Bio jednom jedan čuveni pruski general, strateg, autor i vojni mislilac Karl Von Klauzevic koji je pisao da je rat produžena ruka politike. Dvostruka agresija na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. je imala komšijske politike produžene ruke, ne samo rata, već u prvom redu genocida nad vojno najslabijim narodom Bošnjacima. Ovu tezu potvrdio je i Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju koji je osudio političko i vojno rukovodstvo i Srba i Hrvata u BiH za udružene zločinačke poduhvate, a ove prve i za genocid.
Problem Bošnjaka je naša sklonost ka autošovinizmu koji proizilazi iz naše potrebe da se dodvoravamo našim susjedima kako bi oni s nama bili zadovoljni, ne bi li nas pustili da živimo u miru. Kao rezultat te vrlo negativne tendencije proizilazi tema o navodnom spašavanju Bosne od strane Hrvatske na koju se u BiH gleda kao na redovito histerisanje Zagreba zbog ovog ili onog razloga.
Ovaj put zbog vijesti da su vlasti Republike Srpske tražile od Tužilaštva Bosne i Hercegovine pokretanje postupaka protiv više bivših zapovjednika Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Mediji s pravom odgovor na ovaj narativ Zagreba traže od pripadnika 5. Korpusa Armije RBiH čiji je otpor vezivao najmanje 20.000 srpskih vojnika cijeli rat. Međutim, uloga BiH u odbrani Hrvatske u koju naravno spada i otpor 5. Korpusa Armije RBiH je mogostruko važnija nego li to Zagreb želi priznati.
Vojna organizacija bojišta u BiH uzimala je domaće hrvatske vojne kapacitete sa ozbiljnom rezervom. Hrvatsko vijeće obrane (HVO) imalo je oko 45.000 vojnika u šest zbornih područja i nekoliko operativnih grupa, od čega su bile četiri profesionalno ustrojene brigade po ugledu na HV, koje po obuci, disciplini i komandovanju nisu bile ni blizu svojim uzorima.
Kompletna vatrena moć HVO-a oko 30+ tenkova i oko 80+ komada teže artiljerije skoncentrirana je krajem 1994. bila (2/3) u te četiri nazovi brigade. Kompletna njihova operativna sposobnost je bila u potpunosti zavisna od logističke, komandne i veće vatrene podrške HV-a bez koje nisu mogli da izvode složene vojne operacije. Njihova vojna doktrina je bila usmjerena ka ulozi pomoćnih trupa borbenim ešalonima HV-a koji su povremeno stupali u svojstvu agresora na teritoriju RBiH i vodili aktivna borbena djelovanja u prvi mah protiv tadašnje JNA, a kasnije isključivo protiv Armije RBiH do kraja 1994.
Svaki uspjeh HV-a na frontu, HVO nije mogao dalje eksploatirati zbog niskog nivoa vojne organizacije i malih operativnih sposobnosti. Najslikovitiji prikaz totalne vojne nesposobnosti HVO-a je opsada Starog Viteza, prostora od svega par kvadratnih kilometara koje HVO nije uspio zauzeti cijelo vrijeme sukoba sa Armijom RBiH, a priča o potpunom vojnom slomu hrvatske ofanzive na Gornji Vakuf ne može stati u jedan tekst. Time možemo zaključiti da je uloga HVO-a u bilo kakvim ozbiljnim vojnim operacijama koje su se odvijale 1995. godine marginalna, kao što je marginalna njihova uloga u bilo kakvom spašavanju BiH.
Hrvatska vojska i njen strateški razvoj obuka i ustroj, bez rata u Bosni i Hercegovini ne bi bio moguć. Naime, 1991. JNA je planirala Hrvatsku napasti na nekoliko ključnih smjerova i prinuditi je na kapitulaciju. Glavni napor u pohodu na Hrvatsku u jesen 1991. JNA je usmjerila na Slavoniju. Generalštab JNA u Beogradu odlučio je s četiri velike vojne grupacije napasti Hrvatsku s teritorija Srbije i Bosne i Hercegovine. Zadatak ovih snaga JNA bio je spojiti se sa snagama 5. korpusa (banjalučki) JNA i njegovim u zapadnoj Slavoniji, produžiti napade, odnosno deblokirati kasarne 10. i 32. korpusa JNA u Zagrebu i Varaždinu. U BiH, JNA je planirala napredovati od Bihaća preko Karlovca s južne strane prema Zagrebu, te snagama Banjalučkog; Užičkog i Titogradskog korpusa osigurati ušće rijeke Neretve, blokirati i okružiti stari grad Dubrovnik i držati ga opkoljenim kako bi kasnije u pregovorima s hrvatskom vladom poslužio kao ulog za dogovore i pregovore.
