Meleci ili anđeli – pokorna duhovna bića

To je otprilike osnovna definicija anđela ili meleka u monoteističkim tradicijama, u kojima se naučava i čiji je sastavni dio vjerovanja sljedbenika islama, kršćanstva, judaizma, s tim da se u islamu definiranje obično upotpunjuje dodatkom da su stvoreni od biti svjetlosti. U bosanskom jeziku nazivi za ova duhovna bića daju se iz dvaju izvora: grčkog oblika angelos, što je posuđeno u latinski angelus, a što je kasnije u stsl. dalo angelъ. U starijem bosanskom idiomu postoje potvrde za oblik anđel, kako ga npr. daje Hevai Uskufi u svom rječniku Makbuli-arif iz 1631, da bi u savremenom jeziku taj oblik glasio anđeo. Također, u bosanskoj jezičkoj tradiciji ukorijenjena je leksema iz drugog jezika – arapskog, odakle je preko turskog dobijen melek, s tim da je u nešto starijoj bosanskoj jezičkoj praksi ova leksema uglavnom rasprostranjena u obliku meleć. Ono što se može primijetiti jeste to da je ovaj arhaičniji oblik u savremenom jeziku gotovo potisnut te danas tek osobe starije životne dobi čuvaju oblik meleć. Pored oblika meleć, bio je i jeste rasprostranjen i oblik melaić(e) odnosno melaićeta, što je izvorni oblik za množinu u arapskom jeziku u prvom slučaju (za što se potvrda može naći npr. u ilmihalu Sehletul-vusul Omera Hume), dok je u drugom riječ o dodatnom ponarodnjenju ove riječi dodatkom navedenog bosanskog sufiksa. Ono što privlači pažnju jeste i to da bosanska ulema često oblik množine imenice melek daje u neokrnjenom obliku – meleki, što može biti sporno s jezičkog stanovišta. Slušajući ulemu, nemijenjanje osnove uzrokovano je svetošću naziva ovih duhovnih bića, što opet s lingvističkog stanovišta može biti predmet sporenja pošto promjena ne utječe na značenje, baš kao što to potvrđuju i stariji oblici u kojima su zabilježeni oblik meleć odnosno melaići. Imajući u vidu navedeno, nema valjana uporišta u nemijenjanju ovog izraza, u protivnom, proizlazi da je riječ melek kasnijeg postanja u bosanskom jeziku, što u suštini nije tačno.

Vrijedno pažnje u ovome kontekstu jeste jedno važno starobosansko svjedočanstvo koje posredno govori o procesima islamizacija bosanskih bogumila – Kunovski zapis, koji je nastao sredinom 16. st., a otkriveno početkom 20. st. U tom spomeniku, pored đavoljih, navedena su i imena anđela, koji su zauzimali važno mjesto u navedenom „heretičkom“ učenju, gdje se spominju: Mihailo, Gavrilo, Urilo, Rapail, Arapatil, Epimil, Putos, Rumil, Panahranot, Paon. O ovim imenima, između ostalog, pisao je Muhamed Hadžijahić.

Prema tome, meleci odnosno anđeli – jesu duhovna bića...

Đavo ili šejtan – duhovno zlo biće

Monoteističke religije proistekle s ademovskog i ibrahimovskog izvora naučavaju o postojanju duhovnih bića čiji je zadatak navođenje ljudi na zlo. Prema islamskom naukovanju, stvoreni su od biti vatre, za razliku od meleka, koji su stvoreni od biti svjetlosti. U bosanskom jeziku više je izraza kojima se označavaju ova bića, i zanimljivo, više je izraza kojima se opisuju negoli je riječ o melecima. Dakako, pod navedenim se ne podrazumijevaju vlastita imena nekih od spomenutih duhovnih bića.

Nazivi općeg značenja navedenih zlih duhovnih bića u bosanskom vode porijeklo iz različitih jezika i poprilično su determinirani vjerskom provenijencijom, iako to ne mora biti uvijek tako. Općeupotrebni izraz, naslijeđen iz grčkog i preuzet u latinski: diabolos > diabolus, što je kasnije proizvelo oblik dijavol, shodno tzv. vitacizmu iz grčkog jezika gdje je b zapravo v. Nakon toga došlo je do skraćivanja suglasnika i u j, što je proizvelo stapanje d i j u đ, dok se finalno l, pošto je izgubljen poluglas iza l, preobrazilo u o, nakon čega je skupina -ao stezanjem dala -o: dakle, diabolus > diabol' > diavol > djavol > đavol > đavoo > đavo. Da proces adaptacije nije tekao ravnomjerno, pokazuje činjenica da je u hrvatskoj praksi registriran oblik đavao, gdje se u genitivu pojavljuje oblik đavla, što se ne podudara s prethodno objašnjenim procesom adaptacije. No, u svakom slučaju, đavo – đavola oblici su koji su potvrđeni u bosanskoj jezičkoj praksi. Sinoniman oblik ovom izrazu pokazuje leksema šejtan, koja je kod nas vezana za arapsko porijeklo ovog izraza te je uglavnom u upotrebi u tzv. islamskom diskursu. Etimologija porijekla ove lekseme vjerovatno se veže i za izraz sotona (i satana), što bi mogla biti zajednička ishodišna veza šejtana i sotone, pri čemu se njihovo porijeklo veže za semitsko-hamitsku jezičku zajednicu koja ima veze s drevnim etiopskim jezikom, kako navodi Škaljić. Pored spomenutih izraza, prisutan je i oblik Lucifer, koji se u zapadnoj kulturi i vjerovanju tumači kao vlastito ime glavnog đavola, šejtana, sotone, za razliku od arapskog izraza Iblis, kojim se imenuje glavnokomandujući šejtan, posmatrano iz perspektive islamskog naukovanja.

