Kraljevski muzej za Srednju Afriku, smješten u šumama Tervuren, na periferiji Bruxellesa, velik je, elegantan prostor s velikim hodnicima i izuzetnim vrtovima. No, unatoč svemu tome, to je mjesto s određenim zlokobnim prizvukom. Prostor koji ispunjava duh Leopolda II., belgijskog kralja između 1865. i 1909. i koji je između 1885. i 1908. kontrolirao Slobodnu državu Kongo, teritoriju koja je danas Demokratska Republika Kongo, koja je bila njegovo privatno vlasništvo. Bile su to godine terora, izrabljivanja i pljačke. Sada Belgija i njezin sadašnji monarh Felipe pokušavaju poduzeti korake prema pomirenju i zajedničkoj viziji prošlosti.
Iako nema pouzdanih podataka i o tome se puno raspravlja, općenito se smatra da je stanovništvo u godinama Slobodne države smanjeno za polovicu, da je umrlo oko 10 miliona ljudi od bolesti, gladi ili su jednostavno ubijeni.
Na jednoj od najpoznatijih fotografija tog vremena, koju je snimila Alice Seeley Harris, Kongoanac po imenu Nsala gleda u ruku i stopalo svoje mlade kćeri, osakaćene i ubijene jer nije skupila dovoljno gume. Sakaćenje dijelova tijela kao kazna bila je jedna od najčešćih i najpoznatijih praksi režima.
Dio opljačkanog iz tog razdoblja može se vidjeti u visokim dvoranama Muzeja, koje je naručio sam Leopold II. U nekim od tekstova koji prate maske ili pogrebne predmete, sada se sugerira da su uzeti bez dopuštenja njihovih pravih vlasnika. Taj je prijedlog dodan nakon petogodišnje obnove koja je završila 2018. Jedna od maski koja je ležala u njegovim hodnicima otputovala je prošle sedmice nazad u Demokratsku Republiku Kongo u avionu Filipa, kralja Belgije koji je to postao nakon što je njegov otac Albert II abdicirao 2013. Za sadašnjeg monarha, zatvaranje kolonijalne rane postala njegova glavna misija. I to je vježba u kojoj simboli i geste imaju glavnu ulogu.
Zato je danas Belgija na ceremoniji u Bruxellesu predala jedini posmrtni ostatak ubijenog heroja borbe za nezavisnost Konga, Patricea Lumumbe - njegov zub - članovima njegove porodice. Lumumba je bio prvi demokratski izabrani premijer Demokratske Republike Kongo nakon što je ta zemlja stekla nezavisnost od Belgije 1960.
Svojim je odnosom s Rusijom na vrhuncu Hladnog rata često alarmirao Zapad, a razljutio je i Belgiju kada je u jednom od svojih govora kritizirao kolonizaciju Konga.
Njegova je vlada trajala svega tri mjeseca prije nego što je svrgnut, nakon čega ga je smaknuo streljački vod. Pristaše ubijenog premijera, ali i neki historičari, optužili su CIA-u da je naručila njegovo ubistvo. Tijelo nikada nije pronađeno.
Ubijen je u prisutnosti belgijskih agenata a njegovo je tijelo istopljeno u kiselini, Ostao je samo zlatni zub kojeg je uzeo jedan od agenata.
Na ceremoniji u palači Egmont u središtu Bruxellesa belgijski je zvaničnik članovima porodice ubijenog Lumumbe predao plavu kutiju u kojoj se nalazi jedini posmrtni ostatak ubijenog, njegov zub. “Nakon dugo vremena, sada osjećamo zadovoljstvo”, rekao je uoči ceremonije jedan od sinova ubijenog premijera, Roland Lumumba.
Za Belgiju je suočavanje s duhovima prošlosti u Kongu bilo teško. Država je pokrenula snažnu propagandnu kampanju tokom međuratnog razdoblja kako bi se suprotstavila ogromnom međunarodnom pritisku koji je zemlja pretrpjela zbog počinjenih zločina. Za dio stanovništva ta je priča još uvijek tabu.
Kritike su počele relativno rano. Godine 2008., mnogo prije nego što je pokret Black Lives Matter zapljusnuo svijet, belgijski umjetnik popeo se na kip Leopolda II u Bruxellesu i zalio ga crvenom bojom, simulirajući krv masakriranih Kongoanaca. Taj gest, bacanje boje na kipove i biste monarha i njegovih glavnih ljudi, koji imaju i spomenike u Belgiji, postao je jedan od simbola pokreta koji poziva na duboko promišljanje kolonijalne prošlosti.
Ali ako je samokritika bila teška za Belgiju u cjelini, za kraljevsku porodicu bila je još teža. Teško je kritikovati kolonijalnu prošlost zemlje, a da cilj nije prvenstveno monarhija. No, tek je sa Filipom kraljevska porodica poduzela korake da zatvori otvorene rane.
Prvi je bio u junu 2020., kada je Filip, na 60. godišnjicu nezavisnosti DRC-a, napisao pismo predsjedniku zemlje, Félixu Tshisekediju, u kojem je izrazio svoje "najdublje žaljenje za ranama iz prošlosti, čiju bol proživljava danas zbog diskriminacije koja je još uvijek previše prisutna u našim društvima.” Ubrzo nakon toga Sophie Wilmès, tada v.d.premijerka, poslala je još jednu poruku, ali ovaj put ne Kongoancima, već Belgijancima zamlovši ih da "prošlosti pogledaju u lice".
Prošle sedmice Filip je sletio u Kinšasu i donio sa sobom jednu od maski koja je stoljećima stajala u briselskom Muzeju. To je 'kakuungu' maska koja se koristi za obrede inicijacije i sada će ostati u Nacionalnom muzeju Konga. Belgija već priprema povrat opljačkanih predmeta koji čine okosnicu Muzeja Afrike.