Bartolomej Stanković bosanskohercegovački je pijanist, Visočak, profesor na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Rodio se 1988. godine. Čovjek je koji, “pronalazeći svrhu svoga postojanja”, daje doprinos domovini u kojoj se rodio. Kaže da je Visoko gradić koji ima dugu tradiciju njegovanja klasične muzike. Još 1930-ih godina Rudolf Vaclav osnovao je tu gudački orkestar. Vaclav je došao iz Češke, nastanio se u Visokom i ondje bio profesor violine. Fra Nenad Dujić dugo je godina u Franjevačkom samostanu u Visokom djelovao kao kompozitor. Visoko je i rodni grad Avde Smajlovića, jedne od značajnijih figura u bosanskohercegovačkoj umjetnosti 20. stoljeća. Visoko je, dakle, grad koji ima dugu tradiciju njegovanja klasične muzike. “Za desetak godina djelovanja u Visokom organizirao sam i održao 17 ili 18 koncerata na kojima je uvijek bilo nešto iz repertoara savremene muzike. Stalno sam gledao da publika nauči nešto novo i da im bude ugodno”, priča Stanković na početku intervjua za Stav. Bartolomej Stanković zaslužan je za promociju domaćih kompozitora. Na tri albuma – Balkan Madness, Voyage i Resonance – ovaj pijanista izveo je 33 kompozicije bosanskohercegovačkih kompozitora.

STAV: Kako je započelo Vaše putovanje kroz bosanskohercegovačko umjetničko naslijeđe?
STANKOVIĆ: Putovanje je počelo prije deset godina, dok sam studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Na poziv profesorice Katarine Krpan, priključio sam se projektu. Bila je to promocija hrvatskih skladatelja. Tada sam dobio kompoziciju koju ću interpretirati na koncertima. Riječ je bilo o kompoziciji Neurosis hrvatskog kompozitora Krešimira Seletkovića. Taj trenutak promijenio je moja dotadašnja gledišta jer sam prvi put imao priliku sresti se uživo s kompozitorom. Kao srednjoškolac, dobio sam note Toccate Samira Fejzića, ali još sam bio mali i nisam shvatao vrijednost domaćeg umjetničkog stvaralaštva. Tokom godina studija, kako sam sazrijevao, taj događaj, ta prva proba s kompozitorom promijenila je moje viđenje savremene muzike. Počeo sam se time intenzivno baviti. Nakon gostovanja u Zadru i Zagrebu, bili smo gosti tadašnjeg predsjednika Hrvatske Ive Josipovića. Održali smo koncert kod njega na Pantovčaku. Nakon toga, počeo sam se baviti umjetničkim stvaralaštvom Bosne i Hercegovine jer sam na Glazbenoj tribini 2010. godine u Opatiji upoznao Ognjena Tvrtkovića, našeg čuvenog muzičkog kritičara. Upoznali smo se u autobusu. Izuzetno mu je bilo drago što sam se počeo baviti savremenom muzikom jer do tada nije ni čuo za mene, nismo se poznavali. Tako je krenula naša saradnja, koja je okrunjena promocijom mog albuma u galeriji “Likum” u Visokom prije tri godine. Ognjen je osoba koja me prati dugo godina u mome radu. Otvorio je koncert Balkan Madness 2016. godine i predstavio projekt ovdje u Sarajevu. Predstavljao sam Bosnu i Hercegovinu u projektu EU – inside/outside u okviru Muzičkog bijenala u Zagrebu 2013. godine. Ja sam predstavljao Bosnu i Hercegovinu, koja je outside, a povod Muzičkog bijenala bio je ulazak Hrvatske u Evropsku uniju. I onda sam polako počeo da sastavljam program svog prvog solističkog koncerta posvećenog isključivo bosanskohercegovačkom umjetničkom stvaralaštvu. U aprilu 2016. godine predstavio sam koncert Balkan Madness po istoimenoj kompoziciji Samira Fejzića. To je kompozicija koja je originalno napisana za klavir četveroručno, izvedena prvi put u Sarajevu 2014. godine, ali ja sam zamolio svog profesora da napravi redakciju, da to malo sažme za klavir dvije ruke, odnosno klavir solo, što je samim time teže svirati zbog svih skokova i nezgodnih položaja, ali uz mnogo vježbe, kompozicija je zazvučala... Odavno sam prestao brojati nastupe s tom kompozicijom, mislim da se bližim njenoj pedesetoj javnoj izvedbi. To je ono što je izuzetno važno, da kompozicije savremenih kompozitora nastave živjeti i nakon premijere, da ne završe u nekoj ladici. Te kompozicije doživjele su svoju svojevrsnu renesansu jer neke od njih nisu bile izvedene posljednjih trideset-četrdeset godina.

