Optužiti drugog, satanizirati ga i prikazati onakvim kakvim nije da biste opravdali nepravdu i zločin koji mu nanosite, stara je metoda koju su zapadnoevropske zemlje i njihovi ideološki i kulturološki sljednici doveli do perfekcije. Ako želite drugom oteti njegovo a bojite se osude ljudi, dovoljno je da potencijalnu žrtvu što više ocrnite i prikažete kao nešto opasno, nazadno i štetno. U provođenju ovakvih metoda kroz historiju se posebno istakla katolička crkva, a sa sličnom praksom i danas se služe poznate svjetske velesile kad žele podjarmiti slabije države i narode i domoći se njihovog bogatstva. Naime, katolička je crkva kroz historiju generirala brojne sukobe koji traju do danas. Španska rekonkvista, križarski ratovi, kolonijalizam, istrebljenje i prisilna konverzija domorodačkih naroda u katoličanstvo samo su neki od događaja koje brojne apologete zapadnih vrijednosti pokušavaju opravdati, ali im to baš i ne polazi za rukom.  

Ovih dana, dok se pred očima cijelog svijeta odvija istrebljenje palestinskog naroda, prisjećamo se još jednog zla koje je potaknuto, pomognuto i provedeno od civilizirane zapadne Evrope. Riječ je o genocidu u Barbastru, nekad muslimanskom gradu na sjeveru Španije koji su kršćanske snage iz Francuske, Italije i španskih kraljevstava zauzele i pobile, kako većina historičara procjenjuje, 50.000 njegovih stanovnika. Ovom pohodu, koji je pokrenut protiv španskih muslimana prije zvaničnih križarskih ratova, pridružili su se mnogi vitezovi iz cijele katoličke Evrope, a blagoslov i punu podršku pohodu dao je tadašnji papa Aleksandar II.

Grad Barbastro (Barbašter) prije križarskog zauzimanja bio je veoma lijep, razvijen i napredan grad u kojem su cvjetali kultura, trgovina i zanatstvo. Imao je mnogo četvrti koje su krasile raskošno uređene kuće, kupališta, dvorci, džamije i škole. Sjaj i bogatstvo ovog i drugih muslimanskih gradova u Španiji probudili su pohlepu kod njihovih kršćanskih susjeda. U junu 1064. godine kralj Aragona Sančo Ramiréz, potpomognut vojvodom od Akvitanije i vitezovima iz cijele Evrope, opsjeo je Barbastro s 40.000 vojnika. Vladar Barbastra Muzafer ibn Sulejman ibn Hud tražio je pomoć svog brata Ahmeda ibn Sulejmana el-Muktedira ibn Huda, vladara Saragose, ali se on oglušio o njegov poziv. U gradu su se tada nalazili mala posada i mnogobrojno stanovništvo, koji su se junački odupirali osvajačima. Neprijatelj je uz pomoć jednog muslimanskog izdajnika iz grada otkrio i zatim blokirao vodovod kojim se grad snabdijevao vodom iz rijeke. Pritisnuti strašnom žeđi, branitelji su pristali predati grad pod uvjetom da im se omogući nesmetan i siguran izlaz, što su im napadači i obećali. Nakon što su stanovnici otvorili kapije, neprijatelj je ušao u grad i otpočeo bezobzirni pokolj.

Muškarci su redom ubijani. Žene i djeca također su ubijani i zarobljavani u ogromnom broju. Žene su silovane pred očima njihovih očeva, braće i muževa. Pet hiljada najljepših muslimanskih djevojaka zarobljeno je i poslano u Carigrad kao dar bizantijskom caru. Kršćani su zarobili ogroman i dragocjen plijen od kojeg zastaje dah i o kojem su ranije mogli samo sanjati. Dragocjenosti koje su opljačkali i zarobili bile su takve da su se čak i kršćanski prosjaci mogli vidjeti s raznim vrijednostima i u skupocjenoj odjeći.

