Nakon završetka pregovora o izmjenama izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini u Neumu pojavila se uobičajena poplava “analiza” i komentara kojima se tumačilo šta se tačno desilo i zašto se desilo, ko je kriv, a ko zaslužan te šta to sve znači. Ipak, u većini tekstova potpuno je izostala jedna izuzetno indikativna Čovićeva izjava, data nakon završetka pregovora. Čović je, vidno umoran i “spuštene krijeste”, rezignirano izjavio kako je potrošio sav optimizam te da “više nema smisla da se razgovara s ljudima s kojima su se do sada vodili pregovori, već da očekuje da neko od pridošlih kolega organizira sastanak”.
Iako je kasnije, nakon što se “umio” i ponovo na lice nanio šminku tužnog Pierotta, tu izvježbanu uljudbenu masku za konstruktivni dijalog zainteresiranog lidera majorizirane zajednice, ovaj lapsus ipak je razotkrio istinska Čovićeva gledišta kao i očekivanja koja je imao u vezi s pregovorima u Neumu. Čović je shvatio da od SDA nikada neće dobiti Izborni zakon u onom obliku kakav priželjkuje, ma koliko pokušavao internacionalizirati čitavo pitanje i ma kakav pritisak na bošnjačku stranu vršili pojedini zapadni zvaničnici, te mu se dodatno potvrdilo kako mu prijeko treba neka nova garnitura “bošnjačkih predstavnika” s druge strane stola, neka koja ima više senzibiliteta za “hrvatske tisućljetne tlapnje”.
Čović je, uostalom, za vrijeme medijskog i političkog pojačavanja pritiska na SDA i Bakira Izetbegovića o tome i otvoreno govorio. Još u novembru prošle godine Čović je poručivao kako među Bošnjacima traži partnera koji će biti u stanju “osigurati legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda u dogovoru s predstavnicima HNS-a”.
“Partner HNS-u može biti bilo koji bošnjački blok, bitno je samo legitimno predstavljanje”, bacao je Čović udicu kako bi na površinu izvukao nekog od politički ambicioznih bošnjačkih somova koji sanjaju o marginalizaciji SDA, pri tome kao mamac koristeći “evropski put Bosne i Hercegovine”, ali i podršku nekih zapadnih diplomata.
Upecanih bošnjačkih somova svakako je bilo, ali, srećom, ne krupnije vrste jer, osim SDA, u bošnjačkom političkom ekosistemu u suštini nema dovoljno krupne lovine koja bi mogla zadovoljiti Čovićeve pozamašne apetite. Stoga je Čovićevo ribarenje trebalo prije svega natjerati pohlepne bošnjačke političke somine da pokrenu svoja jata medijskih pirana i usmjere ih na SDA, tačnije Bakira Izetbegovića, kako bi ovi, izluđeni od neprestanih ujeda i nemilosrdne hajke, sami od sebe iskočili na suho i pravo u Čovićeve očekujuće ruke. To se, naravno, nije desilo, no, izuzetno je zanimljivo, rekli bismo čak i zabavno, posmatrati silnu retoričku akrobatiku onih koji su mjesecima bili zloguki proroci nekakve “SDA izdaje”, pokušavajući pritiscima proizvesti efekt “samoispunjavajućeg proročanstva”.
DRUG VOJA, SRBIN NA SLUŽBENOM PUTU
Tako je, recimo, Vojin Mijatović, nekadašnji SNSD-ovac, a današnji SDP-ov celebrity potpredsjednik, politička pojava koja je “poznata jer je poznata” i osoba čija je medijska sveprisutnost u oštrom kontrastu s izostankom bilo kakvog demokratskog legitimiteta (dobio tek 210 glasova na izborima), tokom neumskih pregovora galamio da će u Neumu biti izdana država te najavljivao pravu narodnu revoluciju i “izvođenje naroda na ulice”. Ali ne bilo kakav narod nego mitske Bosance i Hercegovce. “Posle ovoga nema više nazad”, vikao je zajapureni Mijatović s ekavskim naglaskom. “Posle ovoga, ja kao Srbin koji hoću da se izjasnim kao Bosanac i Hercegovac više ne postojim”, Mijatović je dramatično zapomagao iako nije sasvim jasno zašto se do sada nije već tako izjasnio, recimo na popisu 2013. godine, iako je još nejasnije kakve veze ima nacionalno izjašnjavanje s pregovorima oko Izbornog zakona.