STAV: Snimili ste kompozicije koje pokrivaju period od skoro 500 godina, a sve od bosanskohercegovačkih kompozitora ili kompozitora koji su stvarali u našoj zemlji. Primjera radi, kompozicije Zulejde Ide Latas, Franje Bosanca... Otkud ideja za sviranje tih kompozicija, kako ih pronalazite?
STANKOVIĆ: Kompozicija “Marš za klavir” Zulejde Ide Latas, koja je izuzetno zanimljiva ličnost, poglavito iz historijskog aspekta, vojni je marš jednostavnog oblika dopadljive melodije. Zulejda Latas u ono je vrijeme, sredinom 19. stoljeća, bila jedna od vodećih osoba kada je u pitanju vojna muzika u Evropi. Njeno djelo, koje sam ja snimio na albumu Voyage, izdano je 1855. godine u Londonu i u naslovu piše da je komponovano od “njene ekselencije supruge Omer-paše Latasa”. Priča ide tako da je Omer-paša Latas oženio Anu Simonis i doveo je u Bosnu 1850-ih, kada je po sultanovoj naredbi došao u Sarajevo. Ona sa sobom donosi klavir i mi sredinom 19. stoljeća imamo ženu koja svira i komponuje kompozicije za klavir i podučava klaviru zajedno sa svojim bratom. Potom je otišla u Evropu, za Pariz, a kasnije se nastanila u Londonu. Novinar Nedim Hasić napravio je divno istraživanje, ja sam iz tog članka u Stavu naučio nešto novo, što mi je itekako dalo kompletniju sliku o kompozitorici koju sam uvrstio na album Voyage, koji je svojevrsno putovanje koje počinje s Franjom Bosancem, a završava sa savremenim kompozitorima.

STAV: Često držite koncerte na neobičnim lokacijama, poput Bobovca, starog grada Visoki. Zašto birate takve lokacije?
STANKOVIĆ: Želim napraviti otklon od ustaljenih stereotipnih shvaćanja klasične muzike kod šire publike na našim prostorima. Riječ je o tome da se kroz spajanje klasične muzike s različitim ambijentima može doprinijeti da ona dopre do šire publike, jer, evo, neko će željeti da posjeti Arheološki park Ravne i usput će doživjeti i koncert klasične muzike. Prošle godine održao sam koncert u tom ambijentu svirajući isključivo bosanskohercegovačke kompozitore. Taj koncert je, zapravo, bio najava gostovanja u Rijeci, gdje sam, u okviru festivala “Rijeka EU prijestolnica kulture 2020”, održao koncert Balkan Madness. Tu sam upriličio i svjetsku praizvedbu kompozicije Ringtones mladog bosanskohercegovačkog kompozitora Danijela Žontara, koji je tu kompoziciju napisao po narudžbi za recentni album Resonance. Realizacijom nekoliko takvih koncerata na otvorenom uvidio sam da publika voli uživati u prirodnom ambijentu i da takvi koncerti mogu dati svojevrsni doprinos afirmaciji i promociji ne samo klasične muzike nego i onoga što je moj fokus djelovanja posljednjih desetak godina – promociji i afirmaciji bosanskohercegovačkog umjetničkog stvaralaštva. Doživjeti kompoziciju Samira Fejzića Balkan Madness na starom gradu Visoki poseban je osjećaj. Ili odslušati završetak koncerta kompozicijom Confession, koju je komponovao mladi bosanskohercegovački violinist i kompozitor Benjamin Ribić, kao milenijsko dijete, kao najmlađi kompozitor. Njegova kompozicija posljednja je na albumu Resonance. Kroz ova tri albuma vraćamo se do 15. stoljeća, do Franje Bosanca rođenog u Srebreniku, a koji je djelovao u Mletačkoj Republici. I o njemu je također pisao Nedim Hasić. Dakle, imamo sve – od 15. do 21. stoljeća.

