U ponedjeljak je u Beogradu, pred nekoliko hiljada ljudi, uz prisustvo pripadnika Vojske Srbije, ministara Vlade Srbije i gotovo kompletnog političkog vrha entiteta RS, sahranjen Ratko Mladić, pravosnažno osuđeni ratni zločinac odgovoran, između ostalog, za genocid u Srebrenici.

Trideset i jednu godinu nakon genocida, pred očima cijele Evrope, Srbija je demonstrirala da ideologija koja je proizvela najteže zločine na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata nije ostala samo historijska fusnota. Ona je još uvijek živa, njeguje se i slavi.

A šta u tom trenutku radi predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović? Snima telefonski razgovor sa direktorom Memorijalnog centra Srebrenica Emirom Suljagićem i pred kamerama govori o važnosti Rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Vrijednost Rezolucije se ne dokazuje tako što će je Denis Bećirović ponovo prepričavati Emiru Suljagiću, koji vjerovatno o genocidu u Srebrenici, njegovom negiranju i međunarodnoj borbi za istinu zna dovoljno.

O Rezoluciji očigledno nedovoljno znaju u Briselu u Washingtonu. Potvrđuje to potpuni izostanak konkretne reakcije na masovnu glorifikaciju zločinca odgovornog za genocid. To, nažalost, pokazuje i koliko je Rezolucija Generalne skupštine UN-a zaista značajna i kakve posljedice ima.

Zašto Bećirović kao predsjedavajući Predsjedništva BiH nije, umjesto Suljagića, uzeo telefon i razgovarao sa čelnicima Evropske unije? Zašto nije zvao Washington? Zašto nije tražio konkretne reakcije država čije VIP aerodromske salone je obilazio u posljednje četiri godine? Zašto nije insistirao da glorifikacija čovjeka osuđenog za genocid ima konkretne političke posljedice za Srbiju, državu kandidatkinju za članstvo u Evropskoj uniji?

Šta je konkretan diplomatski rezultat svih njegovih putovanja, sastanaka, fotografija, rukovanja i saopćenja ako, kada se pred očima cijelog svijeta dogodi ovakva demonstracija veličanja ratnog zločinca, odgovor predsjedavajućeg Predsjedništva BiH bude još jedan video za Facebook?

Tu dolazimo do suštine Bećirovićevog mandata. Kod njega je vanjska politika scenografija za unutrašnju politiku.

Posebno je porazno što je na Mladićevu sahranu došao i Milorad Dodik, samo nekoliko mjeseci nakon što su mu Sjedinjene Američke Države ukinule sankcije. Američke sankcije Dodiku prvi put su uvedene 2017. godine, a dodatno proširene 2022. godine. Ukidanje je došlo u mandatu Denisa Bećirovića u Predsjedništvu BiH.

I šta nam danas pokazuje Dodik? Da je nakon ukidanja sankcija postao umjereniji? Da je odustao od politike negiranja genocida, veličanja ratnih zločinaca i udara na državu? Naprotiv. Otišao je u Beograd da oda počast čovjeku osuđenom za genocid.

Ako je već godinama gradio imidž čovjeka sa "izuzetnim međunarodnim vezama", upravo je ovo bio trenutak da Bećirović pokaže čemu te veze služe. Ne Emiru Suljagiću, ne registrovanim glasačima za Opće izbore i ne kameri nego onima koji imaju moć da prema Srbiji i Dodikovoj politici povuku konkretne poteze.

Bosni i Hercegovini danas ne nedostaje još jedan video u kojem domaći akteri jedni drugima objašnjavaju ono što svi odavno znamo. Nedostaje joj ozbiljna diplomatija koja će drugima objasniti da veličanje genocida i njegovih izvršilaca mora imati cijenu. A između ozbiljne diplomatije i predizbornog sadržaja za društvene mreže postoji velika razlika. Prva daje rezultate, a druga lajkove.