BANDŽOVIĆ: Bosna i Hercegovina i konstituisanje avnojske Jugoslavije

U Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ) procjenjivalo se u ljeto 1943. da je rat ušao u završnicu, da se za njegov kraj treba pripremiti. Amerikanci i Britanci su već u martu preporučivali jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi da se posveti stvaranju federalne države. Ideja o izgradnji ove države na toj osnovi potekla je još od Britanaca 1918, ali je tada odbačena na zahtjev Francuza koji su vjerovali da je unitarizam zasnovan na etničkom principu korisniji za njene interese.

Dolazak britanske misije, na čelu s brigadnim generalom Fitzroyem MacLeanom, polovinom septembra kod Tita označio je priznanje NOV i POJ i zapečatio sudbinu četničkog pokreta. Došla je i američka misija koju je predvodio major Lynn Farish. On je u oktobru poslao izvještaj svojoj vladi o stanju pokreta pod Titovim vodstvom. Predsjednik Ruzvelt je taj izvještaj docnije pokazao Staljinu na Teheranskoj konferenciji. Usponu NOP-a su pridonijeli i neuspjesi nacionalizama povezanih sa silama koje su gubile rat. Ideja „nove Jugoslavije” bila je neka sveobuhvatna (catch-all) parola. Mnogima je nudila ponešto, a nikome sve. Titovi pogledi na nacionalno pitanje su formirani „u trajnom podozrenju nesrpskih naroda prema unitarnoj državi”.

Tito je 1943. zazirao od savezničkog iskrcavanja u Jugoslaviji, pošto bi to značilo povratak kralja i izbjegličke vlade i kraj planova KPJ o preuzimanju vlasti. Revolucionarna teorija nije priznavala legitimitet izbjegličke vlade i kontinuitet monarhije. Revolucija se sprovodi, „ali se o njoj ne govori suviše – to je bila osnova tzv. linije” KPJ. Tito je vjerovao da se „federativna ideja može nadograđivati na proleterski internacionalizam”. U septembru 1943, nakon kapitulacije Italije i savezničkog osvajanja južne Italije, on je s vrhom NOP-a razmatrao ideju o novom sazivanju AVNOJ-a.

Bihaćko zasjedanje AVNOJ-a 1942. na kojem je došlo do odvajanja političke od vojne vlasti, prema sastavu učesnika, bilo je u granicama „ostvarene utopije”. AVNOJ je i pravno trebao steći svojstvo vrhovnog organa vlasti. Njegovo zasjedanje je sazvano nešto kasnije nego što je planirano, pošto zemaljska antifašistička vijeća nisu oformljena u svim budućim federalnim jedinicama. Obrazovanje zemaljskih i pokrajinskih vijeća trebalo je da dovede da „narodi i narodnosti Jugoslavije dobiju pouzdana politička sredstva za zaštitu svojih individualnih prava i za povezivanje u uslovima ravnopravnosti”.

Odluka o sazivanju AVNOJ-a donijeta je u oktobru 1943. godine. Na vijest da će se u Moskvi sastati britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden, američki ministar vanjskih poslova Cordell Hull i komesar za vanjske poslove SSSR-a Vjačeslav Molotov, Tito je uputio depešu, ispred političkih i vojnih institucija i organa NOP-a, u Moskvu. U njoj se apostrofira da se ne priznaje jugoslavenska vlada, ni kralj u inostranstvu, da im se neće dozvoliti povratak „jer bi to značilo građanski rat”, te da ogromna većina naroda želi demokratsku republiku i koja se „oslanja na narodnooslobodilačke odbore” (NOO).

Vodstvo NOP-a je u Jajcu s nestrpljenjem očekivalo rezultate Moskovske konferencije koja je trajala od 13. do 30. oktobra. Sovjetska vlada nije Titovu depešu stavila na dnevni red. To je ubrzalo sazivanje AVNOJ-a. U oktobru su na proširenim sjednicama Politbiroa CK KPJ usvojeni zaključci o federativnom uređenju države, stvaranju privremene vlade, zabrani povratka u zemlju kralju i kraljevskoj vladi. Komunisti su u svojim planovima imali u vidu i iskustva uređenja Sovjetskog Saveza.