Ovaj zločin opisali su mnogi historičari. Posebno dojmljiv opis dao je alžirski historičar Aḥmed ibn Muḥammed al-Makkarī al-Tilmisānī (1577–1632) u svom djelu Nafh al-tib min gusn al-andalus al-ratib, čije dijelove donosimo u tekstu koji slijedi.

“Te 1064. godine (456. h. g.) križari su uzeli grad Barbašter (Barbastro), jedno od najjačih mjesta u cijelom Thagheru (Aragonu). Ibn Hajjan naziva ga kasabom (citadelom) islamske pokrajine Barbitanije i kaže da je blizu Saragose.

Al-Ardemelisova armija logorovala je blizu Barbastra i zatim ga opkolila. Jusuf ibn Sulejman ibn Hud, u to vrijeme kralj Saragose, umjesto da požuri da pomogne gradu, ostavio je stanovnike da se brane kako znaju. Posljedice su bile takve da je neprijatelj zauzeo grad kao što ćemo objasniti kasnije. Križari su opsjedali grad četrdeset dana bez ikakva uspjeha, sve dok nisu dobili saznanja da je garnizon podijeljen i da su se branioci međusobno posvađali zbog nedostatka životnih namirnica. Križari su potom pojačali svoje napade i uspjeli da s 5.000 najboljih vojnika prodru u predgrađe. Muslimani su bili iznenađeni i povukli su se u unutrašnjost grada gdje su se utvrdili. Uslijedila je velika bitka u kojoj je palo ne manje od 500 franačkih vojnika.

Na kraju se pokvario podzemni vodovod kojim je grad snabdijevan vodom iz rijeke. Obrušilo se nekoliko velikih stijena i blokiralo protok vode. Tako je prekinuto snabdijevanje, nakon čega su stanovnici Barbastra požurili u neprijateljski logor kako bi kupili sigurnost za svoje porodice i imovinu. Velike sume novca i robove odmah su predali u ruke osvajača. Čim je kršćanski kralj primio novac i druge vrijednosti predviđene dogovorom, prekršio je riječ obrušivši se na jadne stanovnike. Sve ih je poklao, s izuzetkom Kayeda ibn Tavila i kadije Ibn Isaa, koji su s još nekolicinom stanovnika uspjeli izbjeći opći pokolj.

Plijen koji su križari uzeli, bilo u novcu, namještaju ili odjeći, prelazi svaku računicu, budući da smo sigurni da je udio u plijenu samo jednog od njihovih vođa, koji je bio general konjice, iznosio oko 1.500 mladih djevojaka, uz 500 tovara robe, haljina, ukrasa i svih vrsta imovine. Broj poginulih i zarobljenih muslimana iznosio je do 100.000 duša, iako neki ovaj broj smanjuju za jednu polovinu.

Među zanimljivostima opsade prepričavalo se da to da je, u vrijeme kada se akvadukt pokvario i opskrba vodom prestala, na gradskom bedemu stajala žena moleći gutljaj vode za nju i njenog sina. Naišao je kršćanski vojnik i rekao da će joj, ako da sve sa sebe – haljinu, dragulje itd. – donijeti malo vode kojom će utažiti žeđ, a žena nije oklijevala nijednog trenutka da prihvati tu pogodbu.

 

 

Tvrdilo se da je razlog koji je potaknuo kršćanskog kralja da naredi pokolj stanovnika bio sljedeći: kad je ušao u Barbastro i vidio koliko je u njemu stanovnika, strah mu je obuzeo srce i pobojao se da im muslimani iz susjednih regija ne priteknu u pomoć i pomognu im da povrate svoj grad. Stoga je odlučio da ih ubije koliko god bude mogao. Naredio je opći pokolj koji je trajao sve dok više od 6.000 muslimana nije palo od mačeva kršćana. Napokon je kralj naredio da se obustavi masakr i da se ostali poštede i napuste grad. Kad je naredba objavljena, nalet ljudi na kapiju bio je takav da su se mnogi ugušili u gužvi. Drugi su bili mudriji, spustili su se niz zidove pomoću konopca i otrčali do rijeke kako bi ondje utažili žeđ.

