Naredne, 2023. godine bit će u Hrvatskoj obilježena 430. godišnjica Sisačke bitke, nultog mjesta hrvatskog mita o tzv. predziđu kršćanstva (Antemurale Christianitatis). O Hrvatskoj, dakle, koja je kod Siska zaustavila “osmanskog osvajača i spasila Evropu od muslimanske prijetnje”. Konstrukcija je to koja se inaugurira u 19. stoljeću tokom hrvatskog narodnog preporoda (rodonačelnik je Ivan Kukuljević Sarcinski s dramom Juraj i Sofija ili Turci pod Siskom), a s vremenom se hrani i buja u punokrvni nacionalni mit, koji je i dan-danas aktivan.

O bosanskohercegovačkoj granici na kojoj se navodno vrzma deset hiljada mudžahedina izmaštavala je bivša hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović, a i Milorad Dodik zna upozoravati po Evropi da su Srbi posljednja brana od navale prijetećih “muslimana” preko Save. Nešto posve iracionalno, nešto bolesno, nešto što Evropi poručuje da se vjera od nevjere brani na Savi. Ova metastazirana bolest ovih je dana dobila priliku da se blagotvorno izliječi i poništi otvaranjem Sisačke džamije, koju je finansirala turska TIKA.

Sisačka džamija predstavlja desetljećima dugu čežnju mnogobrojnih sisačkih Bošnjaka za svojom bogomoljom, a put do nje postao je moguć uz tursko ulaganje i pomoć. Tim povodom Sisačku džamiju je otvorio Recep Tayyip Erdoğan, predsjednik Republike Türkiye.

Sisačka bitka odvila se u blizini današnje Sisačke džamije i predstavlja prvu pobjedu nad Osmanlijama. Hrvatsko-slovensko-austrijska vojska, s banom Tomom Bakačem Erdödyjem na čelu, natjerala je na desnu obalu Kupe vojsku pod vodstvom Hasan-paše Predojevića, koji se povlačeći u općoj panici utopio s velikim brojem svojih vojnika. Pobjeda se slavila u Beču i u Rimu, a u hrvatskoj nacionalnoj memoriji ustalila se kao pobjedonosni mit, nasuprot onih žrtvoslovnih, koji također idu pod ruku širenju ksenofobije i islamofobije zazidanih u ideale mita o predziđu kršćanstva, poput stradanja Nikole Šubića Zrinskog u Sigetskoj bici od osmanske vojske pod vodstvom Sulejmana Veličanstvenog, odnosno Mehmed-paše Sokolovića nakon Sulejmanove smrti. No, jedan posve drugačiji odnos prema Sisačkoj bici i tom nacionalnom mitu ima pravaški lider Ante Starčević, koji je Bošnjake muslimane smatrao dijelom hrvatske nacije (baš kao i Srbe pravoslavce), pa se prema njegovom viđenju Hrvati nisu tukli protiv “osmanske zvieri” (Pavao Štoos), nego su se konfrontirali s Habsburgovcima, prema kojima su do tada morali biti servilni. Ipak, čini se da Starčevićevo tumačenje nije “pilo vode” te je Sisačka bitka kao nacionalni ideologem preživjela do današnjih dana, ali uz povremene dorade u tumačenjima. Naprimjer, hrvatski političar Frano Supilo krajem 19. stoljeća piše da je u Sisku proslavljena godišnjica Sisačke bitke, a da prisutni “činovnici nisu ni znali šta slave”, da je riječ o “nesretnoj bici” i “žalosnoj svečanosti” i “strašnoj nesretnoj bici u kojoj se krvario i klao brat s bratom, a obojica su bili u ono nesretno doba tuđe oružje”.

Supilo je ustvrdio da nas je “vjerska mržnja zaslijepila, a da smo se onda znali otresti vjerske mržnje, da smo onda razumjeli i shvatili kako smo jedan jedinstven narod različite vjere sjedinili bi se i svom silom i snagom borili za slobodu”.

Međutim, Supilo je bio pravaš pa ne čudi da je razmišljao vođen starčevićijanskim idealom, prema kojom su i Hasan-paša Predojević (porijeklom Srbin pravoslavac, po nekim izvorima iz Bosanske krajine, a po nekima iz istočne Hercegovine) i čitava bosanska vojska ustvari Hrvati koji su se poklali s drugim Hrvatima jer su bili zavedeni od velikih sila.

Još jedan pravaš nedavno je pohodio Bosnu. Doduše bivši, kojem pamet začešljava suverenist Nino Raspudić. Javna panel-diskusija “Hrvatsko pitanje u BiH jučer i danas kroz hrvatsku i europsku perspektivu” održana je u 1. jula u “Napretkovom” kulturnom centru u organizaciji Ladislava Ilčića, hrvatskog zastupnika u Evropskom parlamentu i člana kluba zastupnika Evropskih konzervativaca i reformista (ECR).

Nekako nam je promakao ovaj skup značajan po tome što su hrvatski sabornici otvoreno zagovarali “treći entitet”, odnosno zasebnu federalnu jedinicu kao trajno i jedino rješenje hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini. Ladislav je uz bok Raspudiću čak i zaprijetio ratom ili disolucijom ako se to ne ostvari. Najveća prijetnja u Bosni i Hercegovini, prema suverenistima, a vidljivo se solidariziraju s braćom Srbima, s kojima su se na Kupi klali 1991. i 1992. godine, jeste bošnjačka težnja za “nacionalnom državom”. Mit je to u sazvučju sa Sisačkom bitkom jer mi ne znamo za bošnjačkog političara koji takvo nešto izgovara. Ne znamo ni da postoji neformalno sijelo na kojem se takvo nešto izgovara, a kamoli politički kakav kružok.

Hrvatski predsjednik Zoran Milonović je povodom otvaranja Sisačke džamije nakratko navukao insansku masku (doista je u svom govoru upotrijebio riječ „insan“). Međutim, posve je jasno da dok hrvatska nacionalna politika forsira i lobira za Izborni zakon neće biti moguć bilo kakav smisleni dijalog između Hrvata i Bošnjaka. Još gore od toga, Ladislav, profesor violine iz Varaždina, Raspudićev klimoglavac Zagorac, je izrekao da je bošnjačko-hrvatsko pomirenje u Federaciji BiH propalo.

Nažalost, već sada možemo reći da će biti propuštena još jedna prilika da hrvatska politika nakon otvaranja Sisačke džamije okrene novi list, da pobijedi mitomanske bolesti iz prošlosti. Nažalost, za ukupne odnose Hrvata i Bošnjaka, katolika i muslimana. Nažalost ponajviše za njih same, po razne Ladislave, jer teško onome ko živi s neizlječivom bolešću i pritom i ne priznaje da je bolestan.

Sisačka bitka takvima se odvija svaki dan. Dok sanjaju svoju zasebnu federalnu jedinicu i izborni zakon po vlastitoj mjeri, vole zamišljati muslimane kako se utapaju, zato je to.