STAV: Slušaju li mladi danas klasičnu muziku, primijetite li to na koncertima, kakva je struktura publike?
STANKOVIĆ: Kako gdje. Recimo, na koncertu na starom gradu Visoki bila je šarolika publika, od mladih, koji su došli da uživaju, da gledaju zalazak sunca, do starijih. Ali je bilo i mnogo stranaca, turista. Publika je bila iz cijeloga svijeta – Španija, Turska, Hrvatska, Srbija, Njemačka. Bilo mi je drago da stranci imaju priliku čuti bosanskohercegovačku umjetnost. Primjerice, bio je zamjenik generala NATO štaba u Bosni i Hercegovini koji se oduševio bosanskim kompozitorima.

STAV: Čini se da je bosanskohercegovačko blago dugo bilo zakopano, šta je Vas motiviralo da ga ponovo otkrivate?
STANKOVIĆ: Činjenica jeste da i na koncertnim repertoarima, općenito u društvu, bosanskohercegovačka klasična muzika ne zauzima prostor koji zaslužuje. To je neosporna činjenica. Kada bi se više ljudi angažiralo na tom polju i dalo tome svoj doprinos, mislim da bi se ta slika znatno popravila. Moja tri albuma ne čine proljeće, jer jedna lasta ne čini proljeće, to je mali, skromni doprinos promociji umjetničkog stvaralaštva Bosne i Hercegovine i promociji naše domovine. Uvijek se vodim citatom mog omiljenog američkog predsjednika Kennedyja da ne pitamo šta domovina može učiniti za nas nego šta mi možemo učiniti za domovinu. Ja sam se u posljednjih sedam-osam godina vodio time i, evo, snimio sam tri albuma na kojima se nalaze 33 bosanskohercegovačka kompozitora, više od 200 minuta muzike koju mogu poslušati ljudi u cijelom svijetu preko digitalnih platformi i na CD-u, a sve to uz aktivnu koncertnu djelatnost.

STAV: Dobra stvar kod digitalnih platformi jeste da se može pratiti koliko je nešto slušano. Koliko ste zadovoljni prijemom kod publike u svijetu?
STANKOVIĆ: Direktan uvid u slušanje na platformama nemam, time se bavi izdavač. Moji albumi nalaze se na više od dvjesto digitalnih platformi. Mi, naravno, znamo za one najpoznatije, ali postoje i specijalni servisi koji nisu mnogo znani široj publici. Recimo, posljednji album Resonance objavljen je na streaming servisu “HDtracks”, specijaliziranom isključivo za snimke iznad 88 kiloherca, za vrhunski snimljen materijal. Ekipa zadužena za tu platformu preslušala je album i ocijenila ga pozitivno te se sada nalazi na jednom takvom ekskluzivnom streaming servisu. Njega slušaju ljudi koji žele da čuju baš specijalne akustičke osobine klavira. Ono što je izuzetno važno jeste da je album slušan diljem svijeta – od Amerike i Meksika do Kine i Južne Koreje – što je izuzetno značajno za Bosnu i Hercegovinu u cjelini, ne izdvajajući ni ime umjetnika ni kompozitora.

STAV: Šta Vas je inspiriralo da krenete u projekt promocije bosanskohercegovačkog muzičkog stvaralaštva?
STANKOVIĆ: Inspiriše me saradnja s kompozitorima, od 33 kompozitora na mojim albumima, njih 16 ili 17 je živućih. S njima sarađujem na pripremi interpretacije kompozicija. Na koncertima, na kojima sam izvodio njihova djela, oni su bili prisutni, publika je mogla vidjeti autora. Drugi aspekt jeste da je za ovaj projekt unutar posljednjih pet godina napisano deset novih kompozicija, što je izuzetan doprinos umjetničkom stvaralaštvu Bosne i Hercegovine. Također, istraživanje savremene muzike i načina komponovanja meni, kao umjetniku, otvara neke nove vidike i pomaže mi u boljem shvaćanju muzike nastajala u 19, 18. i 17. stoljeću, te me obogaćuje kao umjetnika i potiče da s još više mašte i kreacije sukreiram djela nastala u periodu od baroka do savremenog doba. Kada se vratite kompozitorima kao što su Franz Liszt, Čajkovski, Rahmanjinov, Chopin, Beethoven, Bach, potpuno je nova dimenzija gledanja i shvatanja njihovih kompozicija nakon što se upoznate sa savremenim stvaralaštvom. Razumijevanje te muzike dobija višu dimenziju. Primjera radi, vaš kolega Nedim Hasić opisao je Franju Bosanca kao jednu od prvih zvijezda tog vremena, a kada svirate njegovu muziku, možete se uživjeti u doba u kojem je stvarao i shvatiti da njegova muzika i jeste bila pravi rock onog doba. Isto tako, kada svirate Bacha, možete osjetiti energiju koja je pokretala ondašnju muziku. To je sve moguće kada upoznate krajnje granice muzike. Njih se može pronaći, recimo, u muzici Dine Rešidbegovića, Ališera Sijarića, Davida Mastikose, Dražana Kosorića, Vojina Komadine, bosanskohercegovačkih savremenih kompozitora koji klavir ne posmatraju više kao instrument koji se svira samo preko klavijature, nego instrument kojem se i čupa žica i svira na razne načine – da čitav klavir učestvuje u kreaciji zvuka.

