Optužen je u dijelu medija kao strani špijun koji radi za interese Beograda te se zaziva njegova lustracija. Fikreta Muslimovića, generala Armije RBiH, koji je jedan od najzaslužnijih za njeno ustrojavanje, označuju kao ličnost s kojom se treba razračunati da bi se lustriralo društvo od KOS-ovaca. I to najavljuju i zagovaraju oni koji koji su tokom i nakon rata evidentirano podrivali  sistem odbrane, a zatim ozbiljno narušavali opći sistem vrijednosti društva u Bosni i Hercegovini. Oni koje bi trebalo lustrirati zazivaju lustraciju. Koliko su ove ideje sumanute govori i činjenica da lustracija nije prihvaćena ni u bivšim socijalističkim državama gdje nije bilo rata. U Bosni i Hercegovini rata je bilo i sada se predlaže da se lustrira heroje odbrane i komadante Armije RBiH. Napeto čekamo trenutak u kojemu će bivši sekretar Saveza komunista Titograd, imenom Fahrudin Radončić, lustrirati generale Atifa Dudakovića, Refika Lendu, Nedžada Ajnadžića, Fikreta Muslimovića kao i mnoge druge koji su vojničko obrazovanje stekli u bivšoj jugoslavenskoj vojsci da bi ga stavili na raspolaganje tokom odbrane Republike Bosne i Hercegovine.  

Dočekali smo da opskurne ličnosti poput Edina Garaplije, koji je svjedočio u korist odbrane Radovana Karadžića, čije su izjave korištene u odbrani Ratka Mladića, čije izjave srpska nacionalistička politika obilato koristi da dokazuje kako su Bošnjaci sami sebe ubijali, koji je robijao zbog pokušaja ubistva, prozivaju ne samo Fikreta Muslimovića već i Aliju Izetbegovića. Pritom se radi dnevnopolitičkih potreba ciljaju predsjednik SDA Bakir Izetbegović i državni zastupnik NiP-a i ratni heroj Kemal Ademović. Interes mutikaša jeste da podmetnu kako je kodno ime “Šćepo” ustvari Bakir Izetbegović, a da političar Elmedin Konaković, bez obzira na sve aferime koje su o njemu izlazili u javnost posljednje dvije godine, nije politički izdajnik već je izdajnik čovjek koji je stvarao sistem odbrane tokom rata završenog prije trideset godina.

Zaista nevjerojatno, tvrdi se da neki djelatni KOS špijuni postoje trideset godina nakon rata i gašenja te službe. Fikret Muslimović pritom ima gotovo 80 godina, a koliko je poznato tokom službe u JNA nosio je isključivo ime Fikret Muslimović, legitimno i legalno i javno, nije imao potrebe da se bilježi kroz kodna imena “Šćepo”, “Boris”, “Fićo” i slična. Njih su nosili vanjski saradnici koji su špijunske poslove obavljali iz sjene, podrivački i denuncijantski i isljednički. No, čitava ova priča posve je zamorna, anahrona, potpuno van konteksta vremena posebno ako sudimo prema onome što se događalo i dokle su dosegla društva u Hrvatskoj, ali i Srbiji. Bilo je i u Hrvatskoj tokom i nakon rata širenja fama o jakim aktivnim mrežama UDB-e i KOS-a, ali to je vrlo brzo utihnulo.