Kada je objavljeno da je pokolj završen i da se svi građani mogu sigurno vratiti kućama, preživjeli su napustili skrovišta i požurili pronaći svoje porodice. Međutim, čim su se vratili kućama, po naredbi franačkog kralja, pozvaše ih da izađu i povedoše ih u ropstvo.

Dio stanovnika pobjegao je u obližnje planine i ondje se utvrdio. Budući da nisu imali vode, bili su na pragu umiranja od žeđi u trenutku kada su im došli kraljevi glasnici donoseći vijesti o pomilovanju i dogovorenom miru. Više mrtvi nego živi, napustili su svoje položaje i nabasali na neprijateljsku konjicu koja nije bila upućena u uvjete sklopljenog primirja te ih je redom počela ubijati. Stradali su svi izuzev nekolicine koja je nekako uspjela pobjeći.”

 

Isti pisac (Ibn Hajjan) dodaje: “To je bio ustaljeni običaj kršćana, gdje god su uzeli grad vojnom silom, silovali su kćeri pred očima očeva i supruge pred očima muževa i drugih članova porodice. Ali po zauzimanju Barbastra nasilje ove vrste prešlo je svaku mjeru.

Muslimani se ranije nisu susretali s ovakvim stvarima. Toliko je bilo zločina koje su kršćani počinili u ovom slučaju da ne postoji olovka koja to može opisati.

Kad je kršćanski kralj odlučio da se vrati u svoju zemlju, probrao je među muslimanskim sinovima i kćerima najljepše djevojke i najzgodnije momke i odabrao među udanim ženama one koje su bile najmlađe i najzgodnije te ih poslao u prijestolnicu. On se lično, nakon što je napustio garnizon u Barbastru, u svoj kraj vratio s 1.500 konja i 2.000 pješaka.”

Ibn Hajan bilježi još jednu anegdotu kojom je nastojao dati predstavu o mnogostrukim stradanjima muslimana u vrijeme osvajanja Barbastra.

“Neko vrijeme nakon ove katastrofe jevrejski trgovac otišao je u Barbastro kako bi otkupio kćer jednog od stanovnika koji je preživio masakr. Prilikom podjele plijena djevojka je žrijebom pripala grofu kojeg je ovaj Jevrej dobro poznavao, jednom od onih kojem su dali da upravljaju gradom poslije odlaska vojske. Jevrej je otišao u njegovu rezidenciju i, nakon što ga je sluga najavio, bio primljen kod grofa. Ondje je zatekao kršćanina u dijelu kuće u kojoj je obično sjedio njen muslimanski vlasnik; zavaljen na svom kauču i odjeven u svoje najvrednije haljine. Soba sa svojim tepisima, jastucima i zavjesama bila je u istom stanju kao onda kada ju je njen vlasnik napustio tog kobnog dana i ništa nije bilo promijenjeno niti je šta dirnuto od oslikanih arabeski i ornamenata. Njegove robinje razvezane kose stajale su pokraj njegovog kreveta, spremne da ispune njegovu želju.

‘Taj grof’, pričao je Židov, ‘poželio mi je dobrodošlicu i pitao za razlog moje posjete. Kada sam mu rekao jasno i bez glume pokazujući na mnoge djevojke koje su bile u sobi, a među kojima je bila i ona koju sam došao otkupiti, grof se nasmiješio i obratio mi se na jeziku svoga naroda.

– Požuri i, ako je djevojka koju tražiš među njima, pokaži mi je. Ako nije, možeš otići u moj zamak gdje ćeš naći još mnogo njih među mojim zarobljenicima. Potraži osobu koju tražiš, onda ćemo se dogovoriti.

– Ne moram ići u tvoj zamak jer je osoba koju tražim među ovim djevojkama. Ako se složiš s tim, spreman sam ispuniti tvoje zahtjeve.

