Polovina je augusta 1993. godine. Najvreliji dani u godini. Gori ono malo asfalta što nije izlokano na uzanoj cesti koja vodi ka Čuništima, Carevoj Ćupriji i dalje ka Zavidovićima (da je neko normalno vrijeme). Ovako je put prekinut dvadesetak kilometara od Careve Ćuprije, kod Vozuće, jakog četničkog uporišta, direktno naslonjenog na Ozren. Ipak, ta uska cesta je spas, omogućava izlaz preko sela Milankovića, šumskim putevima kroz vrleti Konjuha, preko planinskog prevoja Mladošavac, na Kladanj, odnosno dalje prema Tuzli. I za agresora je ona od krucijalnog značaja. Ako osvoje tih nepunih pedeset kilometara, spajaju Olovske Luke i Vozuću, spajaju Romaniju i Ozren. To bi bio taj “rezervni” koridor, osim glavnog, onog savskog, preko Brčkog. Vjerovatno će uslijediti nova ofanziva četničkog agresora.

KAKO ŽIVJETI PRIMIRJE

Nisu samo visoki Celzijusi ono što ove dane čini teško podnošljivim. Usijana je i politička situacija. Ono čega smo se pribojavali desilo se. Počeo je rat između Armije RBiH i HVO-a. Teška je situacija u Gornjem Vakufu i Mostaru. HVO je osvojio Žepče. Na put progonstva krenut će hiljade civila iz tog gradića. Dodatno, padom Žepča, u nepovoljan položaj, izolirani od ostatka slobodne teritorije, naći će se Tešanj i Maglaj. U potpunom okruženju neprijateljskih snaga. I ovdje u Olovu, na dijelu slobodne općinske teritorije, uz sela na Krivaji, uvukla se nervoza. Danima nema struje. Blokiran je protok roba, oružja, municije, medicinskog materijala i prijeko potrebnih lijekova. Nema nafte. Zaprežna kola sada su glavno prijevozno sredstvo. Sretan je onaj ko ima makar i bicikl. Ne prolazi humanitarna pomoć. Skladišta se brzo prazne. Ne znam koliko se sedmica može izdržati ovako.

Ovdje su i izbjeglice iz sokolačkih sela, sela oko Han-Pijeska, iz ilijaške općine, prognani iz samog Olova, odnosno sela olovske općine iz doline rijeke Stupčanice – koja su pala pod agresorsku kontrolu. Ima izbjeglih i iz Istočne Bosne – a sporadično i iz drugih mjesta – koji su se nevidljivom rukom sudbine našli upravo ovdje na ovim prostorima. Sve je zbijeno, zbrinuto u tih dvadesetak-tridesetak sela i naselja na slobodnoj teritoriji uz Krivaju. Najveća naselja, Solun, Milankovići, Čuništa, Kamensko, Careva Ćuprija, podnijela su i najveći teret. Udvostručen je, negdje i utrostručen, broj stanovnika u odnosu na prijeratni. Valja sve nahraniti, obući, pružiti minimum zdravstvenih usluga. U isto vrijeme voditi rat!

Strašan je to pritisak što je pao na pleća vojnog i civilnog rukovodstva. Uprkos svim limitima, odbrana se uspjela organizirati! Četnički agresor nije zauzeo pedlja već više od godinu, od momenta kada je zaustavljen na Olovskim Lukama, tek nešto više od tri kilometra od samog gradskog centra u Olovu. Kako? Uz strašan napor, ogromnu žrtvu svih koji su se našli na slobodnoj teritoriji i improvizaciju...

Primjera je svugdje. Ratna bolnica ukopana u zemlju. Ljekari opće prakse pomalo su sve postali – i ginekolozi i hirurzi, ovisno o potrebi... Kesa, radioamater, zaljubljen u radiotehniku, prepješači planinskim putem preko Konjuha do Kladnja, snimi dnevnik RTVBiH, a onda to naknadno pušta s jedinog očuvanog repetitora na olovskoj općini, onog poviše Bukovog Dola. Gledamo ako ima struje. Muharika spaja pokidane žice i dok traje granatiranje... Struja mora proći! Nema Oslobođenja, ali imaju lokalne Olovske novosti. Nema pilane, ali su mašine izvučene i organizirana je proizvodnja, u kakvoj-takvoj mjeri, na više lokacija. Uskoro će početi i nova školska godina. U pripremi su lokacije po selima na više punktova. Nastavnici će hodati od punkta do punka. Školski objekti su zauzeti ili od izbjeglica ili od vojske. Ili su srušeni, poput onih u samom Olovu. Nema igrališta, ali ima livada. Nema bazena, ali ima planinska ljepotica Krivaja sa svojim uvalama, virovima, stijenama, pločama...