Čini se da Mijatović nacionalno izjašnjavanje shvata kao neku političku kategoriju te smatra da mu se izmiče prilika da postane neki srpski Željko Komšić. Izgleda da je Mijatoviću vlastita neobuzdana ambicija i bezuvjetna naklonost Nermina Nikšića pomutila osjećaj za mjeru te ne shvata da je Komšić, ma šta neko mislio o njemu, autentični original, dok bi Mijatović bio obični epigon, bofl roba i loša kopija. Pored ogromne razlike u broju glasova koje su tokom političkih karijera osvojili, Komšić je ipak dobitnik “Zlatnog ljiljana”, te legitimni veteran ARBiH, dok se Mijatović može pohvaliti tek decenijskim statusom Dodikovog aparatčika te paradiranjem u tijesnim maskirnim jaknama. To je ogromna razlika u očima glasačkog tijela na koje Mijatović pretendira, razlika koju Mijatović ne može nadoknaditi taman da se sutra učlani u Švrakićeve “Zelene beretke” ili da počne sa Sejfudinom Tokićem izvoditi patriotske performanse mašući ljiljanima po Banjoj Luci. Za Mijatovića je, po svemu sudeći, termin “Bosanac i Hercegovac” tek skraćenica koja označava Srbina ili Hrvata kojeg biraju Bošnjaci, a pregovori u Neumu tek prilika da retorikom lansira samog sebe kao neku novu ljevičarsku nadu.
No nakon što u Neumu nije došlo do najavljivane sinergije “tri podjednako loša nacionalizma” i nakon što su se pokazale lažnim sve najave o tome kako će SDA izdati građanski princip, Mijatović je okrenuo pilu naopako pa počeo tvrditi da je upravo izostanak “predsjednika bosanskohercegovačkih stranaka” zaslužan za spas države. Ipak, Mijatović je optimističan jer je došlo do konačne ideološke podjele, što je možda dobro za Vojina, koji se vidi kao “Željko mjesto Željka”, ali nije nikako dobro za sarajevsku “Trojku”. Da bi ispao još nekonzistentniji u svom pohodu na svjetla političke pozornice, Mijatović je počeo najavljivati i američke sankcije i crne liste za one koji nisu pristali na Čovićeve ultimatume, čime ustvari ne dovodi toliko u pitanje stvarne namjere zapadnjaka, koliko komplimentira SDA kao državotvornoj stranci koja se oduprla pritiscima.
SABINA ĆUDIĆ I NEOBIČNA LAHKOĆA LAGANJA
Naročito je licemjeran bio i nastup samozatajne Sabine Ćudić, sive eminencije te, kako čaršija priča, stvarnog lidera Naše stranke. Ćudićka je autoritativno tvrdila ne samo da pouzdano zna “šta se dešava iza zatvorenih vrata u Neumu” već i da “informacije nisu dobre za Bosnu i Hercegovinu”.
Ćudićka je također najavila pristajanje Bakira Izetbegovića na Čovićeve ultimatume, i to ne zbog toga što je “Izetbegović ucijenjen” već zato što je Čovićev istomišljenik. “To je udar na građansku Bosnu i Hercegovinu”, zavapila je Ćudićka, zaboravivši valjda kako je njena stranka istakla Borišu Falatara kao kandidata za člana Predsjedništva iz reda Hrvata u namjeri da odvuče glasove Željku Komšiću te tako pomogne Draganu Čoviću. Zaboravila je Ćudićka i kako je Naša stranka, glasovima Irme Baralije i Boške Ćavar, izručila poziciju gradonačelnika Mostara u ruke HDZ-a, a zatim za vlastitu svinjariju pokušala optužiti SDA. No, ukoliko je Ćudićka zaboravila, građani svakako nisu. Pogotovo jer su ih na licemjerno petokolonaštvo podsjećali iz same Naše stranke, na čijim su oficijelnim nalozima po društvenim mrežama, u isto vrijeme dok je Ćudićka prijetvorno plakala za građanskom državom koju eto ubija Izetbegović u Neumu, objavljivane poruke kadrova Naše stranke, poput izvjesnog Branka Češljića: “Nešto spominju ovaj treći entitet da bi napravili. Meni svejedno...”