– A šta si donio da me iskušaš, upitao me grof.

– Donio sam ti puno finog zlata i vrijednu, skupu i novu robu, bio je moj odgovor.

– O, Bahdža!, zovnuo je jednu od svojih robinja. Uzmi neke od svojih kolegica robinja sa sobom i donesite mi veliki sanduk, da mu možemo pokazati nešto od našeg imetka.

Sanduk je unesen u sobu i Bahdža je počela vaditi prvo torbu sa 10.000 zlatnih dinara, zatim nekoliko torbi punih dirhema i na kraju mnogo tacni ukrašenih zlatnim ornamentima i draguljima. Bilo ih je, kad su se izložile pred kršćaninom, dovoljno da ga pokriju i sakriju od moga pogleda. Grof je tada rekao Bahdži:

– Donesi onaj sanduk bliže! Kad je to uradila, počela je vaditi razne dragocjenosti, skupocjene pamučne haljine također od srebra, zlata i brokata u svim bojama i uzorcima da sam zaista bio zbunjen i jasno vidio da nisam donio ništa što bih mogao porediti i s najmanjim vrijednostima koje su mi pokazali. Moje čuđenje bilo je još veće kada mi je kršćanin rekao da sam vidio samo mali dio blaga koje posjeduju i da ima mnogo drugih dragocjenosti svih vrsta i ništa što bi moglo biti novo i poželjno.

On se zatim zakleo svojim Bogom da se od svoje lijepe zarobljenice ne bi odvojio čak i da ne posjeduje nijedan od tih predmeta i da sam došao s nečim vrijednim da mu ponudim kao otkupninu.

– Ova je djevojka kćerka posljednjeg vlasnika ove kuće koji je, ako sam pravilno obaviješten, bio čovjek od ugleda i utjecaja među svojim sugrađanima. Zbog toga nastojim da je zadržim u mojoj posluzi kao što su ljudi njenog naroda imali običaj da rade s našim ženama kad god bi im pale u ruke, u vrijeme kad su bili moćni u ovoj zemlji. Sad su se skale okrenule i mi imamo nadmoć nad njima, radimo što su i oni radili… ne, radimo još više (gore). Vidi tu mladu i nježnu djevu (pokazao je na jednu djevojku koja je stajala u ćošku sobe s lutnjom u rukama), ona se zapravo trese od straha od moje srdžbe. Uzmi tu lutnju, reče joj svojim barbarskim žargonom, i pjevaj žalosnu melodiju.

Djevojka uze lutnju kako joj je zapovjedio i sjede da je naštima. Vidjeh suze kako se kotrljaju niz njene obraze, ali kršćanin je prostrijeli bijesnim pogledom. Pokušavala je otpjevati neke stihove, koje nisam razumio ništa bolje od njenog gospodara kršćanina, iako je, čudno je reći, nastavio da pije i pokazuje znake veselja kao da razumije značenje stihova. Na kraju, vidjevši da ne mogu dobiti djevojku po koju sam došao, napustio sam grofa i otišao na drugo mjesto da prodajem svoju robu. Pritom sam u rukama najprostijih kršćana nalazio toliku količinu opljačkanog blaga i zarobljenika da sam bio potpuno zbunjen.”

“Negdje krajem džumadea, prve naredne 457. godine”, nastavlja ibn Hajjan, ”stigle su vijesti u Cordobu da su muslimani oslobodili Barbastro.

