BEGOVIĆ: Za koliko ječi mozak bošnjačkog intelektualaca

Kažu, oni koji su ga dobro znali i bili mu u pratnji, da je Adil Zulfikarpašić procijenio vrijednost bošnjačkog intelektualca na 5.000 švicarskih franaka. Za taj novac od bošnjačkog intelektualca može se dobiti šta god želite, smatrao je naš najpoznatiji disident. Mogli bismo reći da je Adil-beg poprilično cijenio intelektualni esnaf jer je u međuvremenu cijena devalvirala. Pala je ispod 1.000 KM, u većini slučajeva.

Kažu, oni koji su bili prisutni, da je Adil-beg volio igrati igrice s bošnjačkim intelektualcima. Naprimjer, poznato je da je poštovao poeziju Abdulaha Sidrana i da je s njime prijateljevao. Sidran mu je posvetio i poemu. No, na sijelima bi se događalo da mu bošnjački intelektualci požele imponirati hvaleći Sidranovu poeziju, na što bi Adil-beg iznenada promijenio ploču i rekao nešto poput: “Ne volim ni Sidrana ni njegovu poeziju!” Ne bi objasnio zašto, bubnuo bi tek i nastao bi tajac. Ne bi prošlo dugo i čuli biste bošnjačke intelektualce kako počinju gibetiti Sidrana i isljeđivati njegovu poeziju, koja je u svemu ovome ipak najmanje kriva za bilo što.

Pa kako ječi mozak bošnjačkog intelektualca? U markama, francima, eurima, dolarima, kunama, dinarima. Ima neka fama da bi taj naš intelektualac mogao doprinijeti našoj politici, savjetodavno navodno. Pa kažu da je Alija Izetbegović volio primati intelektualce i organizirati savjetodavna sijela, a ovi danas njegovi nasljednici to ne rade. Ne znamo šta se tačno promijenilo od Alijina vremena, je li splasnuo patriotski naboj, osjećaj da se doprinosi općem dobru ili nešto drugo, ali većina bošnjačkih intelektualaca orijentirana je isključivo na vlastiti interes. Naravno, nikada ne treba generalizirati, ali mi ovdje govorimo o većinskom raspoloženju, nažalost.

Ima jedan, kćerka mu doktorica, loša. Nakon što nije unaprijeđena, pokrenuo je dugogodišnju kampanju protiv, po njegovom mišljenju, odgovornih za izostanak njenog napredovanja. I sada mi mislimo da on to radi iz moralnih ubjeđenja, a ustvari je čisti interes i povrijeđena sujeta. Drugi bi snimao neki film o bošnjačkoj herojskoj borbi, navodno je mišljenja da, ako može Jasmila Žbanić, može i on. I traži 10 miliona za taj posao. Kad ih nije dobio, evo ga kod sarajevskog voditelja iz malezijskog tornja da pljuje. Govor mu kao hračak. Ima jedan sinu bi stipendiju u Francuskoj. I to ne bilo gdje. Neka je Sorbona u pitanju. Kaže da će se predati potpuno nacionalnoj ideji i nacionalnom interesu, ali, eto, sin mu... pa ta stipendija... pa 4.000 mjesečno bi to riješilo. Naravno, i on se uskoro nađe na američko-srpskoj televiziji da pljuje. Govor mu k'o izmet. Savjetuje građanstvo.

A ima i ova intelektualna raja. Objave po dva naučna teksta godišnje, za duple honorare hodaju naokolo i pričaju nešto što odmah potom ispari u eter. Ispuštaju neku izmaglicu za 150 KM plus dnevnice i troškovi puta. Po sećijama se okupljaju, da se utople oko vatrice trača, umišljaju vlastitu važnost, nezadovoljni su, ogorčeni, ljuti i mrze jer ih se ne zove da ih se pita. Zato se i okupljaju ti nesrećnici neutažene naučne znatiželje, da sami sebe pitaju nešto, a zatim obavezno opale selfie da se vidi taj upitnik iznad njihovih glava. Čitam jedan od njih nedavno napiše: “Mi moramo gledati samo svoj interes!” Drugi mu odgovara: “I pouzdati se samo i samo u vlastite snage!”

Oj, intelektualac! Živimo u zemlji gdje se sve dijeli na tri interesa. I neće to promijeniti niko, pogotovo ne Christian Schmidt. Kako da se oslonimo samo na svoje snage kada je to naše nacionalno tijelo, sudeći prema našim vrlim intelektualcima, sklepano od ličnih interesa?! Invalidno, dakle, na štakama moli za sadaku. Može biti samo gore, da ovaj svoj interes, koji je neupitan, podijelimo na sto, na hiljadu pa kako da onda gledamo samo svoj interes, ako je neizbježno da se dijeli najmanje na tri?! To vodi u geto, u izolaciju, u smrt.

Ali našim intelektualcima je u zadnje vrijeme moda da budu multikulturalni. Busaju se u prsa bošnjačka, ali tapkaju k'o balerine da Srbi i Hrvati ne bi nešto zamjerili. Zanimljivo je posebno kako se peru od turskoga grijeha, naprimjer. To im je posebno slatko. Slađe od baklave koju proždiru u jednom zalogaju. Do jučer je vikao “braćo Turci”, već danas se dere “dušmani osmanski” i liječi tako svoje komplekse. Ima jedan, posebno cijenjen, a mlad pa je pritom i velika nada. Taj kaže da mi moramo gledati samo na Zapad jer smo mi samo Zapad i ništa drugo.

A šta smo kada u petak krenemo na džumu? Je li se to upitala naša mlada intelektualna nada? K'o da je u Stiftung išao u mekteb. Mi smo i Istok i Zapad istodobno. Uzaludno je to reći bošnjačkom intelektualcu jer njegov mozak ne radi na izmjeničnu struju. Ne shvata da se istodobno može biti i Mašrik i Magrib. I da je to prednost i bogatstvo. Da se ne mora kao zapadnjak željan duhovne inspiracije s Istoka imitirati neku istočnu tradiciju, da se ne treba kao istočnjak gladan materijalizma doslovno kulturološki kolonijalizirati Zapadom. Mi ne trebamo nikoga imitirati. Ali biti to što jesmo, što nam je prirođeno, e, to nećemo.

A šta bismo rekli na političara iz Tornja koji je nedavno rekao da Sarajevo može biti Dubai?! Jao! Može, može, samo ti nafta i ukapljeni plin mora teći u potocima kroz svaku avliju. Glupan. No, ne baš potpuni jer je taj bio i ostao jedan od onih koji kupuje bošnjačke intelektualce, da ječe u markama, francima, eurima, dolarima, kunama, dinarima. Čak su mu bošnjački intelektualci dali i javnu potvrdu da je bošnjački intelektualac, a ne samo političar. Sve može, toliko smo jeftini u ječanju.