Dio bošnjačkih intelektualaca (neki su i danas dio javne scene) trabunjali su 1992. o jugoslavenstvu kao idealu, a JNA tenkovi su se raspoređivali oko Sarajeva. Na sličan način i danas tzv. bošnjački intelektualci trabunjaju o bosanstvu i bosanskim saborima dok Dodik najavljuje otcjepljenje, postrojava vojno-policijske snage pred Sarajevom, a ambasadorski faktor potiče katul-ferman za političko razvlašćivanje tzv. muslimanskog faktora, koji nije vjerska skupina nego je punokrvna nacija – ona bošnjačka.
Bošnjaci bez oklijevanja moraju početi ulagati u sebe i taj doprinos vlastitom mora biti sveobuhvatan, od folklornog do akademskog nivoa, naravno, uz izbjegavanje amatera i s razumijevanjem šta je amaterizam (koji je poticajan na lokalnom nivou i ne smije se potcjenjivati), a šta je elitni kulturni identitetski obrazac s kojim se međunarodno legitimiramo kao narod kulture, a ne plemenski savez koji neki svode na talibane usred Evrope, misleći da nas treba civilizirati i uljuditi.
Pa zar nije ta potreba zadnjih mjeseci postala jasna svakom iole politički osviještenom Bošnjaku koji može sanjati građanske principe, ali oni ne vrijede ako se ne brane konstitutivnošću. Bez te snage, koja se vazda temelji u kulturi kao kohezivnom tkivu, slijedi obespravljivanje od druga dva naroda koji ne haju ni za građansko ni za probosansko.
Upravo zbog nedostatka jedinstvene državne politike (koja se lomi i presijeca s najmanje tri, a unutar toga s osmorkama, jedanaestorkama i ostalim tucetima razbijenih politikantskih jaja), Bošnjaci se gube u onom trenutku kada treba razvijati održive sisteme. Pada se vazda na pojedincima koji JA pretpostavljaju općem, ne shvatajući da je JA kratkoročna vrijednost, a da je MI trajna vrijednost.
I zato se osile kantonalni i općinski moćnici, zato se svako malo osniva neko bošnjačko udruženje, savez, koordinacija, kongres..., a ubrzo se razilazimo u napetim okolnostima. Iza nas ostaje razočarano građanstvo koje se ponadalo – eto, napokon smo se pokrenuli. Poput prokletstva nam se nameće podjela za koju ne može biti kriv niko drugi doli nas samih. U politici su subverzivne podjele bošnjačke političke scene poticane izvana, pa je već sada očigledno da Bošnjaci, razbijeni na kantonalna plemena, kao brojčano većinski narod nemaju snagu da se izbore za svoja osnovna prava.
Razni Bošnjaci koji prežvakavaju diskurse o bosanstvu, nakon što su desetljećima parazitirali na bošnjaštvu, ipak jesu na tragu (iako je zameten u snježnim gudurama isprazne retorike i mentalnog žongliranja) onoga što je sudbinska neminovnost. Rekli bismo da treba beskompromisno ulagati u bošnjaštvo, ali to je nemoguće jer, ako se bošnjaštvo ne ogleda u ostalim konstituentima (hrvatsko-srpskim) i to znači zbogom. U ovom slučaju državi koja počiva na kompromisu.
Kome treba država ako u njoj nema naroda? Država je prazan prostor, narod i njegova kulturna tradicija čine sadržaj. Čitamo li historiju Balkana i šire regije od ilirskog perioda, ne uviđamo li desetke naroda kojih nema, a prostor je ostao? Bizantski car Konstantin Porfirogenet u 10. st. prvi put spominje ime Bosna i postojanje bosanske države (zato opravdano kažemo zemlja tisućljetna), ali navodi i jedan narod po imenu Pečenezi, turkijski narod koji je obitavao sve do današnje Mađarske. Bilo pa se spominjalo, narod je to kojeg primjećujemo tek u historiografskim potragama za izgubljenim vremenom (ne onim koji su dio senzibilnog emotivnog kodeksa poput onog Proustovskog). Bošnjaci više nemaju vremena za samozapostavljanje, za vrijeme koje će biti izgubljeno. Ili će ulagati u sebe ili zbogom. S druge strane, narod bez države ima sudbinu poput Rusina, naprimjer, koji su svedeni na to da budu nacionalna manjina širom Evrope i preživljavaju uglavnom kroz folklor. Ili Gorani, jedan narod izrastao iz mističnog krajobraza na razmeđu balkanskih država, oko čijeg se identiteta i polaganja prava na njega spore tri nacije, a evidentno su najbliži Bošnjacima.
Dakle, ono državno (bosansko) i nacionalno (bošnjačko) u neraskidivoj je interakciji i nije u sukobu kako neki žele predstaviti, međutim, problem nastaje kod redanja prioriteta, pogotovo ako smo svjesni da se moramo suogledati s druga dva naroda. Red prioriteta jeste bošnjaštvo, a zatim bosanstvo, i to isključivo kao geografski i državni pojam, nikako nacionalni. Štaviše, veliko je pitanje treba li uopće jahati na dva pojma – bosansko, bošnjačko, odnosno probosansko, probošnjačko. Na koncu nas je to dovelo do sukobljavanja, a s hrvatske i srpske strane osmorka je ionako eksplicitno imenovana bošnjačkom „reprezentacijom“ koliko god se oni upinjali da su nešto drugo. Da sutra, kojim slučajem, svi Bošnjaci postanu Bosanci, šta bi se promijenilo? Ama baš ništa. Srbi i Hrvati bi ostali ukopani u mjestu. Jedino ko bi ostao zbunjen jesu tipovi poput Edina Forte, Bošnjaka koji se odrodio u Ostale i postao ponosni Bosanac, čime valjda naglašava viši kulturološki stepen od običnog Bošnjaka, koji valjda pripada špiljskim vremenima predurbaniteta. Kao što rekosmo, ovih dana i na razini Federacije BiH i na razini države vidimo iz čega se crpi snaga – iz konstitutivnosti, koju u potpunosti kao pravo koriste Srbi i Hrvati. Bošnjaci su se našli u poziciji da tzv. građansko brane kroz ono konstitutivno bošnjačko dok im imenuju nebošnjake na bošnjačke pozicije. Ideološki šizofrena situacija u kojoj se očito gubimo, a što može biti izvor zapostavljanja kulturno-identitetarnog ulaganja u sebe. Konstitutivnost treba smatrati demokratskim dostignućem u zalaganju za vrijednosti građanske demokratije. Taman kada bismo postigli idealno građansko, konstitutivnost bismo trebalo čuvati kao zaštitu kada se ideali počnu uzurpirati.
Bosanstvo je prepušteno samovolji Čovića i Dodika do te mjere da siroti Denis Bećirović ne može imenovati ambasadore iz reda porodica Bajtala i sličnih, posebno Lagumdžije, koji je od stranačkog vožda transcendirao u međunarodnog prodavača spletki. Od foruma do samita, Lagumdžija se bavi svojim salonskim kalkulacijama, ali uzalud mu je jer i on ovisi od Dodikove konstitutivne milošte. Konstitutivnost je zaštita koja obavezuje da Bošnjaci budu zastupljeni i u Grudama, a prema tome, kada se ostvari smisao konstitutivnosti – eto i građanskog.
Red prioriteta, ideološko razvedravanje, shvatanje da je nacionalno bosanstvo bajka za djecu s posebnim potrebama... ili zbogom Bošnjaci. Bit ćemo iz reda u koji su svrstani Pečenezi.