Franjo Tuđman, Titin general, osnivač fudbalskog kluba “Partizan”, koji je kćerki dao ime Sutjeska, pokopan je s najvećim počastima i pamte ga kao kao jednog od najvećih Hrvata u historiji Hrvatske. Njegova desna ruka Josip “Joža” Manolić umro je nedavno u 104. godini života i bez obzira na sve intrige i njegove pozicije u jugoslavenskoj OZN-i i UDB-i ovaj čovjek otišao je uz sve počasti i ostat će zapamćen kao čovjek koji je osnivao prvu hrvatsku demokratsku stranku te kao onaj koji je u demokratiji izgradio hrvatski sigurnosni aparat. Nije primijećeno, osim po opskurnim desnim portalima, da je neko imao namjere lustrirati ili potvarati one koji su stvarali Hrvatsku. Nezamislivo je da bi neko prozivao hrvatske generale Antona Tusa, Petra Stipetića, Janka Bobetka… i mnoge druge koji su imali više nego zapažene karijere u JNA, da bi potom u Hrvatskoj vojsci zauzeli čelne pozicije. Više se ne mogu čitati ni teze da je Tuđmanov ratni ministar obrane Gojko Šušak, po kojem u njegovom rodnom Širokom Brijegu jedan trg nosi ime, ustvari bio saradnik UDB-e. Pogotovo je nemoguće da bi takve glasine u Hrvatskoj mogli širiti medijski tajkuni s historijom ratnog profiterstva, koji na kraju krajeva nisu ni mogli opstati na sceni. Davno su ispali.

U Bosni i Hercegovini može sve. Dakle, dobro došli u stvarnost u kojoj su Bosnu i Hercegovinu odbranili, pazite sada, špijuni. To je potpuno nevjerojatno dostignuće, moguće jedino u Bosni i Hercegovini. I ne samo to, pazite sada, prema riječima našeg ministra vanjskih poslova Konakovića, velikog lustratora, on je to potvrdio kod stranih obavještajnih službi, koji su mu tu tajnu i otkrili. Javno je, dakle, priznao da je saradnik stranih obavještajnih službi. Nevjerojatno je samo u Bosni vjerojatno.

Fikret Muslimović je u Stavu u kontinuitetu objavljivao analitičke tekstove o subverzivnim aktivnostima Srbije i destrukciji koja dolazi iz Banje Luke, a sve u vezi s ruskim ambicijama na Zapadnom Balkanu. O tome je u Bosni i Hercegovini prvi pisao, a neke njegove teze završile su i na našim naslovnicama, koje su direktno upozoravale na opasnost rusko-srpskih planova. Za to su  vrijeme visokopozicionirani članovi stranke ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića na sva zvona optuživali glavnog urednika Stava i autora ovih redaka da radi za hrvatsku obavještajnu službu. Dokaz za to im je bilo mjesto rođenja – Zagreb. I prvo ime Filip. Jedna nenadmašna analitička pronicljivost. Lustrirali su Filipa iz Agrama i zaklinjali se u multikulturu i građansku Bosnu.

Što se tiče Muslimovićevih tekstova za Stav, njihov sadržaj nikada nije upućivao na intenciju da izaziva ili frustrira druge i drugačije već s jasno izraženim ciljem i težnjom da se odnosi poboljšaju ili da se prevencijom spriječi urušavanje države. Uredništvo Stava Muslimovićeve tekstove objavljivalo je svjesno da nije riječ o štivu koje se, kao kod nekih, služi širokom paletom nagađanja ili tračeva ili došaptavanja ili iznuda. Njegove procjene bile su isključivo na bazi javno dostupnih informacija bez proizvoljnih dojmova i impresija, ali s mnogo analitičke intuitivnosti temeljene na činjenicama. Nema čovjeka koji je napisao više tekstova na temu specijalnog rata koji se vodi protiv države Bosne i Hercegovine. Tu podrazumijevamo i one iz ratnog perioda (funkcionalne) i one publicističko-analitičke (javne i obrazovne).