Federativna Jugoslavija se kao država, prvi put pominje u proglasu CK KPJ 7. novembra 1943, izdatom povodom proslave 26-godišnjice Oktobarske revolucije. Federalizam je prihvaćen kao najpogodniji ideološko-politički osnov za uređenje države. Komunisti su sazvali AVNOJ, odredili program skupštine, njen sastav, činili su vodeće jezgro tog tijela. Revolucionarna skupština AVNOJ-a u novembru 1943, na kojoj je konstituisana „nova Jugoslavija”, bila je pod njihovom dominacijom. Mada se „drugi AVNOJ” proglasio „vrhovnim predstavnikom suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao cjeline”, u biti je to bio izraz volje tek „male skupine” koja je zbog svoje vojne snage mogla ustrojiti organizaciju nove države prema svojoj zamisli, ne mareći pritom ni za svog sovjetskog zaštitnika.

„Novu vlast”, navodi Milovan Ðilas, „karakterizirali su raskol sa starim i nepovjerenje prema našim duhovnim očevima”. Staljin je prvobitno komentirao da su odluke AVNOJ-a nož u leđa Sovjetskom Savezu. Partizani su odlukama u Jajcu „dobacili svoj izazov četnicima i na unutrašnje-političkom i diplomatskom planu”. Stvaranje antifašističkih vijeća uoči sazivanja AVNOJ-a bio je novi iskorak u federativnoj institucionalizaciji države.

Iako su se na teritoriji Bosne i Hercegovine vodile oštre borbe, a neki njeni dijelovi od 1941. bili poprišta masovnog otpora, sve do 1943. u njoj nije bilo centralnog narodnooslobodilačkog odbora. Na to je uticala i činjenica da u vrhu NOP-a nije bila jasno uobličena predstava o budućem statusu Bosne i Hercegovine. Vodstvo NOP-a nije željelo da potpunije otvara ovo pitanje sve dok ne dođe do „vidnijeg raslojavanja u redovima Muslimana i Hrvata i njihovog masovnijeg pristupanja narodnooslobodilačkom pokretu”. Zaobilažena su i deklarativna izjašnjavanja i rješenja budućeg unutrašnjeg uređenja Jugoslavije koja bi iritirala zapadne saveznike koji su se, priznavajući izbjegličku vladu u Londonu, pozivali na principe legaliteta.

Najviši partijski forumi nisu dugo pokazivali dovoljno pažnje urgentnim društvenim pitanjima u Bosni i Hercegovini, kao ni partijskim punktovima u njoj. CK KPJ je partijske organizacije u Bosni i Hercegovini od 1938. vezao za obnovljeni Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu (PK KPJ). CK KPJ se za parolu autonomije Bosne i Hercegovine izjasnio tek u prvomajskom proglasu 1940. godine. Autonomni položaj Bosne i Hercegovine je prihvaćen u Rezoluciji V. Zemaljske konferencije KPJ, održanoj u oktobru 1940. u Dubravi kod Zagreba. Tada je iskazano da „narodi Bosne i Hercegovine treba da se sami slobodno opredijele i nađu rješenje za uređenje u tim oblastima i slično”. Pojam autonomije je još neodređen i podliježe različitom shvatanju.

CK KPJ je u novembru 1941, u „Borbi” naglašavao da „Bosna i Hercegovina moraju postati slobodne, a u njima mora biti ostvarena puna ravnopravnost svih njenih stanovnika, kako Srba i Hrvata, tako i muslimana”, da je put narodnooslobodilačke borbe put na kome će Bosna „zaista postati ono što mora da bude: spojnica hrvatskog i srpskog naroda ujedinjenih u zajedničkoj borbi protiv okupatora”. CK KPJ, Vrhovni štab NOP i DVJ, PK KPJ za BiH i Glavni štab NOPO za BiH tokom 1941. i 1942. uputili su niz proglasa i letaka narodima u Bosni i Hercegovini, ukazujući na njihove prilike i perspektive.

U pismu CK KPJ upućenom u jesen 1941. sekretaru CK KP Hrvatske o planiranom formiranju narodne vlade Jugoslavije bilo je, pak, istaknuto da bi ona trebala biti sastavljena od desetak članova, i to „oko tri-četiri iz Hrvatske, dva iz Slovenije, četiri iz Srbije i dva iz Crne Gore”. U dokumentima Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću 1942. nema jedinstvenog tretmana Bosne i Hercegovine. U Rezoluciji o osnivanju AVNOJ-a posebno se govorilo o Hercegovini, a posebno o Bosni, dok se u Proglasu koji je sa ovog skupa bio upućen narodima Jugoslavije govorilo o Bosni i Hercegovini „kao jedinici u našoj bratskoj zajednici”.

