Proizvodnja, distribucija i evidencija o zapljenama... Trgovina kokainom doživljava nezapamćeni rast, a iza toga stoji takozvana albanska mafija. U novembru, policija je presrela najveću pošiljku u historiji Španije: 13 tona u Algecirasu, samo godinu dana nakon prethodnog rekorda: 9,5 tona na istom odredištu. Osim toga, u akciji u Valenciji, "trećoj ulaznoj luci za kokain u Evropi, iza Antwerpena i Rotterdama", prema Uredu tužiteljstva za borbu protiv droga, ovaj je mjesec zaplijenjeno 3,5 tone, a još 7,5 tona stiglo je preko Viga.

Neizmjerne količine, skrivene u kontejnerima među voćem, smrznutom tunom, posudama za sokove..., po kojima se može naslutiti napredak Albanaca. "Prije samo šest godina premještanje 850 kilograma u pošiljci već je bilo nevjerojatno. "Niko se nije usudio rizikovati više", objašnjava Alberto Morales, voditelj Centralne brigade za narkotike Udyco Centrala. "Skok je bio ogroman". objavio je danas list ABC.  

Svoju izjavu Morales ilustrira ključnom činjenicom iz Ekvadora, zemlje smještene između Kolumbije i Perua, dva velika svjetska proizvođača, koju su Albanci pretvorili u centar svoje logistike. “U prva dva mjeseca 2024. godine,” kaže Morales, “ekvadorska policija već je zaplijenila 50 tona kokaina, količinu koju se obično nije dostizalo do juna. Albanci preplavljuju svijet, a posebno Evropu kokainom.”

To potvrđuju i Ured UN-a za droge i kriminal, Evropski centar za praćenje droga i sama glavna tužiteljica za borbu protiv droga, Rosana Morán, koja je u posljednjem izvještaju napisala: “Svugdje, za sve i za svakoga”.

U ovoj logističkoj mreži Španija zauzima ključno mjesto ne samo kao vrata u Evropu, već i kao sastajalište kriminalaca. “Ovdje se održavaju mnogi susreti između Latinoamerikanaca i Evropljana”, otkriva Morales. “Albanci vole Levant, od Katalonije do Valencije, tamo ih najviše nalazimo.”

Ti su klanovi, u svakom slučaju, već prisutni u gotovo cijelom svijetu – sada se šire na Južnu Afriku, Aziju i Australiju – iako je njihov uspon postupan. Morales i njegov tim, naime, na njih su u svom policijskom poslu nailazili tek 2018. Nacionalna policija je te godine s iznenađenjem otkrila, nakon hvatanja nekoliko Albanaca s dosjeima za ubistva i druge zločine – do tada su bili povezani, prije svega nasilnim pljačkama – njihovom sposobnošću prenošenja velikih količina droge. Od tada su sva osjetila usmjerena na njih.

"Bila je to nacionalnost koju nismo imali na umu u našem području nadležnosti: narkotici", objašnjava Morales. “Istraživali smo, povećavao se broj hapšenja, počeli smo razmjenjivati ​​informacije s Albanijom, Velikom Britanijom, Italijom, Nizozemskom, Kolumbijom, Ekvadorom...” Bila je to, kako ističe načelnik Brigade za narkotike, velika prekretnica.

“Uhvatili smo ih s milion i po eura u gotovini spremne da plate prevoz droge“, prisjeća se, tražeći anonimnost da ne ometa svoj obavještajni rad, visoki oficir brigade koji istražuje i bavi se trgovinom kokainom. „Bili su u koferu koji nismo mogli ni podići jer je bio težak. Tokom ispitivanja bili smo iznenađeni njihovom bahatošću. Bez problema su priznali da su do novca došli pljačkajući skladišta. Tada smo shvatili njihov kapacitet, količinu gotovine kojom raspolažu i da se pretvara u trgovinu drogom. I ne samo međunarodno, oni takođe proizvode marihuanu. U Španiji su oni jedini koji su uhvaćeni kako sade usjeve vani, u području Huesce."

Ime Albanaca se, naime, sve češće veže uz heroin, marihuanu, sintetičke droge, oružje, prostituciju, pranje novca, pljačku... Albanska mafija – zapravo skup organizacija grupiranih po klanovima – je dakle kriminalna organizacija koja je najviše ojačala posljednjih godina. "Oni su svuda; idu kamo god vide poslovnu priliku", kaže Morales.

Odanost, fleksibilnost, brzina mobilizacije, okrutnost, temeljitost, diskrecija: to su karakteristike koje se pripisuju onome što Morales i tim od 25 policajaca iz brigade nazivaju 'Balkanskim kartelom' koji je, prema nekim izvorima, već odgovoran za trećinu albanske privrede. Za razliku od mafija kao što su talijanska Camorra, Cosa Nostra ili 'Ndrangheta ili kartela poput onih iz Medellína, Calija ili Sinaloe, ovo je difuzna organizacija, s mnogo ogranaka i gotovo neprobojna. "Štaviše, to nisu grupe s jasnim i uspostavljenim vodstvom", objašnjava Alberto Morales. "Zapravo, pojam 'Balkanski kartel' više se odnosi na zajedničko porijeklo nego na udruženje kao takvo. Njegovi su čelnici, štaviše, uglavnom smješteni u Dubaiju; odatle upravljaju svime."

