Manje od tri godine nakon završetka mučnog građanskog rata u Libiji, Tripoli je ponovo bio meta napada. Ovaj grad s više od 1,5 miliona ljudi ponovo je razdirao urlik artiljerije i užas ljudi koji su ostali zarobljeni ispod ruševina.

Za one koji znaju detalje libiojse revolucije, priča se čini užasno poznatom. Čovjek koji tvrdi da je premijer, potaknut ničim osim koktelom oportunizma i zabluda, pokušava preuzeti vlast od suparnika koji ima međunarodno priznanje, ali nema u svojoj biografiji ništa osim debelog dosijea korupcije. Borbe vode milicije koje vješto igraju na karte nesigurnosti, nelegitimnosti i opće nesposobnosti političara kako bi se obogatile i učvrstile svoje pozicije unutar libijskih institucija. Libijci, u međuvremenu, trpe posljedice kolapsa države, umiru u unakrsnoj vatri beskrajnih sukoba i žude za promjenom koja nikako ne stiže.

Libija je u začaranom krugu, od rata do prekida vatre, od političkih procesa do neobuzdane korupcije i novog rata. Ali, sa svakim ciklusom, život se pogoršava jer poslovi i infrastruktura propadaju zbog zanemarivanja, kvalitet života građana se smanjuje, zlonamjerni strani akteri dobivaju sve veći utjecaj, a nada u spas slabi.

Ipak, nakon građanskog rata početkom ovog desetljeća, postojala je istinska perspektiva promjene. Prekid vatre u kombinaciji sa demonstracijama diljem zemlje na kojima su ljudi pozivali na političke promjene, Libija je dobila zamah potreban za politički proces koji bi mogao donijeti stvarnu promjenu. Ujedinjeni narodi obećali su dovršiti taj proces, posredovati između međunarodnih aktera koji pokušavaju iskoristiti nesretnu državu i upravljati tehničkim detaljima potrebnim za postizanje konstruktivne promjene.

UN nije mogao postići ništa od toga, ono što su oni radili bili su beskonačni kompromisi. UN su ignorisale upozorenja da razmisle i promijene svoje metode čak i kad se izborni proces raspao. U međuvremenu, međunarodna zajednica je bila podijeljena između onih koji su prioritet davali stabilnosti, ali su se previše bojali neuspjeha da bi se suštinski angažirali u zemlji i onih koji su u haosu vidjeli priliku.

Proces koji su osmislile UN-a, osmišljen kako bi zaštitio kolektivne interese međunarodne zajednice i slijedio ciljeve libijskog naroda, postupno je prerastao u ugađanje nekolicini uticajnih zemalja i njihovim libijskim slugama. Pokretanje završne faze procesa u Kairu od strane Abbasa Kamela, šefa zloglasnih egipatskih obavještajnih službi, simbol je ovog pada UN-a.

Mnogim promatračima može se činiti da je stanje Libije samo još jedan dio diorame patnje u susjedstvu Evropske unije koja se proteže od Armenije do Malija. Ali haos u Libiji neće ostati u njenim granicama. Umjesto toga, destabilizirat će sve veću grupu država oko sebe i nastaviti poticati geopolitičke krize u rasponu od kolapsa tuniške demokracije do multinacionalnog zastoja u istočnom Sredozemlju.

Prvi građanski rat u Libiji pridonio je migracijskoj krizi koja je osnažila desničarske stranke diljem Evrope. Nastavak kolapsa Libije mogao bi imati sličan učinak na nadolazeće izbore u Italiji. Bezakonje u Libiji učinilo ju je privlačnim središtem za plaćenike, krijumčare oružja, a sada i narko bande koje djeluju diljem Afrike.

Zemlja je postala mjesto u kojem Rusija provodi kampanju za jačanje uticaja na kontinentu, što je dovelo do toga da Moskva kontrolira još jednu energetsku rutu ka Evropi i uspostavi više vojnih baza samo stotinama milja od sjedišta NATO-a na Siciliji.

Libija se općenito smatra zastrašujućim izazovom. Ovu percepciju pojačala je misija UN-a koja je izgubila sav kredibilitet kod libijskih građana i elite između kojih bi trebala posredovati. Vjerojatno imenovanje Abdoulayea Bathilyja za sljedećeg posebnog predstavnika UN-a u Libiji izgleda da će produbiti podjele unutar zemlje i između stranih sila koje tamo imaju interese.

Libijski ambasador pri UN-u uložio je službeni prigovor na njegovo imenovanje, tvrdeći da bi UN trebao imenovati nekoga kvalitetnijeg. Iako je ta izjava možda bila neljubazna, ona odražava duboku zabrinutost u Tripoliju da će Bathily biti dužan egipatskom režimu i da će ponoviti katastrofalni mandat svog prethodnika Jana Kubiša.

Libija je danas zemlja podijeljena između dvije vlade koje nemaju interesa vladati niti imati potporu javnosti, a koji su dužni milicijama koje se hrane svojom kratkovidnom, nepobjedivom borbom za apsolutnu vlast. Dok se može činiti da Libija predstavlja nerješiv diplomatski problem, zapadne države koje su zabrinute zbog posljedica njenog kolapsa mogu učiti iz neuspjeha UN-a.