Povečerje. Stojim u redu. Čekam kada će prozvati prezime Kulo kako bismo dobili sljedovanje, gibiru, dio humanitarne pomoći ko zna odakle, iz kojeg skladišta izuzeto. Svi su tu. I izbjeglice i mještani. Svako čeka svoj red. Blokada je već nekoliko mjeseci, otkad je počeo rat s HVO-om. Ovdje, na lokalnom nivou, još je mirno, mada je u blizini Vareš. Sve je zatvoreno. Nema protoka roba. Iscrpljujuće. Stoje u redu i “ljudi od imena”, nekadašnji trgovci, rukovodioci, oni koji imaju novca, deviza, ako nisu “nesretno” štedjeli poput djeda. Sada je štedna knjižica samo komad papira koji gotovo da ništa ne znači, osim kao podsjetnik na neka “bolja”, u svakom slučaju mirnija vremena. Uostalom, i oni koji imaju novca nemaju šta kupiti. Ono malo robe, što se ko zna kakvim kanalima provuče, dostiže astronomske cijene i brzo se rasproda. A živjeti je nemoguće bez ulja, soli, brašna...

Septembar je. Jesen kuca polahko s hladnijim vremenom, kišama, sa zebnjom koju donosi. Pitanje je kako izdeverati, kako prebroditi ovu godinu, ovu zimu što dolazi? Vidim taj grč, nervozu, iščekivanje, kalkulaciju na licima onih što čekaju tu na otvorenom, ispred kuće, gdje je smješten štab Ilijaškog bataljona, u selu Kalesija, desetak kilometara od Olova.

Uskoro će radnik Crvenog križa olovkom podvući i njihove ime, vidjeti broj članova domaćinstva i dati precizne instrukcije radnicima na istovaru koliko čega trebaju donijeti, izuzeti ispod cerade kamiona, starog tamića parkiranog u dvorištu trošne seoske kuće, sada prostorija štaba.

Polahko se smračuje. Nema struje već danima. Vojnici iznose dvije autosijalice priključene na akumulator dugim bijelim kablom. Dovoljno svjetla, da se može iščitati ime, da radnici mogu razaznati pojedine artikle. Gledam u taj istovremeno i nestvarno lijep i strašan prizor. Kada bi ove sijalice zakačili na borove što se izvijaju u dvorištu nasuprot kuće, stavili crvene kapice, zamijenili ove životno važne artikle limenkama Coca-Cole, mogli bismo snimiti reklamu za novu godinu, spot u kojem se svi smiješe, sve je bezbrižno, sve je poput bajke.

DOBIH KEKS DOK SI REKAO “KEKS”

Ovako stojim u redu slušajući huk Krivaje. Ovdje je, na ovom dijelu korita, na desetak metara ispod kuće, ta planinska ljepotica dodatno stiješnjena ogromnim stijenama, kao odlomljenim komadima Zvijezde, s jedne, odnosno Konjuha s druge strane. Gotovo da se dodiruju. A, opet, taj stisak tjera vodu da kola brže stvarajući opor i jak zvuk, ugodan i mio uhu, tako živ i prirodan u ovom ludilu rata. Tek na tren prekida ga žamor razgovora, žalopojki žena koje “presabiru” kako jednu konzervu podijeliti na više obroka, kako nahraniti čeljad, kako sačuvati hranu što duže u uvjetima kada nemate hladnjak niti struje...

Gledam. Djeca, starci, sredovječni, muško i žensko, stojimo, sada na najbitnijem mjestu – ondje gdje se dijeli hrana. Primjećujem dobru stvar: svi smo “u liniji”! Ta me misao nagoni na smijeh koji ne mogu kontrolirati. Na um mi padaju sve one silne audio, VHS kasete, tečajevi na vječnu temu “kako smršaviti”. Sabahudin iza mene oštro me čuhnu po glavi, onako kako je običaj da se “pali šljaga” kada se ošišaš. “Šta je smiješno?, upita. “Ništa!”, odgovorih.

Opet se ne mogu suzdržati. Sabahudin me ovaj put jače opali po glavi i gotovo mi naredi: “Nemoj mi se smijati!” Izrastao je “preko noći” i sada su mu pantalone pokratke. Nešto je stariji od mene. Misli da se njemu smijem! Okrenuh se i odbrusih mu: “Halo, frajeru! Ne smijem se tebi! Smijem se svima nama!”

“Smiješ se našoj bijedi”, dobaci sredovječni Omer, izbjeglica iz okoline Sokoca. Odmahnuh rukom. “Smiješno je, da prostiš na usporedbi, kako je ovaj rat, ova nevolja, uradila više nego svi ti fitnes programi na svijetu. Pogledaj”, raskopčah košulju, pokušavajući pokazati rebra i “napraviti od sebe klauna” ne bi li još nekome bilo smiješno.

Edin, šaljivdžija po prirodi, koje mjesto ispred mene u redu, uvijek spreman prihvatiti tu vrstu igre, okrenu se i reče: “Nego, lijepe li su ti cipele!” Narastao sam “u visinu” više od desetak centimetara za jedno ljeto, tako da mi može daidžina garderoba. Narastao sam, ali nisu stopala. Možda tek jedan broj. Od kuće u Olovu pokupio sam cipele za školu. Tri broja veće. Prihvatih zafrkanciju i odgovorih Edinu: “Jest, jest, samo su mi malo male! Evo da pipneš prst.” Gledaju i ostali u moje vidljivo veće cipele, gotovo kao cirkusantske... Smijemo se, “tjeramo šegu i šalu”, u ovom trenutku ratnog vihora. Ne ubija se samo metkom, već i depresivnim, crnim mislima, gubitkom volje za borbu i preživljavanje. Čini mi se da sam uspio zaraziti smijehom i Sabahudina, podrhtavaju mu tek narasli “pubertetski” brčići.