Najvažnija uloga u porazu Hrvatske dodijeljena je 5. Banjalučkom korpusu JNA. Zadatak mu je bio napasti Hrvatsku iz sjeverozapadne Bosne smjerom: Gradiška - Pakrac - Virovitica, presjeći hrvatski teritorij i prekinuti komunikacije hrvatskim snagama koje su se branile u istočnoj Slavoniju kako bi se olakšao prodor jugoslavenskoj vojsci prema Zagrebu i Varaždinu, sve do granice sa Slovenijom. Objektivno, ovaj plan ne bi bio moguć za izvesti bez obučenog rezervnog sastava JNA.
JNA je u to vrijeme brojala 275.341 ljudi od čega 189.855 vojnika i pitomaca škole rezervnih oficira, a po ratnom ustroju imala je 1.058.378 ljudi. Za uspješno izvođenje operacija u Hrvatskoj JNA je trebalo najmanje 200.000 vojnika koje nije mogla prikupiti iz redovnog regrutnog sastava zbog međunarodnih političkih okolnosti i njihove male obučenosti, što znači da je Generalštabu u Beogradu falilo najmanje 150.000 vojnika obučene rezerve da izvede ove ozbiljne i opsežne vojne operacije. Lokalno srpsko stanovništvo i dobrovoljci iz Srbije organizirano u Hrvatskoj kroz razne koljačke dobrovoljačke četničke jedinice sa svojim brojem vojno sposobnih ljudi nije moglo da popuni sve potrebne kapacitete JNA. Generalštab JNA se u tom pogledu oslonio na obučeni rezervni sastav iz BiH koji je po novim zakonima o vojnoj obavezi SSNO postepeno mobiliziran početkom 1991.
Već u maju 1991. štab Patriotske lige BiH donosi dokument "Upute za organiziranje poslova odbrane i zaštite u općinama u neposrednom predstojećem periodu".
U dokumentu je, između ostalog, istaknuto:
"Odmah fizički osigurati kartoteke i druge evidencije vojnih obveznika koje se vode u općinskim sekretarijatima za narodnu odbranu (...) Poznato je da je (savezni) Zakon o vojnoj obavezi izmijenjen po hitnom postupku. Ima indicija da će JNA nastojati, pravdajući se tim Zakonom, da uzme iz općinskih sekretarijata za narodnu odbranu sve evidencije (uključujući i kartoteke) vojnih obveznika i da će pokušati da organizira u garnizonima JNA raspoređivanje vojnih obveznika u jedinice JNA, Teritorijalne odbrane (TO) i u rezervnu miliciju. Zbog toga treba spriječiti da kartoteke i evidencije odu iz općinskih sekretarijata za narodnu odbranu, bez obzira na izgovore koji će u tu svrhu biti upotrijebljeni. (...) Spriječiti pokušaje ukidanja općinskih centara za obavještavanje." itd.
Ovaj dokument iako nije do kraja spriječio, uveliko je usporio sistem mobilizacije i slanja obučene rezerve iz BiH prema jedinicama JNA koje su se već operativno razvile prema Hrvatskoj. Odluke koje je tada donosio Alija Izetbegović kao i one koje su uslijedile kasnije uz njegovo odobrenje kao što je mobilizacija rezervnog sastava policije, 19. septembra 1991., i kasnije mobilizacije, sprječavanje implementacije odredbi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o vojnoj obavezi, sklanjanje vojne dokumentacije – kartoteka i kartona, sprječavanje provođenja mobilizacije i slanja regruta u JNA, spašavanje regruta iz kasarni i ratišta Hrvatske, suprotstavljanje i sprječavanje oduzimanja oružja od TO BiH i skladištenja u magacine JNA, osiguravanje logistike za TO BiH – kasnije Armiju RBiH, kao i druge aktivnosti općinskih i regionalnih sekretarijata za narodnu odbranu, Patriotske lige, policije predstavljaju temelj početne faze odbrane Bosne i Hercegovine.
