Konferencija za medije na kojoj je objavljena ponovna kandidatura Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka, a naročito izjave koje su tom prilikom dali Bećirovićevi politički sponzori, njih čak sedam, potvrdili su da smo opet na početku novog ciklusa jednog političkog procesa specifičnog za naše društvo.
Čudnovata tendencija da se izbori u Bosni i Hercegovini svakih desetak godina pretvaraju u neku vrstu referenduma svjedoči da nije u pitanju epizodna pojava već prije zakonitost na osnovu koje funkcionira poslijeratni bosanskohercegovački politički život, a naročito bošnjačka politička scena. Jer, iako se ovaj karakteristični proces predstavlja kao pokušaj promjene paradigme putem svrgavanja “nacionalista s vlasti”, u praksi se sve na kraju svodi na združeni političko-medijski atak na SDA te obračun s “Alijinim naslijeđem”. Tako je bilo 2000. i 2010. godine, tako je i danas.
KADA LJUTKO, GLUPKO, SREĆKO, SLINAVKO, POSPANKO, STIDLJIVKO I UČO KANDIDIRAJU
Uostalom, i sami učesnici ove konferencije za medije insistirali su na monumentalnosti političkog trenutka i bili su vrlo konkretni i ambiciozni, ako već ne sasvim realni, u vezi s onim što žele postići. Tako je predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić, trostruki gubitnik u natjecanju za člana Predsjedništva, “bez imalo patetike” izjavio kako je u pitanju “najvažniji trenutak nakon završetka Agresije, te istakao da je okupljena sedmorka jaka kao “armirani beton”.
Teatralan je bio i Elmedin Konaković, predsjednik NIP-a, tvrdeći da je okupljanje sedmorke “presedan koji nije viđen nakon Agresije”. Naročito je dramatično bilo obraćanje Fuada Kasumovića, gradonačelnika Zenice i predsjednika Bosanskohercegovačke inicijative, koji je prvo obećao da će podnijeti ostavku ako Denis Bećirović ne pobijedi, a zatim je u rijetkom napadu iskrenosti, valjda opijen trenutkom ili čime već, otkrio da je cilj ovakvog ujedinjavanja oko Bećirovića samo jedan: “Pobijediti Bakira Izetbegovića.” Srećom, ova za Kasumovića nekarakteristična sklonost govoru istine potrajala je dovoljno dugo pa smo uspjeli saznati da se Izetbegoviću naročito zamjera to što ga raduju pune džamije. Govorili su još i Nermin Nikšić, Edin Forto, Damir Marjanović itd., ali ono što je bilo zajedničko svima jeste obznanjivanje da je na pomolu neka prekretnica nakon koje ništa neće biti isto, neko “resetovanje sistema” i neka borba “opozicije”, pri čemu misle na sebe, protiv “režima”, kako označavaju SDA i donekle DF.
Naravno, sedam patuljaka koji su stali jedan drugom na ramena, a navrh turili Bećirovića kako bi ga predstavljali političkim divom ravnim Izetbegoviću ustvari nisu nikakva opozicija jer su oni sami ili njihovi kadrovi doslovno vlast, tj. režim, i to na svim nivoima. Također je nebulozna i njihova najava “resetovanja sistema” jer je u pitanju sistem u čijem je pravljenju i održavanju učestvovala svaka od ovih stranaka tokom decenija političkog djelovanja. Nije jasno ni kakvu uopće to svježinu najavljuje koalicija notornih političkih patuljaka, stranačkih uskoka, patoloških oportunista i nepristojno ambicioznih megalomana, ljudi sraslih s političkim funkcijama i foteljama, i to dok istura kao nekakvo novo lice Denisa Bećirovića, osobu koja je u politici i na budžetu doslovno čitav svoj odrasli život? Istina, naravno, glasi da je u pitanju anti-SDA koalicija koja je okupljena oko ideje potpune marginalizacije SDA, a posebno uklanjanja Bakira Izetbegovića s političke scene.