“Kulo”, čuje se glas. Uzimam sljedovanje. Dvije mesne konzerve. Tri haringe. Pola kilograma rezanaca. Kilogram šećera. Uzimam plastičnu jednolitarsku flašu ulja sa stola. “Vrati! To je za četveročlanu porodicu. Vas sljeduje pola litre”, na prilično grub način reče mi pomoćni radnik odlazeći do kamiona i donoseći potom flašu ulja do pola punu. Brašna nema. Sreća da imamo nešto zaliha u Milankovićima. Obećao je rođak Nusret da će dovući kada mu bude usput. Kada dobije gorivo. Kada dobije zadatak da ode prema Kladnju. Milankovići su na putu prema Kladnju, prema Tuzli.

BEREŠ KROMPIR, UBEREŠ BANANU

Stavio sam dobijene namirnica u ruksak, izašao izvan dvorišta na cestu i krenuo kući. Kada sam bio na cesti, nasuprot kamiona parkiranog uz drvenu ogradu od parmaka, pojavi se onaj radnik na istovaru od maloprije. “Dječak”, obrati mi se, sada nešto blažim glasom. “Molim”, odgovorih. Mahnu mi rukom u znak da dođem do ograde. Imao je maslinastu vojničku košulju na sebi. Izvadio je iz džepa paklicu cigareta, otpakovao je, uzeo jednu cigaretu, prinio ustima i zapalio. “Izvini za ono maloprije. Takve su instrukcije. Frtalj ulja po osobi. Nego, koliko vidim, ti si zafrkant. Evo, to je za tebe. I takav ostani!”, reče i iz džepa izvadi kutiju keksa, pažljivo birajući trenutak kada niko ne gleda niti ide u ovom pravcu. “Hvala puno”, izgovorih i udaljih se prema selu.

Stavio sam kekse u poseban džep ruksaka. Zvat ću sutra društvo, otići ćemo do ploče i “slistiti” kekse. Imat ćemo “gozbu”. Slatkiši su misaona imenica. Bomboni, čokolade, keksi, lizala, sve ono što se moglo kupiti, čega je bilo napretek, sada nije dostupno.

Dolazim u naš izbjeglički dom. Upaljena je svijeća. Na stolu jelo od soje. Večera. “Sutra ne ideš u školu?”, upita me mati. “Ne, samo četiri dana u sedmici je škola! A sutra je petak”, odgovorih. “Onda ćemo u Olovo. Moramo povaditi krompir”, reče mama.

Ujutro smo ustali vrlo rano. Krenuli smo iz sela Kalesija, našeg izbjegličkog doma, kući u Olovo. Nešto više od jedanaest kilometara, gotovo tri sata laganog hoda uz Krivaju. U planu je, tokom vikenda, kopati krompir. Posijali smo ga prilično kasno, sad ćemo ga vaditi, također, kasno. Borba je za svaki gram hrane. Da li je išta rodilo? Koliko je dovoljno krompira do sljedeće sezone? Može li se od krompira praviti brašno? Može li krompir zamijeniti hljeb? Milion pitanja bez odgovora.

Kući smo bili oko devet sati. Žurno smo, gotovo u trku, prešli dionicu od krševa na ulazu u Olovo do kuće. Petnaest minuta brzog hoda. Srećom, nije bilo granatiranja. Dočekao nas je djed. Plan je tokom vikenda ustati prije svitanja, otići do imanja Rame M. na Karagino Polje i, dok još nismo vidljivi neprijatelju s Beka ravni, izvaditi krompir. Bit će sve u redu. Ipak, osjećam strah! Posljednji put su pucali. Da su samo koji milimetar više podesili nišanske sprave, ne smijem ni pomisliti što bi se desilo.

Jutro je. Subota. Šest je sati. Već smo nakupili dvije vreće krompira. Možda pedesetak kila. Uskoro će svanuti. Djed mi išareti da odemo odmoriti. Na mjestu na kojem je nekad bila garaža doručkovat ćemo, a onda natrag. I sutra ima dana.

Uzimam vreću i krećem ka polusrušenoj kući, ka već mjesecima nekorištenog garažnog prostora u kojem su nabacane stvari, pokrivene najlonom da ne pokisnu, da se sačuva jednom kada opet dođu “domaćini”. Ramo M., daidžin punac, njemački je penzioner. Početkom rata ponovo se našao u Njemačkoj. Razmišljam, hoće li se ikada biti moguće vratiti?

Sjedimo. Iz susjedne kuće na vanjsku korito, gdje je kanister vode, izlazi kako bi se umio Ramin komšija. “Momak, i ovo poberi”, pokazuje mi na stabiljku visine možda metar ili manje. Prilazim. Ostajem u čudu. Na nadmorskoj visini od preko pet stotina metara, u uvjetima planinsko-kontinentalne klime, gdje nema veliki broj sunčanih dana, gdje su zime oštre, gdje su mrazevi već od oktobra pa do aprila, izniklo je neveliko drvo banane s patuljastim žućkastim plodovima. “Božija milost”, reče komšija pojašnjavajući da su 1990. godine, više iz šale nego iz zbilje, posadili bananu.

Neka ostane zapisano da je jedan dvanaestogodišnjak u uvjetima totalne blokade u bašči Rame M. na Karaginu Polju u prvoj polovini septembra 1993. godine jeo patuljaste banane... Nikad slađe! Nikad ljepše!