Kad su posrijedi temeljna značenja navedenih leksema, đavo je onaj koji „nabacuje“ i kleveće, u prenesenom smislu, nagovara na zlo, što ima veze s latinskim izrazom temptare, a što je kod nas dalo oblik tentati, odakle se pojavljuje i konstrukcija: „natentati koga na nešto“. Sotona odnosno šejtan, ako se uzima da imaju isto porijeklo, prema potvrdama iz hebrejskog, znači protivnik, odnosno šire kazano neprijatelj, dušmanin, a isto to porijeklo značenja nalazi se u obliku vrag (prasl. *vorg'), što je značilo neprijatelj. Lucifer je ime dobio po jutarnjoj zvijezdi, s obzirom na to da je lat. lux svjetlost (u bosanskom je to prilagođeno u luča). Ime Iblis označava, dakle, šejtanskog starješinu, a njegovo etimološko značenje nije dostupno u južnoslavenskim izvorima.

U jeziku je prisutan nemali broj metaforički kreiranih izraza koji se odnose na ovo biće: šantavi, prokletnik, nalet, naletnik, a posebno zanimljiv jeste oblik anamon, o kojem postoje novije lingvističke studije (Halid Bulić). Zanimljivo je da je izraz prokletnik zapravo svojevrsni prijevodni ekvivalent riječi nalet odnosno modificirano naletnik. A nalet je oblik koji je nastao metatezom arapskog izraza la'net, što znači proklet, prokletstvo, a koji se javlja i u konstrukciji la'netullah, odnosno lanetullah, što odgovara značenju „Bog ga prokleo“. Nalet je također pučkom etimologijom podržana imenica izvedena od glagola naletjeti, pa je došlo do unakrštanja laneta i naleta u navedeni izraz s datim značenjem. Analoška kreativnost u ovom obliku zaista je ilustrativna jer podrazumijeva metaforizaciju naleta šejtana ili đavola poput vjetra. Među navedenim primjerima sigurno je izraz anamon etnolingvistički gledajući najzanimljiviji.

Na kraju, vrijedi spomena još navesti imena raznovrsnih đavola, odnosno šejtana koja su registrirana u čuvenom Kunovskom zapisu, gdje su spomenuti sljedeći: Ancilijaš, Bel, Vratauh, Baršan, Ankibaš, Cernicaš, Papiluš, Kozodorac, Dominuš, Rek, Ciper, Lambor, Anmiš,  Akromiraš, Apomiri?, Araklija, Satonail, Luciper. Ustanovljevanje porijekla i značenja ovih imena već je vršena, za što prvorazrednu ulogu ima slavni Muhamed Hadžijahić.

Bajrak li se vija, vija

Iako bi se moglo pomisliti da je taj oblik iščeznuo, opet se među govornicima bosanskog jezika može čuti oblik *barjak. Nije jasno otkuda ovaj oblik u srp. i hrv. normi, naročito hrvatskoj – kako to daje Hrvatski jezični portal, iako se navodi čitav niz toponima i prezimena s osnovom bajrak- ili čak bajrek-. Također, u srp. jezičkoj praksi dominira barjak, iako i danas u Beogradu postoji sačuvan bosanski jezički fonetski relikt bajrak- u imenu danas jedine očuvane Bajrakli džamije, koja je sagrađena još u 16. st. i koja je od kraja 18. st. prozvana imenom Bajrakli džamija zbog muvekita koji je vješanjem bajraka označavao tačno vrijeme namaskog vakta. Iako na prvi pogled to možda i jeste čudno, ostaje činjenica da su tu džamiju posjećivali oni Slaveni muslimanske vjere – Bošnjaci, koji su govorili bosanskim jezikom, očuvavši upravo taj oblik. Da ne bi bilo zabune i eventualno pomišljanja kako se ovdje dokazuje nedokazivo, ovdje će se uzgred navesti samo dva historijska izvora iz 17. i 18. st. koji daju potvrdu gornjeg zapažanja: Putopis Evlije Čelebije iz Beograda (koga zanima, neka potraži navedene podatke) i djelo Kitabu n-nebat Osmana, sina Abdurahmanova, Beograđanina, Bošnjaka (koga zanima više, neka potraži podatak). Dakle, jezički relikt bajrak odnosno ime Bajrakli džamije govori o jednoj važnoj historijskoj činjenici bosanskog jezika. Naravno, nije isključena mogućnost da će se i u srpskim dokumentima pronaći izraz bajrak, ali treba znati da je oblik barjak dominantno prisutan u ovoj jezičkoj tradiciji, odakle dolazi potvrda očuvanja izvornog imena koji je prisutan u bosanskoj jezičkoj praksi. Također, treba istaći da je u Bosni rasprostranjeno prezime Bajraktarević, s upravo tim rasporedom sonantne skupine -jr-. Kad je riječ o porijeklu ove lekseme, ona je došla iz turskog, a u ovaj jezik preuzeta je iz nevjerovatno važnog perzijskog jezika. Nadati se da mladima ne treba objašnjavati da je bajrak zastava, koja je u bosanskom nastala od glagola staviti: za-stav-a < za-sta-v-a? A da ne spominjemo hrvatski stijeg!

O AUTORU:
Dr. sc. Alen Kalajdžija naučni je savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, u kojem je obavljao i funkciju direktora u dva mandata. Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike.