Tog 21. januara 1940. godine, na drugi dan Kurban-bajrama, u dobojskom Sokolskom domu Mjesni odbor «Gajreta» je priredio zabavu na kojoj je središnja tačka bila drama «Ismet i Almasa». Izvedbi je prisustvovao i autor drame Ademaga Mešić. Za bukovičke Begoviće, rođake Derviša i Sakiba, prisustvo ovog starog uglednog Tešnjaka je bio izazov da mu priđu i razgovaraju s njim.

                     Duže vrijeme, posebno nakon Hitlerovog početka osvajanja svijeta, oba momka su opsjednuta mišlju na rat i neizvjesnu sudbinu koju je sve teže podnositi. Žive u malom nezaštićenom selu okruženom inovjercima čije su snage velike i moćne a ideali usmjereni na dijeljenje Bosne, pa, dođe li do rata, šta činiti. Ne postoji dvojba uzeti ili ne uzeti oružje, ali postoji dilema na koga ga okrenuti. Ako bi bio samo oslobodilački rat, znaju prema kome, a ovako... veće je zlo od građanskog rata. Mogu li Muslimani, sami i nejaki, u takvom ratu imati saveznika? Živeći pod tim dojmom, osjećali su zabrinutost i nesigurnost, isto onako kako su se u djetinjstvu, pohađajući osnovnu školu, osjećali izlazeći pred slavoljubivog srpskog učitelja i odgovarali historiju za koju su mislili da je njihova. Mada bjehu u zrelim momačkim godinama, materijalno zbrinuti i vjereni s djevojkama koje vole, ni jedan se nije odlučivao na ženidbu jer su vrijeme cijenili previše mutnim. Nejra Huskić, Dervišova zaručnica, neiskusna seoska djevojka, na to je momku kazala: «Pokoravat ću se tvojoj volji kakva bude da bude». A Almasa Bešlagić, Sakibova vjerenica, cura s dobojske čaršije, diletantica koja je te večeri igrala svoju imenjakinju u drami, nije pristajala na dugo, neizvjesno čekanje. «Rat je daleko», rekla je ona, «i ko zna da li će ovamo uopće stići. Uostalom, i u ratu se živi».

               Na Ademagu Mešića su mislili i zbog toga što je za života njihovog djeda, rahmetli Džafer-bega, posjećivao njihovu kuću i bio prijatelj porodice. Istina, znaju da je Hrvat, ali i to da je veliki musliman. Kad su mu spomenuli svoj rod, Ademaga se sjetio starog dragog doba te se još i obradovao što vidi begove unuke.

               - Vi potičete iz čestite familije - rekao im je - dobrog ste odgoja i ne treba da se osjećate nesigurno pred svojim izborom. Imate iskustvo svojih starih te vlastito uvjerenje pa slijedite onda vlastitu intuiciju i eto vas na pravom putu.

               - Mi ga još i ne naziremo - odgovoriše oni - a prilike su svakim danom sve teže i gore. Belaj će nas stići nespremne.

               - Hm, vidim da insistirate na mom mišljenju. Pa evo: bilo rata ili ne, vjerujem u snagu Hrvatske i u slogu Hrvata, bilo da su katolici ili muslimani, a sa takvom snagom se daleko stiže. Dok je Hrvatske, ni Bosna i Hercegovina neće propasti. Uvjeren sam u to. Budite i vi.

               Zbrka u njihovom razmišljanju rasla je od neodređenih i nesigurnih misli sagovornika koje su se svodile samo na nagađanja. Imaju takve drugove na mjestima gdje rade, Derviš u ložionici na popravci vagona a Sakib kod Pesaha kome svraćaju razni kupci, ali to su obični ljudi. Oba žele upoznati komunistu koji je u središtu političkih zbivanja i odlučivanja. Na takvog je teško naići jer takvi rade u tajnosti. Sve i da dođu do njega, kakva fajda ako nije Musliman. Samo muslimanske vođe, mislili su, mogu biti istinski prijatelji muslimanskom narodu. Ne znaju ni jednog iz vrha mjesnog ili radničkog sindikata ili partijske organizacije; vjerovatno ih tamo i nema jer ih drugi ne žele ili sami Muslimani neće s njima zbog nepovjerenja i tereta odgovornosti.

               - A možda i zbog toga - rekao je Derviš - što ne vide korist borbe u kojoj mi ne dobijamo ništa. Ti drugi nas prihvataju ako ćemo se tući za njihove ciljeve pa misle ovako: što da se borim za državu i vlast drugog?