Jedini sistem koji sedmorka želi resetovati jeste onaj u kojem Bošnjaci imaju pravo na političko organiziranje na nacionalnoj osnovi, a njihovi politički lideri slobodu da se raduju punim džamijama. Prekretnica koju priželjkuju jeste ustvari poništavanje bošnjačke političke emancipacije te zaustavljanje bošnjačke kulturne i vjerske renesanse, a što se u prevratničkim krugovima ubraja u neprihvatljivo “Alijino naslijeđe. Ako se nekome ovo čini kao prenategnuta kvalifikacija, neka se prisjeti da upravo iz takvih temelja političke kulture potiču sve konkretne državotvorne političke odluke koje je povlačila SDA pod vodstvom Bakira Izetbegovića, a koje su toliko zasmetale određenim nedobronamjernim centrima moći. SDA svoju ulogu “hodžinog jorgana” oko kojeg se sve vrti ima zahvaliti upravo tome što nije samo najveća, najjača i najstarija bošnjačka politička stranka već jedina autentična bošnjačka politička organizacija, ona koja istinski artikulira bošnjačke nacionalne interese te stoji na braniku domovine i naroda. Odatle i ciklični decenijski napadi u kojima se izbori svode na referendumsko pitanje: Za ili protiv SDA?
UMJESTO RESETIRANJA SISTEMA, SPREMAJU FORMATIRANJE MEMORIJE
Iako je svaki od ranijih juriša na SDA bio relativno kratkog daha, takvi su udari ipak značajno narušili bošnjačke pozicije te ostavili ozbiljne posljedice koje osjećamo i dan-danas. Sjetimo se samo početka milenija i SDP-om predvođene Alijanse za promjene, u narodu poznatije kao “Alijansa za potjere”, koja nije samo provela brutalnu, ali ciljanu čistku bošnjačkih kadrova s ratnim zaslugama, već nam ostavila u amanet i asimetrična rješenja u implementaciji Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti naroda, što je manjem bh. entitetu omogućilo da zadrži monoetnički karakter, odnosno potpunu dominaciju srpskog naroda, dok je istovremeno Federaciju BiH ostavilo na milost i nemilost blokadama HDZ-a. Prisjetimo se i početka protekle decenije, perioda kada je, nakon izbora 2010. godine u aranžmanu SDP-a i SBB-a, SDA ponovo odstranjena iz vlasti, što je rezultiralo ne samo usvajanjem sramotnog Zakona o prebivalištu već i pokušajem da se asimetrija iz domova naroda proširi i na pitanje izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što srećom nije uspjelo.
Potpuno je jasno šta čeka Bošnjake ako uspije ponovno “resetovanje sistema” i ako bi SDA opet bila odstranjena iz procesa donošenja odluka. Bošnjačke pozicije bit će ponovo narušene, a interesi opet ugroženi, ovaj put ispunjavanjem HDZ-ovih želja u vezi s Izbornim zakonom. To, uostalom, i jeste jedan od nekoliko razloga zašto su Čovićevi međunarodni i evropski sponzori okupili sedmorku i zašto je sedmorka uopće stala iza Bećirovića kao zajedničkog kandidata. Potencijalna marginalizacija SDA ima i podršku hrvatske politike (o srpskoj da i ne govorimo), koja kao da je ponešto spustila loptu jer joj se učinilo da može ostvariti vlastite hegemonističke ciljeve bez kompromitirajuće i potencionalno opasne eskalacije. Hrvatska politika ustvari se nada da nakon izbora neće imati posla s principijelnim Izetbegovićem i SDA već s oportunističkom koalicijom sastavljenom kako od stranaka tipa NiP, SBB i NS, koje su već pristale na hadezeovski narativ ugrozbe i legitimnog predstavljanja, tako i od onih poput SDP-a koje već imaju dugu tradiciju izdaje bošnjačkih interesa.
KAKVI PREDLAGAČI, TAKAV I KANDIDAT
U svemu tome sam Denis Bećirović nije nasumičan izbor niti je tek “slučajni prolaznik”. Denis Bećirović parlamentarac je gotovo frtalj stoljeća i za sve to vrijeme jedini njegov zapažen potez, ukoliko izuzmemo pisanje besmislenih otvorenih pisama, jeste sramotno glasanje za još sramotniji Zakon o prebivalištu. Razumljivo, Bećirović se nakon kandidature pokušao ograditi od ovako neslavnog imidža tvrdeći da je SDA, a ne SDP i on lično, kriva za usvajanje ovog Zakona. Time je Bećirović već na početku političke kampanje demonstrirao da je sklon lažima te da računa na poslovično kratko pamćenje javnosti koja se svakako ne zamara političkim finesama i potankostima parlamentarnih procedura. Bećirović je ovako krupno i grdno slagao iako se njegov stranački šef Nermin Nikšić još prije nekoliko godina pravdao time da se prilikom usvajanja ovog Zakona u SDP-u nije razmišljalo da se on može zloupotrijebiti?! Sve to ponajbolje svjedoči o državotvornom i patriotskom kredibilitetu i političkim kapacitetima kako Denisa Bećirovića, tako i SDP-a.
