Katkad, dok čitate saopćenja iz Kabineta trenutno Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića (SDP), imate osjećaj da je 1996., a ne 2026. godina. Friško nakon Dejtona, krvoprolića, genocida, agresije na našu zemlju.

Količina pseudopatriotrske patetike koju taj čovjek iskazuje, epskim razmjerama uništava stabilnost državnih institucija i diplomate na međunarodnoj sceni koje posjećuje, redovno dovodi do promišljanja o samom karakteru opstojnosti naše zemlje.

Dok sneno upozorava na djelovanje rukovodstva bh. entiteta Rs, Bećirović igra baš onako kako oni i žele.

Konstantim pozivanjem na podršku međunarodne zajednice Bosni i Hercegovini, Bećirović potvrđuje da su njegovi omiljeni izrazi "teritorijalni integritet", "suverenitet" i "nezavisnost", ideje za koje se tek treba boriti kao da već ne postoje, te da su krajnje krhki koncepti za čije se očuvanje i drugi akteri moraju uključiti, kako se država i društvo ne bi u potpunosti raspali.

Tako je Bećirović specijalnoj izaslanici Ujedinjenog Kraljevstva Karen Pierce kazao da političke stranke iz Rs-a koordinirano rade na slabljenju državnih institucija. A ko im je to omogućio? Pa upravo on preglasavanjem člana Predsjedništva BiH Željka Komšića (DF) prilikom formiranja aktuelnog saziva Vijeća ministra bez da je trepnuo prije no što je stavio svoj potpis na papir koji će nas tek mnogo koštati.

Njegovo djelovanje tog politički kobnog dana za državu, uveo nas je u najveću postdejtonsku ustavnu, političku, sigurnosnu i ekonomsku krizu, a uradio je to potpuno informiran o ideološkom stanovištu, političkim strategijama i djelovanju koalicionog SNSD-a.

Kukao je Bećirović i devet puta NATO-u, no jedino što smo od toga dobili jeste da generalni sekretar Mark Rutte čeka novi sastav Predsjedništva BiH kako bi se usudio ponovno nekoga od njegovih članova ugostiti. One koji neće sami pretpostavljati politike Saveza i dezinformirati javnost.

Nema gdje svoje žalopojke Bećirović nije pjevao, ali važno je i gdje nije bio. O, da.

Nije prisustvovao marginama NATO samita u Ankari. Nije ga bilo ni na susretima Koalicije voljnih u Parizu, no on će i dalje tvrditi kako je BiH u potpunosti uskladila svoju vanjsku i sigurnosnu politiku onoj Evropske unije.

Nije ga bilo ni u institucijama Evropske unije na Super utorak kada je proglašeno proširenje na način da su se u istome danu održala čak četri međuvladine pristupne konferencije sa zemljama kandidatima Crnom Gorom, Albanijom, Ukrajinom i Moldavijom.

Moldavijom. Da. Ukrajinom u kojoj godinama bjesni ruska agresija. Dakle, zemlja je u ratnom stanju, ali napreduje ka EU i njen parlament redovno usvaja zakone kojim se zemlja usklađuje sa acquisom.

Bosna i Hercegovina? Pa, za nas nije Super utorak. Niti je super bilo koji drugi dan.

Možda je to plan Bećirovića, nadasve genijalan? Ako je BiH u toliko krizi, skoro pa nekoj vrsti rata, možda nam Evropska unija pomogne kao Ukrajini pa nemamo drugog izbora no ubrzano se kretati ka članstvu?

Osim te taktike, misterija je šta to Bećirović uopšte pokušava uraditi za ovu zemlju. Geopolitičke okolnosti su se promijenile, a našu zemlju, sa ovakvima na funkciji mogao bi progutati mrak tuđih ambicija, dok u svijetu koji se ubrzano mijenja, jedino na što se možemo osloniti jesmo mi sami. Izaći iz mentaliteta žrtve i osigurati državničko vodstvo zemlje, dužnost je svih građana BiH. Svaki drugi scenarij, poguban je.

I dok Bećirović vječno na nešto upozorava, Bosna i Hercegovina u njegovom mandatu ostaje zaglavljena, propuštajući historijske vozove za Brisel dok nas ratom razrušene zemlje pretiču na evropskom putu.