Fikret Muslimović bi to vjerojatno i nastavio raditi i mi bismo mu rado i dalje otvarali prostor, ali posljednjih godina povukao se i svoj život posvetio odbrani nakon što je optužen u slučaju “Dobrovoljačka”. U tom slučaju optužen je i Bakir Alispahić, koji je također prozvan od  Konakovića u ulozi nekog špijunskog zavjerenika. Treba li pritom reći da je slučaj “Dobrovoljačka” kreiran na inicijativu Beograda s krajnjim ciljem da se dođe do izjednačavanja odgovornosti za zločine i da se podmetne da su Bošnjaci na čelu s Alijom Izetbegovićem izazvali rat, nadalje, da se rehabilitira JNA koja osudama u slučaju “Dobrovoljačka” treba da bude saprana od odgovornosti za oružano djelovanje po Sarajevu. Fikreta Muslimovića sude kao načelnika bezbjednosti, tada teritorijalne odbrane. No, “Dobrovoljačka” se dešava 3. maja 1992, a Muslimović  je 17. juna zvanično imenovan, nakon čega je i preuzeo dužnost.  

Kada ju je preuzeo, imao je legalnu obavezu da kao načelnik bezbjednosti informira, a u većini dokumenata, koji se i ovih dana objavljuju, stoji da navode treba provjeriti, i to je opća obaveza i prije i poslije izvještavanja. Ovo bi trebali znati svi koji su makar površno informirani o temeljnim postulatima funkcioniranja državnih sigurnosnih aparata. Ne u Bosni i Hercegovini. Bilo gdje. Služba bezbjednosti svugdje u svijetu u stalnom je procesu pribavljanja, izvještavanja i provjeravanja podataka. Bili istiniti ili ne bili – i jedno i drugo je problem. Ako je istina, to je akutni problem, ali i ako je neistina, i to je problem jer očito neko širi dezinformacije koje mogu narušiti sistem odbrane. Poznato je da se tokom odbrambenog rata 1992–1995. ustalilo intenzivno širenje dezinformacija o postojanju špijuna unutar redova Armije RBiH, ne samo s ciljem prikrivanja stvarnih špijuna (po logici – ako su svi špijuni, njih ustvari i nema) već i da se unese razdor i nepovjerenje unutar redova bosanske armije.

Najpoznatiji primjer jeste višemjesečno teško mučenje, drogiranje uz primjenu sredstava za umanjenje volje, krajnje fizičko iscrpljivanje, prijetnje smrću članova porodice, danonoćno ispitivanje i dovođenje do ivice smrti jednog od najboljih i najsposobnijih oficira Armije RBiH, brigadira Seada Rekića. U organizaciji Munira Alibabića Munje i njemu bliskog egzekutora i mučitelja Jovice Berovića, Rekić je kidnapiran 1993. godine i držan u katakombama Službe državne bezbjednosti pod optužbom da je pripadnik KOS-a pod komandom Fikreta Muslimovića te da je, među ostalim, planirao ubiti Aliju Izetbegovića prema Muslimovićevoj naredbi.  Međutim, Sead Rekić nikada nije bio pripadnik KOS-a i uvijek je bio na komandnim dužnostima te mu je pretpostavljeni bio načelnik Štaba 7. Armije ili 4. korpusa JNA, a ne Fikret Muslimović.

U režiji Jovice Berovića i s potpisom Munira Alibabića Munje napisana je krivična prijava, Rekić je pritvoren u kasarnu Viktor Bubanj te je vođen sudski postupak protiv njega, ali je oslobođen i od Vojnog suda i od Vrhovnog suda, da bi se potom ponovo uključio u odbranu zemlje. Među njegovim ratnim dostignućima, nakon izlaska iz UDB-ine tamnice koja je nekim čudom djelovala u Sarajevu, jeste i oslobađanje desetak sela i planinskih visova oko Zavidovića, deblokada Maglaja, zarobljavanje neprijateljskih oficira i vojnika (uz postupanje po svim pravilima Ženevske konvencije) i osvajanje nevjerovatno velike količine MTS-a.  