               - Znam - rekao je Sakib - gdje su muslimanski radnici najbolje organizovani i najšire obaviješteni – u Tesliću. U tamošnjem sindikatu ih je i najviše.

               - Ko ti je to rekao?

               - Adem Hercegovac, teslićki student. Navraćao je kod nas u radnju pa je sa mnom malo pričao. Ostavio je na me jak dojam.

               - Je li komunist?

               - Ne znam. Baš bi mi rekao! Samo smo se upoznali.

               - Je li on tebe šta pitao?

               - Nije. Kazao je tek da zna da sam Begović jer mu je o Begovićima pričao naš komšija Ševket Smailbegović. Kaže da i kod njih ima Smailbegovića i Begovića. Rado se druži s njima.

               Dogovoriše se tada da Sakib ode u Teslić, sretne se sa tim studentom i da, bez okolišanja, kaže zašto je došao. Ako razgovor poteče uz vjetar, neka se vrati bez ljutnje, jer svako ima pravo na privatnost, a u isto vrijeme će Derviš otputovati u Tarevce, rodbini, gdje je Muslimana više nego u Tesliću. Doduše, Tarevljani su seljaci, ali se seljaci u pokretu nimalo ne razlikuju od radnika. Što može biti novo u gradu, može i u selu.

               Sakib se spremio na put misleći da će ostati nekoliko sati ili jedva jedan dan, a ostao je puna tri dana. Derviš se vratio do večeri i počeo se brinuti što Sakiba nema. Odahnuo je kad ga je najzad vidio. Sakib je došao ozaren i vedar, kao da su ga krila donijela. Očito je bilo da je na putu imao zanimljive i prijatne susrete koji su mu do vrha napunili srce, što se Dervišu nije dogodilo. Ovaj je bio namršten, čak ljut.

               - Šta si donio? - pitao je Sakib.

               - Smeće. Tarevljani su selo izroda. Mujbegovići, i ne samo oni, toliko su se otuđili od našeg naroda da se više i ne može govoriti kako mu pripadaju. Kazuju se Srbima. Kolo je poveo doktor Mustafa, onaj komunist o kome nam je tetka Umihana pričala. «Svjetski» čovjek je postao još na studijama u Beču a onda je svoju «svjetsku» opredijeljenost potvrdio i ženidbom sa Srpkinjom. Ima dijete, ali je i dijete – Vera. Komunistička ideja mu i kroz vene teče. Taj «svjetski» je i svoju braću, svih sedam, poveo za sobom. Zatim i selo. Sad je Srbin - zamisli! - i naš tečić Halil a odnedavno i moj brat Jusuf. Rođeni brat mi je Srbin! Sad usporedi: otac nam musliman-Bošnjak, čak hodža, a on - Srbin! «Svi ćemo se», kaže, jednog dana naći pred neminovnim izborom: Srbin ili Hrvat pa, kad je tako, zašto to ne učinimo odmah». Inače, svi su za revoluciju, ali ona mi takva ne treba! Pišam se na nju! Istog sam časa ustao i bez «alahimanet» vratio se kući. Sad pričaj šta ti imaš.

               Sakib je dojam počeo iznenađenjem: u Tesliću je upoznao Muhidina Muhu Begovića, čovjeka šezdesetih godina, magacionera u trgovini Ademage Mešića.

               - Taj Muho - naglasio je on - pripada bukovičkoj familiji Begovića i dalji je rođak naših očeva pa...

               - Dobro - prekide ga Derviš - šta je s poslom zbog koga si išao? To me više zanima.