KAHVA JE SUHO ZLATO

Situacija se dodatno usložnjava. Rat s HVO-om. Vareš je u neposrednoj blizini. Još je mirno mada je nestalo one saradnje protiv zajedničkog agresora. Kakvi to vjetrovi pušu? Zar se mogu graditi savezništva s onima koji su rušili, podjednako i katoličke crkve i džamije, prognavši i Hrvate i Bošnjake iz Posavine, koji su rušili Dubrovnik, onima koji su napravili pokolj u Vukovaru, koji su okupirali trećinu Hrvatske?!

Mnogo pitanja bez odgovora. Ipak, postoji i, uvjetno rečeno, jedna dobra strana te saradnje. Šverceri, u potrazi za profitom, ruše sve barijere. U Varešu još ima robe koju se može kupiti. Drže do njemačkih maraka. Marka je univerzalno platežno sredstvo, neovisno na kojem se dijelu bivše Jugoslavije nađete. Imamo nešto tih deviza, a potrebno nam je ulje. Danas ću s Enverom, suprugom mamine radne kolegice iz Soluna, ići na Rijeku blizu Careve Ćuprije, prijeći na vareški teritorij i pokušati kupiti nešto od neophodnih roba.

“Jesi l’ spreman”, upitao me je Enver nešto prije 10 sati, kada se pojavio na ugovorenom mjestu kod Vasvinog restorana. “Svježe je podmazan lanac”, odgovaram pokazujući rukom na bicikl. “A što se tiče nogu, utreniran sam gotov' ko Maradona”, smijao se mojim dosjetkama Enver, dok krećemo na put dug nešto više od dvadeset kilometara u jednom smjeru. Kalesija – Crni potok – Čuništa – Rijeka – Vijaka.

Vijaka je konačno odredište. Ondje, u tom selu, s lijeve strane Krivaje, pokušat ćemo kupiti osnovne životne namirnice – ulje, šećer, brašno... Bilo bi nam bliže krenuti uz Krivaju prema Olovu, zatim skrenuti na Križeviće, preko sela Oćevije prema Varešu, ali je prilaz s te strane blokiran. Na putu susrećemo grupice vojnika i civila. Nikada se nije više pješačilo. Svud uz rijeke puna kupališta. Ljeto je. Nema struje. Sve je blokirano. Živimo u nekoj vrsti geta. Možeš se kretati od tačke A do tačke B. Borba je za svaki kilovat struje, za svaki gram hrane, svaki litar nafte, za svaki metak, svaki komad granate...

Šutimo. Svako je sa svojim mislima. Nadamo se da ćemo osigurati nešto životnih namirnica. Koliko god bude koštalo. Trajat će neko vrijeme. Odmaramo na izlazu iz Čuništa. Platica. Vodi na izletište. Tu ćemo sjesti. Mati mi je spremila sendvič sa suhim mesom. Istrgovali smo kahvu za meso. Iz prodavnice, trgovačkog preduzeća “Snaga Vareš”, kojem smo iznajmljivali poslovni prostor u porodičnoj kući u Olovu od sredine devedesete do početka rata, dakle nepune dvije godine, ostalo je nešto robe. Kako su dolazi rođaci iz Petrovića i drugih okupiranih sela, većina toga se razdijelila već u prvim danima rata. Vrijedno spomena, ostalo je nešto brašna (što život znači u ovim trenucima) i nekih stotinjak kilograma sirove kahve. Sada je kahva suho zlato. Kilogram doseže vrijednost i do 120 maraka. Tako nam je rekao Taib, naš stanodavac. Po toj cijeni prodaje se u Tuzli. Onamo je išao skoro odvozeći teže ranjenike koji nisu mogli biti zbrinuti u ratnoj bolnici u Paskoj Luci.

Trebalo nam je nešto više od dva sata do mosta na Rijeci. S obje strane policijski check punkt.

“A, IMATE LI PROPUSNICE?”