PK KPJ za BiH započeo je pripreme za osnivanje AVNO Bosne i Hercegovine od ljeta 1943. godine. Tome je prethodio je razgovor Tita s predstavnicima PK KPJ za BiH kod Kladnja u junu mjesecu. Pripreme za osnivanje antifašističkog vijeća Bosne i Hercegovine, međutim, ometaju ratna dejstva i, prije svega, još neriješena i nejasna koncepcija o statusu Bosne i Hercegovine u budućoj jugoslavenskoj federaciji. Inicijativa o osnivanju vijeća je potpunije elaborirana u pismu oblasnim partijskim komitetima sredinom septembra.  

U pismu koje je PK KPJ za BiH 14. septembra uputio Uglješi Daniloviću u Hercegovinu se, između ostalog, navodi: „Mi mislimo da je situacija sazrela da se formira zemaljski AVNO za Bosnu i Hercegovinu, o čemu smo već ranije obavijestili CK. Smatramo da je potrebno izaći pred najšire mase sa našim stavom po pitanju Bosne i Hercegovine u budućoj ravnopravnoj zajednici naroda slobodnog juga. U okviru demokratskih zahtjeva dolazi zahtjev autonomije Bosne i Hercegovine. Parolu slobodne i izmirene Bosne i Hercegovine treba odmah popularisati, naročito među srpskim masama. Ideja autonomije bliska je muslimanskim masama, iako naše shvatanje autonomije nema ničega zajedničkog s parolom bosanskog begovata”.

U KPJ se usporeno razvijala ideja o ravnopravnom položaju Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federalnoj zajednici. Partijski vrh je sve do zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu bio na stanovištu da Bosna i Hercegovina ima autonoman status, a ne republički. Pri tome se mislilo na „autonomiju uz republiku Srbiju”. Stepen posebnosti Bosne i Hercegovine bio je predmet rasprava. U procesu konstituiranja federalnih jedinica Bosna i Hercegovina je bila posljednja u nizu. U Zapisima iz oslobodilačkog rata, Rodoljub Čolaković je naveo da se u novembru 1943. u Jajcu „mnogo raspravljalo” o položaju Bosne i Hercegovine, dodajući da su pored Tita, na pripremama odluka AVNOJ-a radili Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Moša Pijade i drugi.

U docnijoj literaturi o ovoj tematici malo će se pominjati Ranković, očito zbog njegovog silaska s političke scene 1966. godine. U PK KPJ za BiH vođene su u Ribniku i Jajcu diskusije oko budućeg položaja Bosne i Hercegovine. Rješavanje njenog statusa očito se sukobilo s načelom „koliko nacija toliko i federalnih jedinica”.

 Alternativa priključivanja Bosne i Hercegovine federalnoj jedinici Srbiji ili Hrvatskoj, što bi izazvalo podozrenje hrvatskog, odnosno srpskog stanovništva i dalo snažnog povoda za nesigurnost, pa i otpor Bošnjaka, nije dolazila u obzir kao konačno rješenje. Koncepcija da i Hercegovina kao autonomna jedinica bude direktno povezana sa ustanovama jugoslavenske federacije, s nešto manjim pravima od federalnih jedinica, također nije prihvaćena, iako je to bio pomak u traženju definitivnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu.

Argumenti PK KPJ za BiH da višenacionalna Bosna i Hercegovina koja „vijekovima postoji kao ekonomsko-istorijska cjelina”, bude ravnopravna s drugim federalnim jedinicama, nisu prihvaćeni od svih članova CK KPJ - učesnika u diskusiji, s navodima da ona nema sve uslove da bude samostalna federalna jedinica, da je KPJ usvojila pravilo „jedna nacija-jedna država”. Ostavljeno je da se pitanje njenog državno-pravnog statusa riješi u konsultacijama s Titom.

O krupnom pitanju položaja Bosne i Hercegovine odlučivalo se u veoma uskom krugu. Za niz bitnih pitanja vezanih za stvaranje nove jugoslavenske zajednice nema izvornih dokumenata, čime je ostavljen prostor za različita nagađanja, špekulacije i improvizacije.