               - Odavde priča i počinje - nastavi Sakib. - Taj Muho ima sina Aziza, rudara, koji teško živi jer mu je posao težak, plaća mala a kuća puna evlada. Primio me toplo, kao brata – pa i jesmo nekakvi rođaci! Kod njega ću ostati sve vrijeme a imao sam i zašto. Sad slušaj. Oni u gradu imaju dva jaka sindikata: URSS, svoj radnički, i JUGORAS, vladin, koji je možda i gori od Mačekovog Hrvatskog radničkog saveza, dakle nacionalnog. U gradu i okolici ima dosta ljudi koji se smatraju komunistima, među njima je i Aziz. Bezbeli, takvi se kazuju samo među sobom. Njihov uticaj se osjeća posvuda, osobito među radnicima Destilacije, šumskim radnicima i rudarima. Teslić ima sijaset radnika. Spram njega, mi smo u Doboju pravi siromasi. Njihovi radnici nose sav život grada. Baš nekidan su štrajkovali rudari zahtijevajući veće nadnice i poboljšanje uslova rada a gled njih i šumski radnici oko Blatnice tražeći smanjenje radnog vremena sa dvanaest na deset sati. Oba štrajka su uspjela. «Ne štrajkujemo tako često što nam je uvijek nužda», kaže Aziz, «već zato da manifestiramo svoje ideje i svoju radničku snagu, čime stičemo pristalice. Zato nas je svakim danom sve više». Nakon dolaska Hitlera na vlast u gradu se bio formirao odred Jugoslavenske radikalne zajednice. U njemu bjehu mladići odjeveni u iste uniforme kakve su nosili fašisti u Italiji i Njemačkoj a to su, sjećaš se, čizme i smeđe košulje. Dizali su desnu ruku i uzvikivali tadašnjem predsjedniku vlade Stojanoviću: «Vođa! Vođa!» isto onako kako su Hitlera zvali «firer» u Njemačkoj i Musolinija «duče» u Italiji. Doživjeli su prezir svih mještana pa su se povukli i ušutili, ali to ne znači da su prestali širiti vjersku i nacionalnu mržnju. «Na suzbijanju te mržnje», kaže Aziz, «svakodnevno radimo i to nam je jedan od glavnih zadataka». «A mislite li kroz te pripreme i na cjelovitost Bosne? Može li se ona očuvati?» «Bezbeli da mislimo», kaže, «u rezoluciji Pete pokrajinske konferencije pored ostalog stalo se na stanovište da Bosna i Hercegovina mora imati autonoman položaj u federativnom uređenju buduće države. To je bio rezultat inicijative započete l937. godine, trajne naše uporne borbe, koju su u otvorenim političkim pismima narodu, započeli naši bosanskohercegovački studenti, njih nekoliko stotina».

               Teslić je pun i stranih radnika. Najviše je Nijemaca pa Mađara, Čeha, Poljaka, Slovaka... Nijemci se počinju izdvajati pa su osnovali svoje posebno društvo, neku sekciju Kulturbunda, kobajagi kulturno društvo, a zapravo to čine da dobiju potporu iz Njemačke, moralnu i materijalnu. I zaista, imaju je. Dobijaju zastave sa kukastim križom, crtaju svoje simbole i znakove po fasadama kuća te nabavljaju oružje. Sad to više čine nego dosad. Vlast, začudo, nimalo ne haje. I četnici imaju svoju organizaciju, i to odavno, samo što se njihova učvrstila u selima. U Čečavu je nekidan dohodio iz Srbije čak i četnički vojvoda Kosta Pećanac. «To tumačimo», kaže Aziz, «njihovom pripremom za rat»...

               - Stani - prekide ga Derviš - znači rat je ovdje sasvim izvjestan?

               - Bezbeli. Početak mu ne mjere godinama već mjesecima.

               - Zašto onda izgledaš tako opušten i zadovoljan?

               - Nisam ti još sve kazao. Lani su digli glavu i ekstremni članovi Hrvatske seljačke stranke koji imaju jak uticaj na Križarsku organizaciju. Zovu ih «frankovci», prema imenu zloglasnog Josipa Franka, velikog neprijatelja sloge Hvata i Srba. Imaju podršku i nekih svojih katoličkih svećenika. Sve te organizovane grupe i razne divlje organizacije o kojima govorim, radnici i skojevci svrstavaju u antinarodne elemente, sve ispoljavaju pretjerano i uskogrudno rodoljublje koje se nezadrživo sliva u fašizam.

               A sada ono glavno: još ni Teslićani nemaju formiranu organizaciju komunista, ali je ima Tešanj, pa po uputstvu tešanjske organizacije u Tesliću je začeta mjesna, reorganizacijom postojeće skojevske organizacije. Aziz mi je, u povjerenju, rekao da sve vodi Huso Hodžić.  Centar rada, odakle potiču sve akcije je novootvorena Muslimanska čitaonica simboličkog imena «Brazda». Ona je samo po imenu muslimanska, a ustvari okuplja sve građane i seljake, naročito omladinu, bez obzira na narodnost. Tamo slušaju predavanja, savjetovanja, vrše opismenjavanje a umjetničke sekcije imaju razne kulturne programe te sa svojim priredbama nastupaju i po okolnim mjestima. «Brazda» ima čak dvije hiljade članova. Za razliku od «Gajreta» i «Narodne uzdanice» njihova «Brazda» je sva u duhu priprema za rat i revoluciju. Vlasti su to uočile i spremaju se zabraniti ovo društvo.