Priču o Seadu Rekiću ispričali smo na stranicama Stava u nastavcima nakon intervjua koji nam je dao ovaj hrabri borac i specijalac. O njemu i njegovom časnom ratnom putu svjedočili su njegovi saborci i borci koje je vodio u akcije. Vojnici i oficiri s imenima i prezimenima, slikani na autentičnim ratnim lokacijama. Možda ovom prilikom treba sublimirati ono što smo već objavili kroz riječi odlikovanih boraca i “zlatnih ljiljana” koji su svjedočili ponašanje Seada Rekića u akciji. Sve se svodilo na jedno – Sead Rekić nije mogao biti KOS-ovac jer se u borbi tako ne ponaša špijun. Strani špijun, naime, ne nosi svoje saborce preko planina kada su ranjeni. Strani špijun ne juriša prvi. Strani špijun ne riskira ranjavanje. Sead Rekić više puta je ranjen i radio je na ratištu sve što nikada ne bi radio strani špijun. “Dajte nam deset ovakvih KOS-ovaca, da oslobodimo cijelu Bosnu i Hercegovinu”, svjedočili su pripadnici diverzantskog odreda brigadira Seada Rekića i za Stav.

No, Rekićevo ranjavanje nastavljeno je nakon rata stalnim lažima o njegovoj ulozi tokom odbrane Bosne i Hercegovine od Agresije. Do te mjere da su mu nakon jedne serije takvih laži od srčanog i moždanog udara u kratkom periodu preselili i babo i majka. Ubrzo mu je preselio i brat koji je bio stopostotni ratni vojni invalid. Sead Rekić je nakon njihove smrti ispod bolesničkih kreveta našao primjerke lista Slobodna Bosna u kojima su objavljivane kletve o njihovom sinu i bratu. Nisu mogli živjeti s lažima na leđima, kao ponosni Krajišnici, koji su držali do svoga prezimena i vjerovali u čast člana svoje porodice. Sead Rekić izgubio je više od četrdeset članova svoje bliže i šire porodice koji su poginuli kao borci Armije RBiH. Za bacanje ljage na ove časne ljude neko će morati odgovarati, kako stvari stoje, na Onome svijetu. No, i dan-danas, onaj koji je raznosio laži o Rekiću, da bi prikrio svoja nedjela, i dalje ih širi.   

Laži uključuju i navodnu tvrdnju da dedo od osamdeset godina danas vodi neke udarne medijske brigade SDA. No, da se vratimo unatrag. Fikret Muslimović određen je 9. aprila 1992. godine po pozivu da bude načelnik bezbjednosti te je narednih pet mjeseci načelnik Uprave bezbjednosti (kontraobavještajna služba). U tom prvom periodu glavni cilj bilo je zaustavljanje divljanja kriminalnih grupa koje su bile prisutne u Armiji RBiH i formiranje bataljona vojne policije. Pošto to nije bilo moguće, a s obzirom na sigurnosne probleme u Sarajevu, Muslimović je tražio premještaj i u tom trenu Alija Izetbegović ga prebacuje na mjesto savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Međutim, kada se situacija konsolidirala i kada su prestale dotadašnje smetnje da formira vojnu policiju, koja će na propisan način odgovarati svojim obavezama, Muslimović ponovo preuzima staru funkciju i to od februara do sredine jula 1993. godine. Od novembra 1993. do augusta 1995. godine bio je načelnik Uprave za moral, a zatim odlazi opet na funkciju Izetbegovićevog savjetnika za vojna pitanja, dok ga u Upravi za moral nasljeđuje general Ramiz Dreković.

Postoje hiljade i hiljade dokumenata u arhivi iz kojih se može vidjeti da je Muslimović, s obzirom na dostupne informacije, izvještavao o svim aspektima agresorske vojske i njihovog djelovanja. Ipak, usuđuju se danas tvrditi da se Muslimović uopće nije bavio agresorom. U Upravi za moral Muslimović je svakodnevno s timom radio procjene i dokumentiranje stanja u neprijateljskoj vojsci, a zatim dnevne podatke sažimao i predstavljao u sedmičnoj verziji, zatim u mjesečnoj, i to sve je svako jutro bilo na stolu predsjednika i vrhovnog komandanta Alije Izetbegovića. I to smo saznali iz niza intervjua velikog broja oficira Armije RBiH te knjiga koje su pisane na ovu temu, uključivši i autorske knjige Fikreta Muslimovića.

