Bojan Bajić, osnivač Naše stranke, na jednoj lokalnoj TV, koja kao kanalizacijski kolektor uspijeva sakupiti svu zamislivu nečist, otvoreno je iskazao pretenziju da Bosna i Hercegovina postane srpska kolonija. Naime, navodi da je Alija Izetbegović imao opciju A i B početkom devedesetih, ali je odlučio da Bosna i Hercegovina postane nezavisna, a sličnu dilemu imao je i ukrajinski predsjednik Zelenskij, koji je, po Bajićevom mišljenju, mogao potpisati i ne biti zgažen što mu je on lično predvidio još u decembru.
Dakle, za Bajića ne postoji neki san o slobodi, neka demokratija, ma kakvi bakrači kada ti Srbija ili Rusija nude da polože svoju imperijalnu šapu na poslušnu glavu. Štaviše, Bajić smatra da je Miloševiću rat bio suvišan, da je bilo dovoljno da izgradi autocestu Beograd – Sarajevo. Ovo sugerira da Bajić smatra da bi bez rata Milošević vrlo lahko izveo kolonijalizaciju i identitetsko prekodificiranje Bošnjaka, samo da je bio pametniji. Ono što Milošević nije uspio, bez sumnje, pokušava se provesti dan-danas djelovanjem sarajevske “Trojke”, u kojoj je Konakovićev NiP od početka zauzeo ulogu pete kolone Našoj stranci.
Nije slučajno Bojan Bajić još prije nekoliko godina Konakovića nazvao “historijskom ličnošću”. Upravo je čaršijski Dino prepoznat kao slabina, odnosno pristupna slaba tačka za infiltracijske strategije koje pokušavaju provesti Bajić i njegova sorta. Što je najgore, Konaković je do te mjere neobrazovan i politički potkapacitiran da očito ne shvata u kakvo se kolo uhvatio, te je i dalje uvjeren da provodi nekakvu revoluciju i reformaciju. Time je idealan primjerak za provođenje subverzivnog specijalnog rata.
Bajić će Bakira Izetbegovića optužiti za antibošnjačku politiku, jer, prema njegovoj logici, očito svaki otpor srpskom hegemonizmu ustvari znači raditi sam protiv sebe. Crno je bijelo, a bijelo je crno, dvobojna je zamjena teze u vlažnim srpskim maštarijama osnivača Naše stranke, koji je izgovorio da je Vučićev “pristup dobar jer otegne proces i daje si vremena da se edukuje”. Odnosno, prilagodljiv je, mutiran je velikosrbin i daje si vremena da primijeni širu paletu subverzivnih politika prema Bošnjacima. Međutim, Bajić očito nije shvatio da Zelenskij ipak nije pregažen, a da nije bio pregažen ni Alija ni Armija RBIH iako su dobivali kudikamo manje pomoći u odnosu na Zelenskijevog i njegovu armiju. Neće biti pregažen ni Bakir Izetbegović, ni SDA, ni Bošnjaci općenito, naravno, pod uvjetom da se drže državničkog recepta koji je zamiješao i oprobao upravo Alija Izetbegović. Uz niz privremenih kriza i neuspjeha, Bošnjaci se ipak uspješno kreću, bez obzira na to što su razvučeni po političkoj fronti do granice pucanja.
No, je li država održiva u entitetu RS, odmjeravat će se prije svega na oktobarskim izborima. Stoga je od presudne važnosti da probosanski blok Pokreta za državu ostane stabilan. Čini se da su se u tom smislu isprofilirale ličnosti Vojina Mijatovića (SDP) i Edina Ramića (SDA), koji vode ovaj proces. Milorad Dodik će sve uraditi da ovaj blok razbije, a mi sa zadnjim istupom soliranja Ćamila Durakovića možemo nazrijeti da među bošnjačkim političarima u manjem entitetu ima više slabih tačaka nego što to možemo zamisliti. Dodik i srpske službe pokušavat će te slabe tačke proširiti i preko njih kreirati haos. Bojan Bajić očito dobro zna kako se gradi ovakva vrsta autoputa nesreće u nejedinstvu. Razbijeni u komadiće, Bošnjaci, bez obzira na brojnost, nemaju šanse. Pokret za državu, ako uspije napraviti iskorak, odmah će biti iskušan nakon izbora i ostaje da se vidi hoće li ostati u barem približno istom sastavu. Zanima nas hoće li Vojin Mijatović (o čijim smo aferimima pisali više puta) jednako gugutati i nakon izbora nakon što mu bošnjački glasovi osiguraju neku funkciju. Iskustvo i historijat odnosa, nažalost, svjedoče da bi to bio presedan u zemlji ptičijeg pjevanja. Navijamo za njega, iako nam je povjerenje klizeće.
Bošnjaci vjeruju da je država Bosna i Hercegovina moguća, da je suživot moguć, pa ponekad izgovaraju ono što spada u domenu ovčije pameti: “Nemojte samo da nas dijele!” Treba razumjeti ovakvu vrstu mentaliteta, ali nažalost, bez opreza, ona vodi u propast i ralje raznih Vučića. Vidjeli smo to tako zorno na primjeru Draška Stanivukovića, prema kojemu su letjeli poljupci bošnjačkih majki po sarajevskim ulicama (i pokoji gradonačelnice Sarajeva) sve dok se nije razotkrilo da je mala srpska “Ken plavuša” iz Banje Luke ustvari običan (mlado)četnik. Srđan Puhalo sličan je primjer ponosnog bivšeg vojnika VRS-a koji je zaludio sarajevske medije svojim dosjetkama po Twitteru, pa se javnost odjednom ibreti kako je moguće da taj miš nagriza kulturu sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva te time sudjeluje u negiranju Agresije i Genocida.
Bošnjaci traže da im s druge strane stigne prijateljska ruka pa u toj potrazi počesto pristaju na musava i zaprljana rukovanja po principu “daj što daš”. Nažalost, u tom procesu javlja se pogubna navika samodestrukcije u kojoj kod drugih tražimo validaciju vlastite vrijednosti koju počesto sami ne vidimo. Proces je to u kojem smatramo da sebe trebamo što više umanjiti da bismo stali u to varljivo međuetničko rukovanje, proces je to u kojem druge etnije ustvari kompleksaški smatramo mjerodavnijima te na koncu završimo u samoponiženju.
Probosanski orijentirani Srbin ili Hrvat stoga u glavama nekih Bošnjaka jednostavno vrijede više jer su rijetkost. Na kraju ta rijetkost (poput Ivane Marić ili Stjepana Kljuića) pljune na ispruženu ruku. Stoga je više nego zanimljiva “Spomenica” Safvet-begu Bašagiću koju u “Stavu” vadimo iz arhive, a u kojoj se naglašava da mi (Bošnjaci) jesmo mali (narod), ali da to ne mora biti tako jer velik je naš ponos, naša historija slava naših velikana, pa je potrebno da U VLASTITIM OČIMA POSTANEMO VELIKI. Ne zagovara se ovdje mitomanija i oholost. Ovdje je neko prije 100 godina zavapio da nam treba više samopoštovanja i vjere u same sebe. I taj vapeći glas i dan-danas pjeva. I opominje.