               S Azizom Begovićem i Ademom Hercegovcem bio sam na njihovim sastancima i, moram reći, vrlo lijepo sam se osjećao gledajući ne samo izvjesnog Galiba ili Smaila već i Edu , sestre Ratej, brata i sestru Graček , studenticu Belu , Žarka, Zagorku, Milenka, Miru... da više ne nabrajam. Svi su prožeti istim duhom i svi rade kao jedan. Svi govore isto: «Dok se dijeli Bosna i dok očekujemo da nam okupator sjedne za vrat, zar ćemo misliti kojem narodu pripadamo i koju vjeru ispovijedamo?» Posjetila su ih i dva člana iz vrha njihove partije. Jednog su oslovljavali «drug Majo» , drugog «drug Rato» . Oni su i došli da formiraju novu skojevsku organizaciju i da neke njihove drugove prevedu u komuniste.

               Da sad odgovorim zašto sam raspoložen: rasterećen sam! Nemam više dilema, nema neizvjesnosti. Rat je na pomolu, svako se na svoj način sprema za nj. I mi Muslimani možemo birati. Sami, za sebe, ne možemo učiniti ništa. Znači, treba se nekome prikloniti. Kojoj vojsci? Ako ćemo hrvatskoj, tući će nas srpska i narodnooslobodilačka; ako ćemo srpskoj, tući će nas hrvatska i narodnooslobodilačka; ako ćemo narodnooslobodilačkoj, tući će nas srpska i hrvatska; ako nećemo ni jednoj pa htjednemo imati samo svoje jedinice, tući će nas svaka.

                              *

               Radio-talasi i dnevna štampa bjehu zatrpani informacijama sa užarenih krajeva kontinenta i vijestima o širenju plamena koji guta jednu po jednu zemlju. Mûk među svijetom se pojačavao saznanjem da gore i velike zemlje. U julu su njemačke vazdušne snage svakodnevno žestoko bombardovale Englesku. Munjeviti njemački napad na ovu zemlju osokolio je Musolinija da na isti način u septembru izvrši agresiju na Grčku. Krug oko Jugoslavije je zatvoren.

               Sakib i Derviš su živjeli pod zloslutnim dojmom ovih događaja. Njima je ostala u sjeni informacija da su u julu domaći komunisti održali svoju Prvu pokrajinsku konferenciju, kad su javno obznanili svoje opredjeljenje za autonomiju pokrajine, demokratiju i ravnopravnost svih naroda i građana kao svoj osnovni programski cilj. U prvi mah se momcima ideja učinila previše dobra i lijepa da bi mogli vjerovati kako se može i ostvariti. Međutim, kad je u oktobru u Zagrebu održana Peta zemaljska konferencija komunista i potvrđena orijentacija bosanskohercegovačkih komunista, o čemu im je govorio Adem Hercegovac, ponovo su se nadahnuli bodrošću i vjerom da zemlja neće biti prepuštena tuđoj milosti ma koliko ta tuđa snaga bila jaka. Student im je govorio i o žestokom sukobu na Odjeljenju za tehnologiju Beogradskog univerziteta između studenata, prokomunistički opredijeljenih, i srpskog omladinskog pokreta «Zora», poznatog kao Beli orlovi. Ovim profašistima pridružila se i druga srpska nacionalistička grupa, «Slovenski jug». Grupe su napale istovremeno, jednako razularene i željne krvi. Napale su i studente i profesore, tukle i uzvikivale «Živio Ljotić! Heil Hitler! Viva il Duce! Dole sa Židovima! Dole sa masonima!» Očito, zemlju je zapahnuo nečisti duh.

                                                                               *

               Ašikovanje Derviša Begovića i Nejre Huskić u posljednje vrijeme više liči na razgovor zabrinutih nego zaljubljenih mladih ljudi. Raspoloženje im se mijenjalo od neizvjesnosti i bojazni od blizine rata. Oboje su osjećali kako ih rat na neki način već

pritišće, kako nestaje rahatluka na koji su bili navikli. Dok se gledaju, šute, opšteći više očima nego riječima.

               Momak, svjestan svojih poodmaklih godina, mislio je na ishod ljubavi prema svojoj djevojci. Da li sa ženidbom još čekati? Ne bi li bilo bolje da se od trenutka sadašnjosti odmah nešto uzme jer se oklijevanjem može izgubiti sve. Njega će pozvati u rat - ko zna hoće li se vratiti. Nasuprot tome javljala se druga misao: zašto se ženiti ako se neće vratiti. «Postoji li», razmišljao je, «kakva sredina u tome? Odgoditi vjenčanje, ali ući u intimni odnos? Imati ženu, a ne ženiti se». Izašao je pred nju s tom mišlju podsjetivši je na obostrano zadatu riječ, zakletvu na iskrenu ljubav i bezgraničnu vjernost.