Obavještajnu službu Armije RBiH vodili su Sejo Čudić, Mirsad Brada i Mustafa Hajrulahović Talijan, a njihov zadatak bio je da prate podatke o organizaciji, rasporedu i planovima agresorske vojske. Kontraobavještajna služba bila je fokusirana na otkrivanje neprijateljskog ponašanja i negativnih pojava unutar same Armije RBiH, te je Muslimović po službenoj dužnosti radio svoj posao. Na čemu se temeljio taj posao? Da bi neka informacija i izvještaj došli do Muslimovića trebalo je proći oficira bezbjednosti u svakom od 750 bataljona Armije RBiH. Nakon toga izvještaj bi otišao dalje na razinu brigade, gdje bi ga procjenjivala dvojica bezbjednosnih brigadnih oficira od ukupno 130 brigada Armije RBiH. Izvještaj bi zatim otišao na razinu korpusa gdje je bilo po sedam ili osam oficira koji su imali razvijenu analitiku i brinuli o obuci i djelovanju vojne policije te poduzimali opće mjere sigurnosti. Odnosno, da bi izvještaj s kojim barata Radončićev medij došao do načelnika Fikreta Muslimovića, morao je proći najmanje 12 ruku na tri nivoa.

Pravilo rada Službe vojne bezbjednosti i pravilo o radu Vojne policije radio je lično Fikret Muslimović u funkciji savjetnika Alije Izetbegovića, koji je i lično svojim potpisom ovjerio pravilnike u septembru 1992. godine. To su kasnije bili dokumenti koji su spašavali oficire i vojnike Armije RBIH optužene za ratne zločine jer su kroz pravilnike imali dokaze da su radili u duhu propisa, a na osnovu Zakona o sistemu sigurnosti BiH i na osnovu Ustava BiH.

Kada je prvi čovjek službe dobivao informacije one su se dijelile na dva dijela. Jedne su bile u strogoj nadležnosti službe vojne bezbjednosti i o tim informacijama nije znao niko osim komandanta vojske i predsjednika Republike. Ostali nisu bili nadležni da raspolažu s kontraobavještajnim podacima jer su bili strogo zatvoreni, posebno jer je riječ o metodologiji provjeravanja. Druga razina su podaci koji su sakupljani i tiču se opće prirode – tučnjave, krađe, zapostavljanje dužnosti i slično. Takve podatke služba bezbjednosti morala je ustupati komandantima koji su ih trebali provjeravati i nije bilo potrebe za tajnim izvidima.

Fikret Muslimović unio je vertikalu unutar službe bezbjednosti, modelirao pršljenove koji povezuju kičmu Armije RBiH od čete do vrhovnog komandanta. Praksa govori da su pršljenovi osjetljivi te da, ako pukne i najmanji, dolazi do paralize. Iz toga proizlazi i teorija da je najopasnije ako dođe do pucanja pršljena između prvog vojnika i civilnog komandanta te, ako tu ima problema, onda je upitna bezbjednost zemlje u cjelini. Jedna od prioritetnih uloga Fikreta Muslimovića bila je, dakle, da osigurava pršljenove, kičmu rukovođenja u vojnoj strukturi. Da ona ne pukne. I nije pukla. Red u Armiji RBiH zavladao je od uspostavljanja prvog bataljona vojne policije, koji je odgovarao načelniku bezbjednosti, i to od aprila 1993. kada ga je Muslimović formirao drugi put.  U Armiji RBiH nije mogao da radi ko šta hoće. Zato je ova armija opstala i iz defanzive prešla u ofanzivu.

I ljude koji su među najzaslužnijima za to neko bi lustrirao. Sramota! Hiljadu puta – SRAMOTA!!!