Nema nikakve dileme da u vojnom smislu ove aktivnosti tadašnjeg rukovodstva RBiH predstavljaju ozbiljan udarac ukupnoj ratnoj strategiji Beograda posebno u kritičnoj fazi mobilizacije i početnog razvoja snaga I sredstava 1991. godine prema Hrvatskoj. Nedostatak dovoljnog broja ljudstva na terenu usporilo je realizaciju planova Beograda i dalo kritično vrijeme potrebno zvaničnom Zagrebu da se konsolidira u odbrani i mobiliše potrebne kapacitete tadašnje milicije, rezervne milicije i ZNG-a (TO). Ozbiljna opstrukcija procesa mobilizacije u BiH između drugih činilaca spasila je Hrvatsku od presijecanja linijom Karlobag, Ogulin, Karlovac, Sisak, Virovitica do novembra 1991. Ovu činjenicu Zagreb nikada nije prihvatio, a ne kamoli naučno i povijesno valorizirao kao jedan od ključnih segmenata opstanka mlade hrvatske demokratije i njene nezavisne države.
Umjesto toga iz Hrvatske se konstantno forsira narativ o značaju vojno-redarstvene operacije “Oluja” koja je došla četiri godine kasnije, te učešće hrvatskog ešalona u završnoj operaciji Armije RBiH “Sana 95” kojeg niko u BiH ne osporava. Ako se osvrnemo na gore pobrojane činjenice očito je da bi bez provedenih pripremnih aktivnosti u sektoru odbrane i kasnijih aktivnosti na organizaciji i naoružavanju Armije RBiH (gdje je pored međunarodne zajednice i Hrvatska uvela tihi embargo na oružje) i vođenju aktivnih borbenih djelovanja protiv velikosrpske armade svi kapaciteti tzv.VRS (oko 190.000 vojnika, 500 tenkova i 1800 artiljerijskih cijevi uz kompletnu tzv. VSRK i aktivno učešće jedinica VJ) bili angažirani protiv HV-a već od proljeća 1992. godine.
Lahko je poslije bitke biti general i suditi o vlastitoj ulozi. Da BiH nije izglasala nezavisnost, organizirala svoje oružane snage i suprotstavila se agresoru, već s njim sklopila separatni mir i dozvolila mobilizaciju, Hrvatska bi do sredine 1992. bila pregažena u vojnom smislu i pored ogorčenog otpora kao u Vukovaru.
Stoga, tvrdnja da je 1994. i 1995. Hrvatska odbranila Bosnu nema naučno utemeljenje. Ako rat u Hrvatskoj i BiH od 1991. - 1995. promatramo kao jedinstveno bojište sa gledišta vojne strategije, kako to admiral Davor Domazet Lošo kaže, onda je jasno da Hrvatska, kako tada, tako i danas, nema strateške dubine - odnosno ima uzak teritorij i vrlo malo manevarskog prostora za elastičnu odbranu po dubini. Poseban faktor je činjenica da u to vrijeme Hrvatska nije imala strukturu organizacije oružanih snaga niti dovoljno oružja na nivou potrebnom da se efikasno odupre agresorskom strateškom planu.
Da je JNA bila u punom kapacitetu sa uvođenjem dovoljnih snaga Generalštab JNA bi za tri mjeseca po planu uspio ispresijecati Hrvatsku na nekoliko mjesta i fizički joj onemogućiti provođenje državnog suvereniteta pripajajući okupirane zone u svoj ustavno-pravni okvir. Upravo tih 90 dana je uz postepeno jačanje otpora u Hrvatskoj i sa usporavanjem procesa mobilizacije u BiH pretvoreno u osam mjeseci koje je Hrvatska od nas dobila gratis, a zahvalila nam se na tome već 18. novembra 1991. formiranjem HZHB na kojoj insistira i spremna je za to vojno intervenirati u BiH i danas. Kakav susjed, za primjer!