Naravno, Sabinu Ćudić i njenu stranku u stvarnosti nije briga za bilo kakvu državu, naročito građansku. Njihov prioritet jeste bio i ostao “promocija i zaštita nebošnjačkih etničkih interesa kroz atak na bošnjačke interese, putem onesposobljavanja nacionalnog političkog djelovanja Bošnjaka te poništavanje političkih i kulturoloških efekata demografske dominacije bošnjačke većine u Bosni i Hercegovini”. Za ostvarivanje takvih ciljeva prioritet svih prioriteta jeste neutralizacija SDA pa je upravo tome i služilo Ćudićkino besramno i javno laganje o posjedovanju insajderskih informacija koje eto “nisu dobre”.
POLUSVIJET ZAVIJA, KARAVANA PROLAZI
Mimo ovo dvoje političkih influensera, koji su se ponajviše isticali ispred svojih stranaka, oglasila se još i čitava kamarila marginalnih likova, političara i političkih “analitičara” u pokušaju, kvazinovinara te pripadnika komentarijata koji moraju svakodnevno razotkrivati i sprečavati nacionalne veleizdaje kako bi po svaku cijenu ostali barem nekako relevantni i da bi za barem jedan dan odgodili zasluženo i neumitno klizanje na društvene margine i u blaženi zaborav javnosti. Svega je tu bilo, kojekakvih Tokića, Alispahića, Marićki, Šišića, ko bi ih više i zapamtio..., čitavo to portalsko podzemlje, a koje živi od tumačenja politike svima koji imaju strpljenja da slušanju njihovo bulažnjenje, svi oni su ili najavljivali “SDA izdaju” ili vikali da su je upravo oni zaustavili svojom oštrom i nadasve preciznom patriotsko-građanskom kritikom.
No takav fenomen zapravo nije ništa zaista novo za naše društvo jer je vrlo sličan polusvijet i nakon rata tvrdio da su ustvari oni, a ne oficijelna vlast koja je organizirala, rukovodila i uspješno predvodila odbranu države, zaslužni za opstanak Bosne i Hercegovine. Oni su navodno spasili Bosnu i Hercegovinu ne samo upornom borbom koju su vodili protiv agresora iz svojih podruma, redakcija, pres-centara, umjetničkih četa, kafana i pozadinskih štabova već i tako što su spriječili Aliju Izetbegovića i ratnu vladu da pristanu na podjelu državu, koju su ovi navodno potajno priželjkivali.
To je isti maliciozni i suludi narativ koji opet primjenjuju, ovaj put na sinu Alije Izetbegovića. Da je Bakir Izetbegović zaista morao pristati na neki od Čovićevih ultimatuma, sa svih strana bi se vrištalo “izdaja”, “fuj SDA” i “jesmo li vam rekli”, no pošto se to nije desilo, niti se moglo desiti, isti ti slavobitno klikću kako su upravo oni “spriječili izdaju SDA”. U suštini, jedino šta zaista rade ova lijeva, ali i desna smetala jeste da izigravaju korisne idiote Dragana Čovića tako što slabe bošnjačke pregovaračke pozicije, ograničavaju manevarski prostor bošnjačkim pregovaračima te otvaraju prostor kod međunarodne zajednice za upravo one bošnjačke oportuniste i kompromisere koje bi Čović volio vidjeti umjesto SDA i Bakira Izetbegovića. A možda to upravo i jeste stvarni cilj čitave te dreke, baš kako se tokom Agresije provociranjem političke i sigurnosne nestabilnosti na slobodnim teritorijama, optužbama za izdaju te isturanjem kontrakandidata pokušala delegitimizirati pregovaračka pozicija Alije Izetbegovića. Bilo kako bilo, ni ovaj put im nije pošlo za rukom. Niti će.