S desne strane mosta prilazi mi dobro poznato lice. Rođak Hidajet. Policajac. Posljednji put vidjeli smo se na Džavidoj (Hidajetov brat, op. a.) dženazi. Od tada su prošla tri mjeseca. Ozbiljnog je lica. Ne smiješi se. Umjesto pozdrava, s nekom dozom oštrine, gotovo ljutito, kao kad roditelj prekorava dijete, upita me: “A, gdje si ti to krenuo?” Ne gleda u Envera. “Poš’o sam na korzo. Ima finih cura”, odgovorih jednako drsko. Sjećam se, kući su zezali Hidajeta, u toj nekoj tinejdžerskoj fazi, dvije-tri godine pred rat. Izrastao je u ljepuškastog mladića, a bio je izrazito stidan. Vrijedan i marljiv učenik. “Izgonili” bi ga iz kuće od knjige tim riječima: “Idi na korzo, ima finih cura.”

Njegova ozbiljno lice poprimalo je druge forme, gotovo da se nasmijao. Sad me upita sasvim drugačijim tonom: “Dobro, role, a gdje ste krenuli?” “Krenuli smo u Vijaku. Čuli smo da se ondje još može kupiti namirnica. Preko Oćevije sve je blokirano”, odgovorih mu.

Odmahivao je glavom. “Hajd’, ali oprezno. Vratite se čim prije. Nemoj slučajno da vas mrak uhvati”, savjetovao me Hidajet.

Prešli smo most pješke vukući bicikla. Dočekali su nas policajci i dvije hrvatske zastave, obješene na žicu, zategnutu između dva drveta, s jedne, odnosno druge strane ceste. Imao sam osjećaj da se nalazim na graničnom prelazu, a ne na administrativnoj granici dviju općina. “Dobar dan. Kuda ste pošli?”, upita nas policajac s dozom revnosti koju imaju šalterski službenici koji moraju mnogo puta ponavljati istu radnju i uvijek biti nasmijani i u dobrom raspoloženju s klijentelom. “Krenuli smo kupiti nešto namirnica”, sada je govorio Enver. “A imate li propusnice?”, upita policajac. “Kakve propusnice?”, s čuđenjem upitasmo. “Propusnice Hrvatske Republike Herceg-Bosne”, odgovori policajac.

Vrtjeli smo glavom u znak negiranja. “Dobro, u tom slučaju morat ću vas zamoliti da se vratite”, reče policajac. “Ali trebamo kupiti nešto hrane...”, pokušah objasniti. “Žao mi je, ne mogu vas pustiti. Tako je naređenje. Samo s propusnicom”, reče policajac i prepriječi nam put u znak ozbiljnosti da moramo ispoštovati naredbu.

Okrenuli smo bicikle. Pošli smo natrag. U Crnom Potoku uhvatila nas je kiša. Bio sam gladan i prozebao kada sam došao kući. Još je više boljelo razočarenje. Četrdesetak kilometara nizašta! Koliko će trajati ova blokada?

Mama mi je servirala pun tanjir graha. Bili su rastvorena vrata. Poslije kiše, sparina... Ljetne vrućine, a morala se upaliti i peć na drva jer struje i dalje nije bilo. Jednom riječju, da poludiš od toplote, a kuhati se mora... Samo je pitanje dokle i s čime. Gledao sam u plastičnu flašu ulju... Ostalo je nešto više od frtalja...

“U subotu će dječaci ići u Mižnoviće. Kažu da se ondje može kupiti namirnica”, reče mi mati dok smo palili svijeću... Mižnovići su većinsko bošnjačko selo u općini Vareš koje se “naslanja” na hrvatska sela. Nekih su dva sata hoda od Kalesije. Mora se preko planinskih prijevoja. Neću moći biciklom. Trebat ću poraniti. Možda ovaj put uspijem. Negdje će popustiti, negdje ćemo odblokirati. Ne može ovo vječno trajati. Stoke nismo imali. Ni mesa, ni mliječnih proizvoda, dakle. Nešto smo posijali krompira na Karaginu Polju u kasno proljeće. A taj je dio Olova preblizu linija. Pitanje je kako će roditi i hoćemo li ga biti u prilici pokupiti kad prispije.

Ostalo je nešto deviza, nešto zlatnog nakita i kahve. Koliko će trajati blokada, kako ćemo dočekati zimu? Osjećao sam težinu, pritisak, nešto me stiskalo u prsima, znao sam da moram i dalje pokušavati, dati sve od sebe, sve dok ne uspijem. Hrana se mora osigurati!