Uoči zasjedanja ZAVNOBiH-a vođeni su razgovori između predstavnika PK KPJ za BiH, Rodoljuba Čolakovića i Avda Hume, s Milovanom Ðilasom, Sretenom Žujovićem i Mošom Pijade, predstavnicima CK KPJ, oko budućeg statusa Bosne i Hercegovine. Čolaković piše da je stav PK KPJ za BiH bio da Bosna i Hercegovina treba biti jedna od federalnih jedinica: „Obaviješten o raspravi i o argumentima PK BiH, Edvard Kardelj se složio s njima, izvijestio Tita, i on se saglasio sa stavom PK BiH da Bosna i Hercegovina bude šesta federalna jedinica Demokratske Federativne Jugoslavije”.

Slično je pisao i Humo: „Sa shvaćenom koncepcijom Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u federalnoj Jugoslaviji krenuo je prvih dana novembra 1943. dio Pokrajinskog komiteta (R. Čolaković, A. Humo) s više uglednih građanskih političara iz istočne Bosne za Jajce, gdje su se nalazili Vrhovni štab i CK KPJ. Kad smo stigli u Jajce, dobili smo nacrt jedne odluke kojom je trebalo Bosnu i Hercegovinu konstituisati kao autonomnu pokrajinu neposredno vezanu za jugoslovensku federaciju. Taj nacrt odluke direktno se sudario sa našom novom koncepcijom i zbog toga je započela diskusija sa pojedinim članovima CK (M. Pijade, Žujovićem, Ðilasom i E. Kardeljom)”.

Drago Borovčanin iznosi podatak da je vođen zaseban razgovor s Kardeljom koji je prihvatio argumente PK KPJ za BiH. On dalje navodi da su članovi PK KPJ za BiH upoznali i Tita s argumentima u prilog priznavanja Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice, što je Tito „odmah prihvatio”.

Vođenje odvojenih razgovora s pojedinim ličnostima iz vrha NOP-a pokazuje da se do konačnog rješenja oko statusa Bosne i Hercegovine nije jednostavno došlo. Prelomne odluke nisu donosili forumi već pojedinci. Enver Redžić ističe da su Kardelj i Tito prihvatili argumentaciju PK KPJ za BiH. Titova uloga arbitra je bila odlučujuća u tim raspravama. On nije bio ideolog i teoretičar, već praktičar i operativac.

Avdo Humo i Rodoljub Čolaković su, po izvršenim razgovorima u Jajcu, otišli u selo Ribnik, kod Ključa, gdje se nalazio Oblasni komitet KPJ za Bosansku krajinu, i upoznali njegove članove s rezultatima tih razgovora. Nakon diskusije zaključeno je da se skupština ZAVNOBiH-a održi 25. novembra 1943. u Mrkonjić-Gradu. Enver Redžić je napisao da u hiljadugodišnjoj povijesti Bosne i Hercegovine nije bilo događaja uporedivog sa osnivanjem ZAVNOBiH-a.

Osnivačkoj skupštini ZAVNOBiH-a 25-26. novembra u Mrkonjić-Gradu, ispred Vrhovnog štaba prisustvovao je Arso Jovanović, ispred AVNOJ-a Ivan Ribar i Vlado Zečević, kao i predstavnici Hrvatske i Slovenije. Diskusije na ovom skupu morale su, zbog kratkoće vremena da se krate. Uglješa Danilović navodi da je to bila velika šteta: „Pogriješilo se što se skupština nije produžila i drugu noć”. Osnivačka skupština izabrala je u ZAVNOBiH 173 vijećnika, 31 člana Prezidijuma i 58 članova AVNOJ-a iz BiH. ZAVNOBiH je proglašen za najviše političko predstavništvo narodâ Bosne i Hercegovine.

U duhu načelnih stavova Prvog zasjedanja AVNOJ-a, ZAVNOBiH se izjasnio za federativno uređenje Jugoslavije u kojoj će Bosna i Hercegovina biti ravnopravna federalna jedinica, a unutar nje ravnopravni Muslimani, Srbi i Hrvati. Tom prilikom je konstatirano da narodi Bosne i Hercegovine hoće da ona bude slobodna i zbratimljena „u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost Srba, Muslimana i Hrvata”, te da će narodi BiH ravnopravno sa ostalim narodima učestvovati u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.

Težilo se rješavanju nacionalnog pitanja iznalaženjem spoja nacionalne emancipacije i jugoslavenstva.

