Balkanizacija je pojam koji se odnosi na komadanje države na male jedinice koje su etnički homogene i suprotstavljene jedna drugoj. Koncept je rođen početkom 20. stoljeća raspadom Osmanskog Carstva i stvaranjem novih država na Balkanskom poluotoku. Od tada se koristi za označavanje secesijskih procesa koji su se razvili u svijetu. No, pojam balkanizacije koristi se u pežorativnom smislu, budući da branitelji statusa quo separatističke inicijative smatraju opasnima za stabilnost država.
Kroz historiju se mogu razlikovati četiri vala balkanizacije. Prvi je odgovarao raspadu Španskog Carstva u Americi između 1810. i 1821. godine, kada su četiri španska potkraljevstva bila rascjepkana u petnaest republika. Drugi val je izrazu dao ime i koincidirao je s kolapsom Osmanskog Carstva nakon Prvog svjetskog rata. U desetljećima koja su uslijedila nakon završetka Drugog svjetskog rata došlo je do dekolonizacije Britanskog i Francuskog Carstva u Africi, na Bliskom istoku i jugoistoku Azije. A posljednji val došao je raspadom komunističkog bloka i raspadom Jugoslavije na samostalne države.
Prvi balkanski rat (1912.-1913.) suočio je Osmanlije i Balkansku ligu koju su činile Bugarska, Srbija, Crna Gora i Grčka. Ovaj je savez uspio osmanske teritorije svesti na male i marginalizirane enklave. Međutim, sporovi između pobjednika oko njihove raspodjele pokrenuli su Drugi balkanski rat (1913.), a poraz Bugarske ponovno je podijelio Balkanski poluotok. Te su napetosti eskalirale između Srbije i Austro-Ugarske do te mjere da su bile okidač za Prvi svjetski rat. Na kraju sukoba nastala je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pokušaj Srbije da asimilira svoje susjede, koja je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.
Jugoslavija je oživjela koncept balkanizacije. Nakon nacističke i talijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu, uspostavljena je kao socijalistička federalna republika koja je miješala regije s kulturnim, vjerskim i političkim razlikama. Smrt njezinog vođe i ujedinitelja Josipa Broza Tita 1980. godine potakla je podjele. Nacionalističke velikodržavne težnje Srbije i etničke napetosti izazvale su jugoslovenske ratove koji su zemlju raskomadali na nezavisne republike Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Srbiju, Sloveniju i Kosovo.
Slučaj Kosova je rupa u balkanizaciji. Ova se republika 2008. godine proglasila nezavisnom od Srbije, iako nema priznanje cijele međunarodne zajednice, jer postoje zemlje koje žele izbjeći slične procese, a i njihovi susjedi Srbi ne žele ih priznati zbog vlastitog kulturnog naslijeđa na toj teritoriji. Ova identitetska komponenta ima veliku težinu u procesima balkanizacije, budući da kompleksne etničke i vjerske mape generiraju diskrepancije prema državnom modelu.
U tom smislu, druge su zemlje koristile nasilje i silu kako bi obuzdale secesionističke tvrdnje. To je slučaj Rusije, čije su intervencije u Čečeniji otkrile njen interes da obeshrabri svaki separatistički pokušaj unutar njezinih granica. Drugi primjer je Etiopija, koja ima desetine etničkih grupa koje uglavnom ispovijedaju pravoslavno kršćanstvo ili islam. Njena politička struktura etničkog federalizma dovedena je u pitanje zbog sporova između državne vlade i regije Tigray, koji su izazvali rat u novembru 2020.