STAV: Je li se svijet zaželio koncerata?
STANKOVIĆ: Sigurno jeste, posebno u ovo vrijeme kada se povukao u sebe i svoje domove. S obzirom na ovu kompletnu situaciju koja nas je zadesila, vjerujem da su mnogi poželjeli ono vrijeme koje je bilo prije i nadam se da će to vrijeme ponovo doći. Najgore od svega je to što čovjek ne zna šta će biti, ne možemo planirati ni pola godine unaprijed, samo od danas do sutra.

STAV: Je li danas dovoljna samo muzika da privuče publiku na koncert ili je potrebno mnogo više truda oko koncerta?
STANKOVIĆ: Nekad je bilo dovoljno da je klavir na sceni, da je pijanist za klavirom i da svira. Publika sluša. Ali u današnje vrijeme brzog života, kada su ljudi postali vizualna bića, kada je sve je povezano s gledanjem, važno je koncert upotpuniti vizualnim elementima. Recimo, na koncertu u Sarajevu pravili smo svjetlosnu čaroliju, boje su pratile kompozicije. Ili, naprimjer, kostimografija, kod koje obraćam pažnju kako izlazim pred publiku. Primjera radi, kada smo na Bobovcu svirali koncert, imali smo srednjovjekovne odore. Doživljaj koncerta upotpunio je silazak vitezovi među publiku da uruče povelju Kulina bana, koja je potom pročitana. To je naizgled mali element, ali je publici dodatno dočarao jedno prošlo vrijeme. Volim spajati više elemenata. Ako je kamerni ambijent, onda volim uključiti malo poezije u koncert. Ako je to neka stara priča, naprimjer o Sebastianu Bachu, tu će biti uključeni gluma, igrokazi, barokna odora s perikom.

STAV: Često svirate u manjim mjestima, je li danas više publike, odnosno ljubitelja klasične muzike, u “provinciji” ili u velikim gradovima?
STANKOVIĆ: Uglavnom to zavisi od događaja i organizacije. Primjera radi, 2018. godine održao sam turneju po Srednjobosanskom kantonu, gdje sam predstavio album Balkan Madness. Bio sam u Kiseljaku, Fojnici, Bugojnu, Gornjem Vakufu, Jajcu i Novoj Biloj. Bilo je, recimo, interesantno posmatrati publiku u Gornjem Vakufu, koja je prvi put imala priliku slušati djela bosanskohercegovačkih kompozitora. Sala je bila dupke puna, to je bio društveni događaj, vidjelo se po reakcijama da im se sviđa. Ljudi u malim mjestima željni su takvih događaja. Ja radim na toj decentralizaciji kulture i već je mnogo malih mjesta upisano na mapu Bosne i Hercegovine na kojima sam nastupao u posljednjih deset godina. Tu priču sam započeo 2012. godine po povratku iz Italije sa studija, u mjestu Oćevija, na obroncima planine Zvijezde. Mnogi ne znaju za Oćeviju. Ondje se nalaze majdani za kovanje željeza pod zaštitom UNESCO-a, gdje se i dalje na srednjovjekovni način kuje oruđe. Održao sam koncert u crkvici u Oćeviji, odakle se pruža predivan pogled na planinu Zvijezdu. Ondje sam svirao koncert, nešto svjetskog, nešto bosanskog stvaralaštva, a jedan bogoslov pričao je u pauzi koncerta o fra Filipu Lastriću, čuvenom franjevcu iz Oćevije. To je bio prelijep događaj, posebno za ljude koji su došli svojim kućama iz cijeloga svijeta i doživjeli u svome mjestu jedan takav koncert. To je bilo zaista posebno, kao i koncerti u Varešu, Čapljini, Jajcu, Goraždu. Ustrajat ću u tome i možda za deset godina mognem reći da je Balkan Madness bio u svakoj općini i svakom mjestu u Bosni, a paralelno s time i širom svijeta.