Rodoljub Čolaković navodi kako je uoči Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu održan sastanak „viđenijih predstavnika svih delegacija” na kome su pretrešeni prijedlozi odluka koje su trebale biti podnijete na zasjedanju. Uvođenjem termina „viđeniji predstavnici” on ukazuje na praksu postojanja različitih nivoa razmatranja i odlučivanja. Sastanku su ispred CK KPJ, prisustvovali Moša Pijade, koji je bio izvjestilac, i Edvard Kardelj. Na prijedlog Sulejmana Filipovića nadopunjen je prijedlog odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu u članu 2, prihvatanjem amandmana predsjedavajućeg Ivana Ribara, tako da se na kraju ovog člana, gdje se govorilo o osiguravanju ravnopravnosti Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, dodalo: „odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine”.

Istup Filipovića, koji je potom inicirao Ribarev kompromisni prijedlog, ukazuje da sva „sporna pitanja” nisu bila riješena ni u prethodnom razgovoru bosanskohercegovačkih predstavnika s Titom.

Pitanje položaja Bosne i Hercegovine u federativnoj Jugoslaviji nije bilo raščišćeno sve do uoči zasjedanja AVNOJ-a. Dilema nije dovodila u pitanje posebnost i autonomiju Bosne i Hercegovine, nego je još ostalo pitanje kako svemu tome dati rang, nivo i potrebnu formu. Plan koji je predložio Milovan Ðilas bio je zasnovan na sovjetskom modelu: pet „nacionalnih republika” za pet jugoslavenskih naroda (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci). To je bilo na liniji dotadašnjih partijskih stavova.

Autonomne pokrajine, ро sovjetskom uzoru, ulazile su u sastav republika. Sve do sastavljanja nacrta odluke o federativnom uređenju Moša Pijade, Milovan Ðilas i Sreten Žujović nisu imali potpuno jasan stav o budućem položaju Bosne i Hercegovine u federativnoj Jugoslaviji. Oni su smatrali da Bosna i Hercegovina treba biti autonomna pokrajina, a ne federalna jedinica. Hamdija Ćemerlić je o tom govorio: „Na sastancima nekih delegacija (ne sjećam se kojih) izraženo je isto stanovište kao i kod Pijade, Ðilasa i Žujovića u vezi sa položajem Bosne i Hercegovine u federaciji, što znači da to nije bilo samo stanovište ove trojice”.

Stav koji su zastupali Pijade, Ðilas i Žujović došao je ipak do izražaja u tekstu odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu po tome što su uzeta dva kriterija na osnovu kojih su formirane federalne jedinice. Prvi je bio nacionalni kriterij: nabrojano je pet naroda, a zatim regionalni pa je nabrojano šest zemalja, među njima i Bosna i Hercegovina. Odluka da bude federalna jedinica bila je „u duhu stavova KPJ o samostalnosti bosansko-hercegovačkih naroda na osnovu prava samoopredjeljenja”. Do njenog stvaranja ne bi došlo da nije bilo Bošnjaka u njoj.

Po mišljenju Envera Redžića jedan od argumenata za njen status temeljio se na masovnom učešću i velikim materijalnim i ljudskim žrtvama naroda Bosne i Hercegovine u toku rata.

Misao o Bosni i Hercegovini kao „ravnopravnoj jedinici u slobodnoj i federativnoj Jugoslaviji” provukao je kroz uši vijećnika na zasjedanju u pozdravnoj riječi jedino Ðuro Pucar. Bosna i Hercegovina je svojom etničkom raznorodnošću odstupala od tipa nacionalne federalne jedinice, ali je prelazna ideja o autonomiji prerasla u ideju i o njoj kao federalnoj jedinici. Svako drugo rješenje imalo bi krupne posljedice za narode u Bosni i Hercegovini i njihovu budućnost. Bila je to politička platforma koja ih je okupljala i ujedinjavala. KPJ je bila opredijeljena za federalnu državnu zajednicu, ali joj je bilo važno da još jednom potvrdi zacrtanu poratnu nacionalnu ravnopravnost.

Nedostatak zaokružene, detaljnije vizije o budućem uređenju Jugoslavije, rezultirao je prethodno i raznim prijedlozima. Uoči konstituiranja ZAVNO Crne Gore i Boke u novembru 1943, pojavila se i nakratko ideja da se Hercegovina veže za Crnu Goru i Boku, a da Dubrovnik dobije posebnu autonomiju.