Ova rasprostranjena konfiguracija jedna je od njegovih prednosti, zajedno s njegovom čvrstom klanskom strukturom – Fis: 'pleme' na albanskom - naslijeđenom od Kanuna ('kodeksa'), skupa zakona koji su na snazi ​​od 15. stoljeća koji uspostavlja stroga pravila o vlasništvu, društvenim odnosima, čašću i osveti. Zahvaljujući tom redu, koji upravlja i svojim identitetom, lojalnost je kapitalna vrijednost među njegovim članovima, što uveliko otežava izdaje, infiltracije vanjskih elemenata, a time i policijski posao. “Nikada ne govore, ne pričaju o sebi. Idu u zatvor i šute. To je dio obrazovanja koje dobivaju od djetinjstva, gdje se o odanosti klanu ne može pregovarati”, kaže načelnik Centralne brigade za borbu protiv narkotika. “To je nešto što ih razlikuje od drugih mafija, kao što je latinoamerička, čijim članovima ne treba dugo da vam ispričaju o svojim životima i čudima, pa čak i majčinim tajnama.”

Nakon raspada SSSR-a i pada albanskog komunizma, pod kojim su prosperirali zahvaljujući aktivnostima na crnom tržištu, Fis je napravio prve korake u trgovini heroinom, no veliki proboj dogodio im se u balkanskim ratovima 1990-ih. Zatvaranje rute droge iz Azije u Evropu, preko Turske, Srbije, Hrvatske, Slovenije… pružilo im je priliku na srebrnom pladnju, iskoristili su svoje poznavanje terena za garanciju sigurnih ruta kroz ratna područja. Prvo, pomažući drugim trgovcima drogom; kasnije, tako što su sami preuzeli cijeli posao. I upravo ti veterani, bivši vojnici u tom sukobu, danas zauzimaju vrh te kriminalne mreže koja djeluje kao zadruga u koju svaka grupa pridonosi ono što ima.

Kada je sukob stigao do Kosova 1999. i kada su etnički Albanci dobili status izbjeglica (vize nisu bile potrebne u mnogim zemljama), iskoristili su priliku da pošalju svoje ljude diljem Evrope i u zemlje poput Kolumbije, Perua, Meksika i, iznad svega, u Ekvador. U Ekvadoru, koji je u krizi od početka 20. stoljeća i koji se danas uveliko smatra propalom državom u kojoj djeluje više od 20 kriminalnih grupa s oko 50.000 naoružanih ljudi, Albanci su pronašli priliku koju su tražili za širenje njihovih aktivnosti. Klanovi su stigli u Južnu Ameriku i, daleko od sukoba s kartelima, ponudili svoju dragocjenu saradnju. Njihov krajnji cilj bio je smanjiti troškove i povećati prihode.

"Shvatili su da bi uklanjanje posrednika povećalo njihov profit", objašnjava Morales. „I zato su otvorili 'podružnice' u Ekvadoru i Kolumbiji. Drogu su kupovali direktno od Kolumbijaca, a preko paravan kompanija koje su izvozile hranu sami su se počeli brinuti za sve ostalo. Kada je stigao u Valenciju, vrijednost kilograma kokaina koji je napuštao Guayaquil pomnožila se deset puta. Zamislite posao ako pošaljete deset tona... I to su 'toliko dobro' odradili da danas jedini imaju kapacitet za te velike pošiljke.“

Ključni korak u ovoj borbi bilo je dešifriranje, počevši od 2018. godine, njihove komunikacije na mrežama i platformama kao što su EncroChat, Anom, Sky Ecc... „Omogućilo nam je pristup porukama i pozivima najmoćnijih grupa u Evropi“, kažu iz brigade. „Otkrivanje njihovih razina saradnje i mreže kontakata i usluga dalo nam je novu perspektivu“. Na vidjelo su izašle i njihove nasilne metode: mučenje, odrubljivanje glava, živi pokopi... „Ne prijete uprazno“, upozorava Morales. Albanci su takođe poznati po svojoj temeljitosti i učinkovitosti. U Latinskoj Americi poznato je da putuju u džunglu kako bi nadzirali proizvodnju kokaina u tajnim laboratorijama ili da bi članovi grupeotvorili trgovinu u Španiji kako bi upravljali vlastitim skladištima (mjesta na kojima se droga skriva dok se ne stavi u cirkulaciju). “Oni dobrim dijelom funkcionišu poput vojske”, otkriva načelnik narko brigade. “Oni su raštrkani po različitim zemljama i, kada su potrebni na jednom mjestu, otputuju, izvrše operaciju i onda se opet razdvoje. Drugim riječima, postavljaju i demontiraju infrastrukturu prema određenom poslu. To je njihov način da izbjegnu privlačenje pažnje.”

Grupe takođe imaju tendenciju rotirati svoju lokaciju. “Otkrijete enklavu s deset Albanaca i nakon mjesec dana, kada će izvesti akciju, oni odu i dođe još deset, što je dodatna poteškoća u identifikovanju i praćenju”, objašnjava. “Osim toga, kreću se brzo i diljem zemlje, koristeći Airbnb stanove kao bazu poslovanja kako ne bi ostavili traga, te plaćaju u gotovini i uz lažnu dokumentaciju. Obično imaju nekoliko kuća iznajmljenih u Španiji, što podrazumijeva izviđanje područja, operativne baze...." Sva ta temeljitost i diskrecija olakšavaju im da se etabliraju u nekom mjestu, uzmu lokalne firme, nabave dokumentaciju, osnuju svoj 'ured' i počnu raditi.

Širenje i diversifikacija svojstvena je, u svakom slučaju, njihovom načinu djelovanja, a načelnika brigade brine pojava novog elementa. “Već neko vrijeme protiv njih nije bilo operacije u kojoj se ne pojavljuje oružje”, upozorava. “Već smo doživjeli sukobe na jugu, pucnjave... Svakog trenutka ovo će doživjeti ekslopziju a posljedice će biti teške.“ ABC