Očekivati da se političar tako šarene biografije i patuljastog kalibra odupre ili da se uopće namjerava oduprijeti žestokim prijetnjama i pritiscima kakvim se u ime bošnjačkog interesa odupirao Bakir Izetbegović krajnje je iluzorno. Može li iko politički upućen u ovdašnje političke odnose uopće i zamisliti da Bećirović poput Izetbegovića podnosi apelacije Ustavnom sudu BiH kako bi sačuvao stotine hiljada državljanstava građana van Bosne i Hercegovine ili da se kao Izetbegović stoički mjesecima opire besprizornim pritiscima stranaca u vezi s Izbornim zakonom, i to sve dok ga politički protivnici optužuju za izdaju i maksimalno odmažu? Može li se uopće zamisliti Bećirovića kako poput Izetbegovića preuzima ulogu bošnjačkog Atlasa te usamljeno, ali istrajno nosi težak teret političke odgovornosti na svojim plećima? Vjeruje li iko da objektivni politički patuljak Bećirović ima karakter, temperament, istrajnost i odlučnost jednog nacionalnog lidera?
OTROVNA JABUKA BOŠNJACIMA NA DAR
Ipak, za razliku od ranijih pokušaja političkog prevrata, višegodišnja medijska haranga protiv kadrova SDA te neprestano proizvođenje vještačkih afera kojima se nasrće na Bakira Izetbegovića indiciraju da ovaj put cilj nije tek privremeno ukloniti SDA iz procesa donošenja političkih odluka već trajno i bespovratno odstraniti ovu stranku iz političkog života. Nakon što je propala namjera da se SDA, nakon smrti Alije Izetbegovića, transformira iz stranke “vjerničkog naroda” u bezličnu “narodnjačku” stranku ispražnjenu od bilo kakve ideologije, neuspješan je bio i pokušaj da se SDA preuzme iznutra rušenjem Bakira Izetbegovića i instaliranjem bezličnih i politički patuljastih mediokriteta koji ispunjavaju svaku želju bilo kakvog bezveznog briselskog ćate. Zbog toga se prije dvije godine prešlo na nešto što bi se moglo nazvati plan C, čiji su se efekti vidjeli već na lokalnim izborima. Rezultati tih izbora predstavljali su se medijski kao početak jednog novog i nezaustavljivog trenda kojim se neće tek preuzeti vlast već doslovno “uništiti SDA”. Insistiralo se na tumačenju rezultata lokalnih izbora kao nekakvog “historijskog potopa SDA” i uvertire u događaje još veće magnitude, a sve kako bi se stvorila petlja samoispunjavajućeg proročanstva te SDA postavila u trajno defanzivan i inferioran položaj pred opće izbore.
Stvar je u tome što sedmorki očajnički treba ne tek dobar vlastiti uspjeh na predstojećim izborima već uvjerljiv poraz SDA i Bakira Izetbegovića kako bi on izgubio legitimitet te bio eliminiran iz budućih pregovora o Izbornom zakonu. Time bi ključni lideri sedmorke ispunili preuzetu obavezu i pomogli Čoviću te tako udovoljili zajedničkim stranim sponzorima, dok bi istovremeno ostvarili i vlastiti prioritet prioriteta, prvu, pravu i jedinu opsesiju – rušenje i političku likvidaciju Bakira Izetbegovića, čovjeka koji im je nabio itekakve komplekse manje vrijednosti, političara zbog kojeg se i osjećaju kao patuljci. Naravno, dugoročno bi se time dovele u pitanje i sve one vrijednosti koje SDA i zastupa i simbolizira, prije svega pravo i potrebu Bošnjaka da se organiziraju na nacionalnoj osnovi i da tako štite svoje kolektivne interese, što nije tek dodatni bonus nego krajnji i ultimativni cilj čitave te ujdurme.
Iako je ovaj treći napad na bošnjačko pravo na političko predstavljanje za sada najozbiljniji i najžešći, jer se između ostalog oslanja i na dugoročne štetne posljedice koje su ostavili prethodna dva, ipak, i on će, ako Bog da, zasigurno propasti. Kako je to govorio rahmetli Alija Izetbegović: “Naš narod nije blećak” i zaista se do sada bošnjački narod prilično uspješno odupirao ovakvom razvlačenju pameti od nedobronamjernih centara moći i njihovih političkih kreatura. Bošnjaci znaju ko su njihovi autentični politički zastupnici i ko zaista artikulira i brane njihove nacionalne interese. Bošnjaci su politički odrasli i više ih se ne može obmanuti bajkama. Bošnjaci neće zagristi otrovnu crvenu jabuku čak i kada je nudi svih sedam patuljaka.