Najveći dio posla u formuliranju zaključaka AVNOJ-a obavio je Edvard Kardelj. Njemu je pomagao Moša Pijade, „budući parlament” je našao „u Pijadi svog čoveka, a Pijade u njemu sebe” (Milovan Ðilas). Projekti odluka su napisani tek „tri ili četiri dana pred samo zasedanje”. Temeljito se raspravljalo se o svakom detalju, o svakoj rečenici. Drugo zasjedanje AVNOJ-a je imalo oblik parlamentarne sjednice na kojoj su se pitanja od najveće važnosti razmatrale javno pred prisutnom publikom. Učesnici su bili u statusu teritorijalnih delegacija.

Podaci o broju prisutnih delegata na ovom zasjedanju AVNOJ-a nisu potpuno utvrđeni. Delegati srpske nacionalnosti činili su većinu među prisutnima (54%). Oni iz Srbije nisu postavljali pitanje njenog statusa u federaciji u smislu razrješenja i preciziranja njenih granica. U Jajcu nije ni bilo otvorene rasprave o načelima i pojedinostima unutrašnjeg uređenja Jugoslavije. Na zasjedanju, kaže M. Ðilas, „nije bilo nikakvih razlika, nikakve stvarne diskusije”. Ono je potvrdilo proces federalnog institucionaliziranja Jugoslavije. To je bio odgovor onima, kako je Tito istakao, „koji su se nadali da će se odmah poslije rata vratiti na staro”.

Prema njegovom mišljenju u Jajcu zapravo nije bilo nekih novih elemenata. Sve ideje su došle do izražaja još na Prvom zasjedanju AVNOJ-a 1942. u Bihaću. Tito se tokom rata rijetko upuštao u elaboriranje budućih odnosa u federaciji. Osim šture konstatacije da će Jugoslavija biti federacija, ne postoji, međutim, niti jedan normativni akt o tome kakva će ovlašćenja imati savezna država, a kakva republike, ni riječi o ekonomskim, političkim, vanjsko-političkim, vojno-odbrambenim i drugim pitanjima organizacije nove, federalne države.

U odluci s Drugog zasjedanja AVNOJ-a se navodi: „Da bi se ostvario princip suverenosti naroda Jugoslavije, da bi Jugoslavija predstavljala istinsku domovinu svih svojih naroda, da nikada više ne bi postala domenom bilo koje hegemonističke klike, Jugoslavija se izgrađuje i izgradiće se na federativnom principu, koji će obezbediti punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine”.

Politički status Bošnjaka pod nazivom „Musliman” kojim su priznati na zasjedanju ZAVNOBiH-a, uskraćen je na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu. Bilo je izloženo kritici i shvatanje nekih Bošnjaka, poput Muhameda Sudžuke, o Bošnjacima kao „kvascu” budućeg jugoslavenstva. Muslimani (Bošnjaci) nisu tretirani kao narod, već kao potencijalni Srbi ili Hrvati. U političkoj praksi posebnost je Muslimana, uočio je Dušan Bilandžić, „izricana nekako poluglasno. KPJ je na određen način negirao nacionalnu posebnost Muslimana, ali to nikad nije rekao u svom dokumentu, nego su to rekli neki partijski vođe”.

Stavovi KPJ prema kojima su oni činili etnički individualitet su različito tumačeni. Sadržaji niza važnih partijskih dokumenata svjedoče da njihovi tvorci nisu osjećali potrebu da realnije sagledaju položaj ovog naroda. Muslimani ubrzo nakon rata nestaju kao narod s političke pozornice Jugoslavije, iz statistike i političke terminologije.

Republički status Bosne i Hercegovine je riješen, kako iznosi Milovan Ðilas, tek nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a, u pauzi marša: „Bilo je to na jednom zastanku u maršu, posle povlačenja iz Jajca, početkom januara 1944. Ranković je saopštio da bosansko vođstvo predlaže republiku i Tito se složio, a za njim svi ostali, kao s nečim što se samo sobom činilo prihvatljivim”.

Identitet Bosne i Hercegovine je u Drugom svjetskom ratu bio povezan i s vojno- političkim prelomnim zbivanjima koja su odlučivali o sudbini jugoslavenskog prostora. Konstituiranje ZAVNOBiH-a, rad oblasnih odbora za Bosansku krajinu i Hercegovinu, kao i formiranje Inicijativnog odbora za istočnu Bosnu, bili su pokazatelji da je sistem nove vlasti na tlu ove federalne jedinice bio zahvaćen od dna do vrha vlasti.

Na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, održanom od 30. juna do 1. jula 1944. u Sanskom Mostu, donešene su odluke kojima su položene osnove državnosti Bosne i Hercegovine.