Šta je Srbija? Aktivistkinja za ljudska prava Aida Ćorović, koja je nedavno bestijalno napadnuta i uhapšena usred Beograda, nije Srbija. Kada policajac štiti oltar na kojem se nalazi genocidni idol – mural ratnog zločinca Ratka Mladića – na koji Aida Ćorović baca jaja, to je Srbija. Koje se to vrijednosti promiču usred Beograda? Šta je to uopće srpska kultura i politička stvarnost? Ona se realizira kada srbijanski ministar Aleksandar Vulin kao Vučićev nakostriješeni orao pred istim tim muralom položi cvijeće, a neko od okupljenih zadivljeno mural nazove “kulturnom baštinom Srbije”. Bošnjačke kosti iz masovnih grobnica, čiji su vlasnici nevino ubijeni civili, prema toj logici arheološka su postavka u Narodnom muzeju Srbije. Srpska kultura kao kosturnica. Genocid kao srpska kulturna baština, eto to je.

Govorimo o onima koji su sposobni zagovarati koncept “Otvorenog Balkana” s ratnim zločincem Mladićem kao etičkom vrijednošću i velikosrpskom vjekovnom borbom kao duhovnim okvirom. To je ono što nam se suštinski nudi “Otvorenim Balkanom”, naravno nakon što bi nad nama bilo izvršeno ekonomsko porobljavanje. Ne zaboravimo da su u temelje komunističke Jugoslavije, i Beograda kao njegove prijestolnice, bile ugrađene vrijednosti Prvog srpskog ustanka, ali ne kao oslobodilačke borbe nego kao borbe za širenje nacionalnog prostora i općesrpskog buđenja te eliminacije Drugog i Drugačijeg. Zapravo, svi ratovi Kraljevine Srbije, poput Prvog svjetskog rata, bili su predstavljeni kao dio antifašističkog kontinuiteta.

Isto tako bi u Vučićevom “Otvorenom Balkanu” svi srpski ratovi devedesetih bili nametani kao pozitivne tekovine. Srbija nije prošla katarzu, od negativnog je stvarala pozitivno, ignorirala bilo kakvo samopreispitivanje, te je ostala ono što je bila i 1991. – pročetnička država. Hapšenje i nasilnički odnos prema Aidi Ćorović samo je jedna u nizu sličica koja to dokazuje. Šta to znači kada srpski policajac čuva mural ubice sina srebreničke majke rahmetli Hajre Ćatić? Ona je nedavno preselila na bolji svijet, a ono navrednije što je zadnjih desetljeća tražila, kosti sina, nije našla. To znači da je za Hajru Ćatić spas i smiraj napokon došao na Onome Svijetu, a da za Srbiju nema nade na ovome svijetu.

Aida Ćorović je osijedila u zadnjih 25 godina, a kao da ništa nije postigla jer je bila i ostala potpuna margina unutar srbijanskog nevladinog sektora koji se finansira od međunarodne zajednice. Naime, ono što Aida propagira nije glas većine i autentičnog srpskog (ne)življa. Međunarodna zajednica očito je ozbiljno fulala u procjenama i ulaganjima u srpsko civilno društvo koje je trebalo potaknuti njihovo suočavanja s prošlošću, a upravo je srpska katarza imperativ za mir u regiji. Stječe se dojam da su se više bavili LGBT-om i rodnim pravima, pa se desio i jedan laboratorijski kuršlus koji se zove Ana Brnardić.

Vučić je ovim eksperimentom uspješno začepio usta na rodna pitanja senzitivnim strancima jer je lezbijka u braku s djetetom postala premijerka. To što je ona pritom negatorka genocida i radikalna velikosrpkinja, očito je manje bitno. Jednom smo komentirali da su u Srbiji i lezbijke pročetnički raspoložene, za razliku od naših sarajevskih, koje su meeting point svakog defetizma i kozmopolitizma koji buja na famoznoj liniji čaršijskog entiteta prve LGBT Republike Sarajevo.

Također, davno smo primijetili i to da je dijaloška perspektiva koju je u regiji promicala međunarodna zajednica potpuno promašena. Potican je dijalog istovjetnih, a ne različitih. Finansirali su razmaženu ljevicu iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine da među sobom razmjenjuju mišljenja i iskustva, pa to nazivali dijalogom. Kakve li samo zablude. Punili su im džepove i stomake, a rezultat je bio jalov, dijalog je bio posve besplodan. Nisu Bošnjaci imali problem sa srpskim ljevičarima da bi s njima trebali provoditi dijalog, nego s onima koji su bili nosioci četničke ideologije. Obje regionalne balkanske televizije su slijedile ovakav princip koji je na koncu završio u širenju jugonostalgije i na koncu s posljedicom relativizacije žrtve i agresora. Jugonostalgija je vrlo loš osnov za bilo kakav dijalog na južnoslavenskim prostorima, treba još jednom upozoriti.

Eto, i američki izaslanik Escobar u Srbiji zagovara “Otvoreni Balkan”, ekonomiju i prijateljstvo. Vučića predstavlja kao nekog dobrohotnog biznismena, a ne kao čovjeka koji duhom i tijelom stoji iza svakog onog policajca pred muralom Ratka Mladića. Bitno je primiti na znanje da se američka politika od devedesetih naovamo tri puta okrenula oko sebe i očito nije zainteresirana radi Bosne i Hercegovine antagonizirati odnose sa Srbijom, niti je disciplinirati kao diktatorski režim koji izaziva nemire i proizvodi prijetnje ratom na Balkanu. Do nas je. Za sve ćemo se morati izboriti, ništa neće doći samo. Iskustvo ratnih devedesetih u ovom slučaju može pomoći jer i tada su se pred nas stavljale neprincipijelne ponude.

U tom porodičnom albumu srpske kulturne baštine jeste i slika srpskih medija koji nemaju nimalo obraza, pa i u Predsjedništvu BiH pred kamerama otvoreno negiraju genocid. Kakva drskost, zaslijepljenost, uvjerenost u vlastite zablude, kakav zločinački mentalitet koji ne preza ni od čega. I možda tek pred ovom slikom biva jasnija i ona kada Senad Hadžifejzović odlazi na noge Aleksandru Vučiću, pred kojim, umjesto da postavlja pitanja, daje kvislinški tonirane odgovore, denuncira bošnjačku politiku te otkriva svu dubinu vlastite poltronske svijesti. Zanimljivo je i to da su odnedavno mnogi otkrili, pa i Senad Hadžifejzović, sve redom iste stvari o kojima je prije godinu dana ili više pisao sedmični list Stav.

Naprimjer, odjednom je “Otvoreni Balkan” prepoznat kao velikosrpski i velikoalbanski projekt, odjednom se otkriva da se međunarodnoj zajednici ne smije bezuvjetno vjerovati itd., itd. Ne bismo zamjerili na ovoj naknadnoj pameti dokonih čaršijanera da kojim slučajem nisu Stav sve ovo vrijeme etiketirali kao najgoru vrstu “radikalizma” i “muslimanskog ekstremizma”. Dakle, etikete su nam lijepili za ono što i oni sami danas govore.