I prođe taj cirkus. Spusti se zavjesa na još jedan Sarajevo Film Festival. Prodefilovali su i Woody i Diego i još neka čeljad s pasošima koji vrijede, slikali se, ostavili koji euro i otišli tamo gdje tramvaji ne otkidaju noge. A mi ostali. S našim turistima koji su sedam dana gledali našminkani grad, uvjereni da je ovdje život baš kao na filmu. Jest, ali u režiji Kusturice iz devedesetih – nadrealna tragikomedija.

Potrudili se naši, nema šta. Otvorili birtije, nasmiješili se, iznijeli najbolji escajg. Glumimo Evropu dok nam kanalizacija pliva ulicama čim padne prva kiša. Ali, hajde, neka ide život.

Sve bi to i bilo podnošljivo da nije njih. Naše političke fukare. Sjatila se ta bulumenta na crveni ćilim kao muhe na... znate već na šta. Dovukli su i svoje, kako se to fino kaže, ljepše polovine. Utegnute u sintetiku sumnjivog porijekla, s facama dobrim dijelom zaleđenim od botoksa i vječitog straha da će im neko, možda, provjeriti diplome. Gledaš taj vašar i ne znaš da li da plačeš ili da vrištiš. Seljačka noga u bečku cipelu. Svaki korak im je uvreda za taj komad crvenog platna. Svaki osmijeh je predizborni plakat.

A onda, taman kad pomisliš da si vidio dno moralne kaljuže, dno se otvori i ukaže se mulj.

Pojavljuje se ona. Načelnica Novog Sarajeva Benjamina rođ. Londrc. U emerald zelenoj haljini. Problem je što je sa sobom, kao svojevrsni "modni dodatak", povela mladu Ellu Jovanović.

Stojim i gledam. A žuč mi navalila u želudac.

Nećemo o Elli. Ona je dijete, žrtva sistema koji proždire vlastitu djecu. Možda jednog dana, kad joj se očisti mozak od ove jeftine demagogije, shvati s kim je prošetala. Možda će se kajati. Možda će biti ljuta. Daj Bože da bude ljuta.

Ali hoćemo o njoj. O načelnici za slatkiše i PR. O personifikaciji političkog lešinarenja. Treba imati želudac pa stati pored djeteta čije je sudbina zapečaćena propustima čije je otklanjanje potencijalno moglo spriječiti nesreću, i nasmiješiti se u kameru. To nije politika. To nije čak ni populizam. To je, ljudi moji, vrhunac političke nekrofilije. Hraniti se tuđom nesrećom da bi sebi podigao rejting za pet minuta slave na portalu.

Narodu se smučilo, smučilo od te bestidnosti. Od tog bezobrazluka da tragediju jedne porodice pretvoriš u svoju ličnu PR kampanju. Ta slika nije slika empatije. To je slika predatora pored plijena. Ona u skupoj krpi, nasmijana, a pored nje simbol svega što ne valja u ovom gradu i ovoj državi – uništena mladost.

Pala je te noći Benjamina. Nije se saplela o ćilim. Tresnula je o pod jače od tepsije zagorjele baklave. Tresnula je o dno ljudskosti.

Niže ni Stanivuković ne bi mogao.