto” – već, naprotiv, vrlo precizno i autentično povezano i spleteno s unutrašnjim mrakom i prazninom mladog čovjeka, drastično prikraćenog za mnogo tog što su morali biti i što jesu preduvjeti zdravog, normalnog i harmoničnog sazrijevanja.

Drugi dio romana povezuje ovaj “evropski” kontekst s našim, balkanskim, spočetka 90-tih godina prošlog stoljeća; ispostavit će se da je jedini spas Jeanu Pierreu – prihvatiti ponudu opskurnog lika koji vrbuje plaćenike za “prljavi rat” u Jugoslaviji i tako nestati iz sredine u kojoj mu je prijetilo eliminiranje (a u kojoj ga niti nema više ko tražiti i čekati). Od ovog trenutka ulazimo u vode “(anti)ratnog romana”, koji autor isto tako vrlo vješto komponira i ispisuje: naturalistički sirovo date su epizode sučeljavanja glavnog lika sa svim oblicima ratnih strahota, najnižih strasti i besmislenog manijakalnog razaranja svega ljudskog – u čemu je već dobrano pređena granica preko koje više nije moguće postići da bilo ko i bilo šta pobijedi u ratu... koji će za sobom nužno ostaviti samo gubitnike.

Dujmović je uspio ratnu odiseju glavnog lika opisati i u kontekstu njegovog liječenja nakon ranjavanja – kad je (opet sticaj okolnosti!) u razmjeni mrtvih i ranjenih dospio “na drugu stranu”, u opsjednuto Sarajevo (gdje ga je u dobroj namjeri ratni drug Milutin uspio skloniti od “pasa rata” koji su ga i vrbovali – i koji bi ga, kao potencijalnog nepoželjnog svjedoka, opet, zasigurno ubili).

Dakle, u glavnom liku i oko njega do paroksizma dovodeći ljudsku patnju i bol, besmisao svakog zla, anđeo-čuvar Pierreov ga je (provlačeći ga kroz Pakao na Zemlji!) tek učinio spremnim i sposobnim – da se suoči sa svojom najdubljom traumom i s problemom vlastite socijalizacije: vrlo precizno kalibrirajući sve etape, frekvencije i duhovne potencijale ove “čistilišne” odiseje glavnog junaka – autor je (ali ne “usput”, nego iz “srca zbivanja”) uspio razviti i vjernu sliku sarajevskog ratnog pakla, opsadnog stanja, iz kog će se na kraju izvući glavni lik (dakako, uz nesebičnu pomoć i podršku onih pravih ljudi čija se čovječnost piše velikim početnim slovom!)... ostajući i ovaj put zauvijek obilježen (ali sad na onaj pravi način!) ljubavnom vezom s Mirsadom, medicinskom sestrom, koja ga je ranjenog njegovala, i očinsko-bratskim iskrenim prijateljstvom s profesorom kod kog je bio smješten nakon liječenja.

U samom epilogu majstorski je opisan put duhovnog samosabiranja i socijalne adaptacije glavnog lika – od momenta kad je napokon raskrstio s muljem i mrakom vlastite prošlosti i kad se okrenuo dolazećem vremenu (a to je ono jedino vrijeme koje zbilja postoji i u kojem mi kao ljudi zbilja možemo postojati: upravo ovo sad i ono samo što nadolazeće vrijeme!); neizvjesnost na samom kraju zapravo omogućuje autoru da u sjajnoj metaforičko-simbolički nabijenoj slici iznutra dovrši priču glavnog lika. To je slika u kojoj, dok sjedi kraj Mirsadinog uzglavlja, pruža kažiprst prema (svom?) tromjesečnom sinu – a ovaj ga svojim nejakim prstima snažno steže... To je ta izvorna tvoriteljsko-sveobnoviteljska sila života – koja nam upravo iz nadolazećeg vremena uvijek već prispijeva i koja nas jedina u našoj bićevitosti određuje, ispunjava i osmišljava.