Alarmantni odjeci iz 1990-ih danas se šire zapadnim Balkanom. I dok razgovori o proširenju Evropske unije na region zastoje, postoji uznemirujući zajednički faktor u krizama s kojima se suočavaju Bosna i Hercegovina, Kosovo i Crna Gora: Vlada Srbije aktivno podržava napore da ih destabilizuje, podržava interne zastupnike i prijeti njihovim suverenitet i teritorijalni integritet.
Zajedno s ruskim miješanjem, podjelom EU i slabostima NATO-a, ovo se pokazuje kao smrtonosna mješavina. Napredak koji je ostvaren u regionu tokom 2000-ih — ka mirnim, prosperitetnim, multietničkim državama — se poništava, a prostor je širom otvoren za izazivače nevolja. Došlo je vrijeme da NATO i EU rade zajedno i preduzmu mjere kako bi zaustavili pad i zaštitili napredak koji je postignut.
U septembru ove godine, na granici sa Kosovom, Srbija je postavila oklopna vozila i ratne avione, izazivajući demilitarizaciju nakon 1999. godine. U Bosni i Hercegovini secesionistički političari bosanskih Srba, koji politički i finansijski ovise o Srbiji, jednostrano i protivustavno se povlače iz državnih institucija uspostavljenih kao rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma, dok izvode specijalne policijske vježbe u otvorenom pokazivanju snagu. U Crnoj Gori, Beograd raspiruje vjerske podjele, doprinoseći sve toksičnijoj političkoj klimi koja je ponovo pokrenula pitanja spoljnopolitičke orijentacije, etničke pripadnosti i vjere.
Sve ove destabilizujuće akcije su podržane konceptom „srpskog sveta“ – idejom koja je alarmantno slična „Velikoj Srbiji“ bivšeg predsednika Slobodana Miloševića – koju sada otvoreno zastupa ministar unutrašnjih poslova zemlje Aleksandar Vulin. Ovdje se mogu vidjeti jasni tragovi 1990-ih, tokom kojih je Miloševićev režim osmislio niz ratova koji su kulminirali etničkim čišćenjem i genocidom.
Ovoga puta, međutim, situaciju pogoršavaju dodatni faktori. Najvažnije među njima je aktivno miješanje Rusije. Kremlj je podržao pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016. godine i nastavlja da brani Kosovo od punog međunarodnog priznanja u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. Ona je također podržavala paravojne formacije i izdavala otvorene prijetnje kao odgovor na svaku sugestiju da se Bosna pridruži NATO-u, nastojala je potkopati visokog predstavnika odgovornog za nadgledanje napretka Dejtonskog sporazuma i podržava secesioniste i nacionaliste širom regiona.
Zatim postoji problem razjedinjene EU. Dok Bugarska ostaje jedini veto na pregovore o članstvu Sjeverne Makedonije i Albanije, mađarski premijer Viktor Orbán ponudio je platformu za opasnu islamofobičnu i antibosansku retoriku i historijski revizionizam koji iskrivljuje utvrđene činjenice o ratovima iz 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji. Sa ovakvim idejama u otvorenom prometu, EU nije u stanju da odgovori na izazov očuvanja mira i stabilnosti na Balkanu.
Dovršavanje het trika — i ohrabreno haotičnim povlačenjem iz Avganistana — je percepcija da je NATO impotentan i da je sada pravi trenutak da se ospori njegovo držanje u regionu.
Kao takvi, ključno je da zajednički preduzmemo akciju. Prvo, regionu se mora pristupiti kao koherentnoj cjelini: zapadna politika mora uzeti u obzir da su krize i tenzije u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori sve povezane i da je oslanjanje na Srbiju kao stub stabilnosti na Zapadnom Balkanu, nažalost, , pogrešna politika.
Srbija više nije saveznik od pomoći u rešavanju političkih problema na Balkanu; nego je to njihov glavni uzrok. Stoga se naš pristup mora pomeriti ka obuzdavanju, pozivanju predsjednika Aleksandra Vučića i Vlade Srbije na odgovornost za izazivanje nestabilnosti.
Drugo, NATO mora osigurati da njegovo prisustvo u regionu bude dovoljno značajno da djeluje kao sredstvo odvraćanja od nasilja. To znači povećanje broja vojnika. Stabilizacijske snage EUFOR-a u Bosni i Hercegovini imaju samo oko 700 pripadnika, oskudan kontingent za koji je malo vjerovatno da će zadržati bilo kakvu značajniju nestabilnost. Kosovo takođe treba da bude primljeno u NATO-ov program Partnerstvo za mir zajedno sa Bosnom i da bude dobrodošlo u NATO što je pre moguće.
Treće, EU treba da se probudi pred prijetnjom na svojim granicama. Pristojne riječi nas nikuda neće odvesti. Snažan odgovor potkrijepljen prijetnjom sankcijama je jedina poruka koja će proći. Prijetnje nasiljem, etnički nacionalizam i poricanje genocida trebale bi biti dočekane jasnom i brzom osudom, a ne uobičajenom neugodnom šutnjom EU. Niti bi izjave trebale i dalje biti zaštićene jezikom “obje strane”.
Neki evropski političari mogu biti zabrinuti da će takav snažan odgovor poslužiti samo otuđenju Zapadnog Balkana, ali ovaj strah je neosnovan. Rusija neće zamijeniti EU. Mladi iz regiona ne odlaze u Moskvu već u EU. Kada su evropski lideri 2003. godine izjavili da je „budućnost Balkana u Evropskoj uniji“, bili su u pravu. Pitanje je kroz koliko će još sukoba region morati da prođe pre nego što tamo stigne.
Ako evropski lideri poput mađarskog Orbana ili slovenačkog Janeza Janše blokiraju ovaj zaokret prema principijelnoj politici, onda bi progresivne vlade trebale koordinirati, zajedno sa SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom, i kratkoročno nastaviti naprijed. Dugoročno, evropske zemlje će morati da izgrade strategiju i politiku oko koje se svih 27 članica mogu složiti - nešto na čemu bi SAD trebale da rade na tome da podstiču. Ako članstvo u EU za zemlje zapadnog Balkana nije u planu, onda treba razmotriti privremene korake, kao što su članstvo u jedinstvenom tržištu i carinskoj uniji i povećano finansiranje.
Ne sumnjajte, sukob u regionu više nije nezamisliv – ako ne reagujemo, to je jednostavno pitanje vremena. Rusija to zna i namjerno testira odlučnost i sposobnosti NATO-a. Ako NATO i EU nisu u stanju da se zauzmu za stabilnost na Balkanu – ne toliko u svom dvorištu koliko u dvorištu u samom srcu svoje kuće – onda su male šanse da to učine bilo gdje drugdje. A u nedostatku kredibilnog evroatlantskog angažmana, neće patiti samo Balkan.
Arminka Helić je članica britanskog Doma lordova. Bila je specijalni savjetnik britanskog ministra vanjskih poslova Williama Haguea od 2010. do 2014. 