To se desilo ovako: Ahmed el-Muktedir ibn Hud, zbog čijeg je kriminalnog nemara pao grad (budući da je, da bi se osvetio stanovnicima koji su prišli njegovu bratu, dopustio da postanu plijen kršćana), želeći da ušutka one koji su loše govorili o njemu, da ispere neizbrisivu mrlju na njegovoj ličnosti i da bi se iskupio za grijeh, koji ništa osim velike Božije milosti ne može izbrisati, krenuo je na Barbastro na čelu svojih trupa i pojačanja koje mu je poslao njegov saveznik Abad Al-Mu’tade. Napadajući nevjernike Ahmed je pokazao veliku hrabrost i izveo takve vojne podvige da su se čak i kukavice u njegovoj vojsci prestale plašiti. Muslimani i nevjernici borili su se s izraženim bijesom dok na kraju Bog nije bio zadovoljan i prvima podario pobjedu omamljujući njihove neprijatelje, koji su okrenuli leđa u zabuni i bučno trčali prema gradskim vratima.

Muslimani su ih slijedili. Ušli su među njih koljući cijeli garnizon s izuzetkom nekolicine koji su pobjegli od bitke i djece koju su iz saosjećanja spasili smrti, kao i onih među viđenijim ljudima koji su se iskupili plaćanjem teške otkupnine.

Svi ostali su ili ubijeni ili su postali robovi zajedno sa svojim ženama i djecom. Na ovaj je način Barbastro ponovo pretvoren u muslimanski grad voljom Kreatora svih stvari s gubitkom od samo pedeset najhrabrijih muslimana, koji su pali kao šehidi za vjeru i čija je imena Bog odmah zapisao dajući im da uđu u Džennet.

Gubici nevjernika bili su znatni, budući da su iznosili 1.000 konjanika i 500 pješaka. Grad je očišćen od prljave idolatrije, od nevjerstva i mnogoboštva. Ali da se vratim. Čim je tiranin Alfonso sebe vidio gospodarem Toleda i svih onih gradova koji su priznavali vlast Kadira, počeo je da se bavi projektom zauzimanja cijelog El-Endelusa.”

 

Genocid u Barbastru, iako se desio prije 960 godina, ostavio je posljedice koje se osjećaju i danas. Pokolj nad nedužnim muslimanskim stanovništvom, osim što je izazvao veće podjele, mržnju i želju za osvetom, promijenio je i karakter ratovanja, čija je glavna značajka postala sve izraženije stradanje civila. Ukratko, pokolj u Barbastru s vremenom je postao parabola za nove zločine.

Ogroman i neprocjenjiv ratni plijen, koji su kršćani osvojili u Barbastru, motivirao je nove napade na muslimansku teritoriju na Iberijskom poluotoku, koja se od tada neprestano smanjivala, da bi u narednih 428 godina bila potpuno izgubljena. Podstaknut uspjehom svog prethodnika pape Aleksandra II da ujedini kršćane u borbi protiv muslimana, papa Urban II pozvao je kršćane u Prvi križarski pohod, koji je, skupa s ostalim križarskim pohodima koji će uslijediti, svojom surovošću obilježio nekoliko stoljeća.

Pokolj u Barbastru i križarski ratovi protiv muslimana oblikovali su i posebnu svijest i osjećaje kod kršćana. U sukobima koji su slijedili kršćani su zločinačku narav počeli smatrati vrlinom, a najstrašnije zločine bogougodnim djelom, što se, između ostalog, vidi i u zapisu katoličkog svećenika, hroničara i sudionika Prvog križarskog rata Rajmunda D’Aguilera (1096–1099) o osvajanju Jeruzalema u kojem kaže: “Bilo je to prekrasno gledati. Neki od naših ljudi rezali su glave našim neprijateljima, drugi su ih gađali strelicama kako bi pali s tornjeva, a ostali su ih dulje mučili tako što su ih bacali u vatru. Gomile glava, ruku i stopala mogle su se vidjeti na ulicama grada. Trebalo se probijati kroz tijela ljudi i konja u krvi, koja im je bila do koljena. Zaista, to je bio pravedan i graciozan prikaz Božje pravde jer ovo mjesto treba biti napunjeno krvlju nevjernika, predugo je trpjelo njihovo bogohuljenje...”

Ovakvo mišljenje i raspoloženje među mnogim “promicateljima zapadnih vrijednosti” prisutno je i danas. To je više nego očito, mada će malo ko to priznati.