               - Dragi Derviše - rekla je ona - na sve sam mislila, na takvo što nisam.

               - Prilike su takve - objašnjavao je on.

               - Vjerujem tvom srcu i razumijem snagu tvoje želje, ali ne merem ni pomisliti da ti pružim usne prije vjenčanja. Ne merem, svejedno što te svom dušom volim. Još dok sam bila mala,

mama mi je govorila kako su najveće vrijednosti djevojačke časti mudrost i strpljenje.

               - Zar te prije vjenčanja ni poljubiti ne smijem?

               - Hoću da ti priđem licem svijetlim i čistim.

               - Pozvat će me u rat, na dug put, to je većinom put bez

povratka. Zar ti nije žao? Umirem za tobom.

               - Molit ću se na sedždi za tebe. Ali svoje djevovanje hoću da provedem kako dolikuje curi koja shvaća Svemogućeg Allaha i Kur´an. Zato mi više ne govori o tome ako išćiliš da zauvijek budem tvoja. Izaberi. Boga mi, istinu ti govorim: ili se voliš

usaburiti ili... za kojom umireš, zauvijek izgubiti.

               - Onda se odmah vjenčajmo?

               - Drage volje.

               On, obradovan, krenu rukama prema njoj. Ona se izmače i prosto nakostriješi.

               - Ne još! - izusti.

               - Šta je sad - on će - šta još fali?

               - Kadija.

               - K vragu! - ljutnu se on i odstupi. - Odoh ga odmah naći.

                              *

               Muhidin Muho Begović se jednog dana vrati s posla prije isteka radnog vremena, ne svojom voljom nego zato što ga je poslodavac, Ademaga Mešić, ranije poslao kući. U stanu je zatekao grupu raspjevanih mladića i djevojaka, što ga je

iznenadilo, pa se kasnije pitao nije li namjerno poslan da ovo vidi. Na ulazu ga je dočekala Ana, vedra i nasmiješena, čijem se raspoloženju začudio. Ona mu kratko reče da su unutra neki članovi «Brazde». Sastaju se ovdje jer im se prostorije čitaonice renoviraju. Vježbaju tačke za priredbu.

               - Znači nisu ovdje prvi put? - upitao je Muho.

               - Nisu i dolazit će samo još nekoliko dana.

               - Ne, ovog časa će završiti - nabusito će on. - Zašto ja ne znam za ovo?

               - Mislila sam da znaš. Aziz zna.

               - Njega su pitali da koriste stan?

               - Nisu, on im ga je sam ponudio.

               Kad uđe u prostoriju, svirka i pjesma se pretvoriše u tišinu. Svi poustajaše, pozdraviše i redom se predstaviše: Drago Graček, Jozefina Diamant, Omer Kopić, Josip Graček, Bela Aberfeld, Hajrudin Mujičić, Katica Graček, Smail Mejremić, Fredi Aberfeld, Zagorka Ilić, Mira Jotanović, Vilimek, Hodovski, Tkačik... jedino posljednji ne reče ime već se samo osmjehnu i reče:

               - Ja se ne moram predstavljati, djede.

               Bješe to Ejub, Azizov najstariji sin.

               Pošto gosti odoše, Muho reče ženi:

               - Nisi obazriva, mada sam te upozoravao na to.

               - Šta je u ovome loše? - pitala je ona.

               - Oni su na glasu. Pod prismotrom su. Policija i agenti svakog prate, naročito takve. Naselje je puno doušnika.

               - To je bezgrešna mladost! - uzviknula je ona. - Umije samo da se veseli. Zašto ih držati na oku? Oni se ne bave politikom.

               - Ne vjerujem, ali sve i da je tako, politika se bavi njima.

               - Svi su iz čestitih porodica. Ja to znam. Posjećujem svaku.

               - Posjećuješ, ali slabo gledaš - tvrdo će on. - Nisi zapazila da među njima nema više ni jednog Nijemca ili Hrvata.

               - Što... kako... ne razumijem - zbunila se ona.

               - Podvojeni su. Na jednoj strani su ovi, na drugoj

kulturbundovi, na trećoj hrvatska mladež, na četvrtoj... Možeš li zamisliti šta će se dogoditi kad se i ovdje razmaše fašizam a on je na pragu. Rat je njime i počeo.

               - Eh, Muho - snuždeno će Ana - kad god pomislim da život ima i ponešto lijepo, ti nađeš načina da mi to pokvariš.